JUDITH BUTLER ZA JUTARNJI

RAZGOVARALI SMO S MAJKOM 'ĐAVOLJE TEORIJE' Ne postoji rodna ideologija. Tradicionalisti moraju shvatiti da ih gay ili trans osobe ne ugrožavaju

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 01.07.2018. u 15:53

Matija Djenješić / CROPIX

Američka filozofkinja Judith Butler, jedan je od najutjecajnijih umova današnjice. U Rijeku, gdje smo s njom i razgovarali, stigla je u statusu akademske zvijezde.

Butler, rođena 1956. godine, profesorica je pri Odsjeku za komparativnu književnost i Programu za kritičku teoriju Sveučilišta u Kaliforniji (Berkeley). Njezini radovi, a posebice knjiga “Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity” (1990.), imali su ogroman utjecaj na treći val feminističke i queer teorije te na kulturalne studije.

Zbog svoje rodne teorije, kao i aktivizma na području LGBT prava, Butler je već godinama na meti desnice, konzervativnih udruga i organizacija, Rimokatoličke i Evangelističke crkve, koja je vrlo snažna u SAD-u, a sve je to za njezinoga zadnjeg posjeta Brazilu rezultiralo i fizičkim napadom na nju na aerodromu u Sao Paulu. Također, zbog svoje dosljedne kritike cionizma i izraelske politike, posebice prema Palestini, nije omiljena ni među Židovima cionistima.

Crkva te organizacije i udruge bliske Crkvi Judith Butler smatraju jednim od glavnih krivaca za takozvane rodne ideologije, za koje ona kaže da ne postoje. Njezinu je teoriju o rodu Crkva svojevremeno prozvala “đavoljom teorijom”. Butler živi u Berkeleyju sa svojom partnericom, političkom teoretičarkom Wendy Brown i sinom Isaacom.

Od 2013. na ovamo u Hrvatskoj smo svjedoci velike polarizacije koja je započela referendumom o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene u režiji civilne udruge U ime obitelji. Hrvatsko društvo, čini se, do krajnosti je podijeljeno oko pitanja ljudskih prava, reproduktivnih prava žena i prava LGBT zajednice. Što se s polazišta nenasilne komunikacije može napraviti da bi dvije strane počele komunicirati?

- U mnogim zemljama, Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj, Austriji te u Latinskoj Americi, poglavito Argentini, Brazilu i Meksiku, postoje pokreti koji traže ponovno uspostavljanje tradicionalne obitelji i njezinu obranu od prijetnje takozvane rodne ideologije. Oni su zabrinuti da društveni pokreti koji traže uspostavljanje rodne ravnopravnosti i slobode trans osoba da biraju svoj rod, uništavaju tradicionalno društvo ili tradicionalne vrijednosti. Mislim da je ovdje riječ o, na mnoge načine, reakcionarnim pokretima koji se temelje na strahu i, do određenog stupnja, na neznanju. Primjerice, smatram da ne postoji rodna ideologija.

Postoje razne teorije roda, rodni studiji i ekonomske politike koje rod uzimaju kao čimbenik, možemo pronaći razna područja u kojima se koristi pojam roda, ali rodne ideologije nema. Kada govorimo o rodu, govorimo o društvenom značenju koje biološki spol pretpostavlja u određenom društvu. U nekom društvu to može značiti da se, ako si rođena kao žena, moraš udati, nema alternative. U nekom drugom društvu taj imperativ ne postoji, žene se ne moraju udavati, mogu odabrati drugačiji život koji je jednako vrednovan i zbog toga ih nitko neće osuđivati.

Mislim da se mnogi ljudi koji se boje te rodne ideologije, u stvari, jednostavno boje da je njihov način života ugrožen. Jedini način da izađemo iz toga jest da ljudi koji su tradicionalni ili vjeruju u tradicionalne oblike spolnosti i rodnih odnosa shvate da mogu zadržati svoj tradicionalan način života. Samo ga ne smiju nametati drugima. Također, moraju shvatiti da ljudi koji su gay i žele se ženiti, da trans osobe koje mijenjaju spol, žene koje svoja reproduktivna prava konzumiraju tako da odabiru ne imati djecu, da svi oni rade izbore koji ne utječu na vrijednosti tradicionalnih ljudi.

Tradicionalne osobe rade vlastite izbore, ništa neće uništiti njihov način života. Kada strah zavlada njihovim razmišljanjem, ta rodna ideologija postaje zastrašujuća fantazma koja prijeti svemu do čega drže tradicionalne osobe. Oni moraju znati da mogu zadržati svoj način života. Ne smiju prihvatiti diskriminaciju žena, to je istina, ne smiju prihvatiti nasilje protiv žena, ali ne moraju mijenjati ništa drugo u načinu na koji žive. Jednostavno moraju dopustiti drugima da žive onako kako to oni žele. To je osnovno pitanje prihvaćanja različitih formi koje sloboda podrazumijeva. Pitanja koje treba postaviti jesu: “Vjerujete li u slobodu? Vjerujete li da je sloboda dio demokracije? Želite li živjeti u demokraciji?”. Tu može započeti razgovor.

Koji su mogući argumenti u tom razgovoru s “drugom stranom”?

- Ljudi različito definiraju slobodu, različito žive slobodu. “Je li to vama u redu?” Odgovor može biti “da” ili “ne”, ali trebao bi biti “da”. Nikada ne bih “napala” nekoga tko želi živjeti tradicionalan život i tražila od njega ili nje da to promijeni. To je njihov izbor, njihova sloboda. Možda to oni ne vide kao slobodu, možda to zovu prirodom, možda to nazivaju nužnošću, ali ja to zovem slobodom i prihvaćam je. To je njihova sloboda. Jednako tako, heteroseksualna homofobna osoba ne mora postati homoseksualna, gay, da bi rekla: “Ako želiš biti gay, to je u redu, to na mene ne utječe. Ja sam slobodan živjeti svoj heteroseksualni život”.

Može se živjeti heteroseksualni život bez straha od homoseksualnosti. Samo trebaju prihvatiti da netko želi živjeti drugačiji život, da možda ima drugačiji set želja i potreba te da je to kompatibilno s njihovim načinom života. Ništa ne mora biti konfliktno u prihvaćanju činjenice da smo kompleksni i da nas definiraju naše različitosti. Shvaćam da se oni, na neki način, žele vratiti određenom idealu jednostavnosti života. Ali ta jednostavnost danas više nije dostupna. Postali smo kompleksni i nećemo se vratiti unatrag.

U posljednjih pet godina u Hrvatskoj je došlo do zanimljive zamjene uloga u diskursu i retorici. Desne kršćanske organizacije i aktivisti preuzeli su takozvani diskurs žrtve i sebe predstavljaju kao ugroženu manjinu. Oni su “potlačena manjina” i žrtve kaosa do kojeg dolazi kada su tradicionalne vrijednosti ugrožene. Kako komentirate tu retoričku promjenu?

- Treba razumjeti da su ljudi koji su u Hrvatskoj živjeli određeni način života desetljećima, ako ne i stoljećima, duboko uznemireni jer se moraju mijenjati i prilagođavati, jer moraju prihvatiti da je to sada multikulturalno mjesto. Oni prema tome imaju otpor, to nije svijet koji poznaju, to nije zemlja kakvu znaju, to nije identitet koji imaju. Imaju poteškoća s prihvaćanjem suvremene činjenice multikulturalizma. Osjećaju se potlačeno i izolirano. Taj diskurs možda ne treba prihvatiti, ali možemo se zapitati što bi olakšalo stvari ljudima kojima je nova konfiguracija hrvatskoga društva uznemirujuća.

Što bi im olakšalo da krenu naprijed na afirmativan način i da prihvate ne samo multikulturalnost, nego i važnost feminizma, prava na seksualne slobode i rodnu jednakost? To im treba biti predstavljeno na uvjerljiv način, da ljudi žele živjeti u svijetu koji utjelovljuje takve ideale. Samo sukob, ako ih ne možemo čuti kada govore da su žrtve, ako im ne možemo pomoći da krenu naprijed, ne vodi ničemu. Moraju se osjetiti dobrodošlima u svijetu koji je pred njima i oko toga se treba potruditi.

Velika tema u Hrvatskoj posljednjih je mjeseci bila ratifikacija takozvane Istanbulske konvencije koja je podijelila i vladajuću stranku. Termin “rodna ideologija” postao je sveprisutan u desničarskoj retorici i predstavljen je kao prijetnja ne samo osobnom identitetu, nego i nacionalnom identitetu. U Hrvatskoj riječ “rod” ima više značenja, može označavati i rodbinu, zajednicu, kao i cijeli narod, tako da su sudionici na protestima nosili transparente tipa “spol muški, rod hrvatski”. Kako komentirate retoriku po kojoj nacionalni identitet očito ovisi o statusu roda ili, u ovom slučaju, ženskog identiteta?

- Razmotrimo na koji način emocionalno nabijeni nacionalni identitet ovisi o nejednakosti muškarca i žene u društvu. U domaćinstvu su muškarci tradicionalno dominantni nad ženama, u ekonomiji su muškarci dominantni nad ženama. Strah od rodne ravnopravnosti duboko je usađen. Neki muškarci strahuju od gubitka svoje muškosti ako žene postanu ravnopravne, jer muškarac tada više nije muškarac, ako ga muškarcem definira dominacija i superiornost. U stvari, muškarac može biti muškarac i kada je u ravnopravnoj vezi sa ženom. To je ozbiljna tema.

Kako je, uopće, tema roda postala dominantna i kontroverzna u politici?

- Rod je ušao u prevladavajući diskurs na dva načina. Prvi je kroz Europsku uniju i integraciju rodne ravnopravnosti (gender mainstreaming). EU je impostirao određene norme za zemlje članice i mnoge se države tome odupiru, tvrdeći da te norme uništavaju njihovu lokalnu kulturu. Kao, “mi ne želimo da nam EU nameće pravila rodne ravnopravnosti”. Drugi, naravno, dolazi od strane Crkve. Pod režimom pape Josepha Ratzingera, rod je proglašen “đavoljom ideologijom”.

To je, doslovno, značilo da dolazi od Đavla. Papa i Vatikanski koncil za obitelj strahovali su da je biblijska ideja različitosti između muškaraca i žena ugrožena suvremenom teorijom prema kojoj osoba svoj rod može birati. To je, u interpretaciji Crkve, bila ekstremno pojednostavljena rodna teorija, ako nešto kao rodna teorija uopće postoji. Jedna je stvar reći da se osoba rađa s obilježjima spola, muškog ili ženskog, a druga stvar shvatiti što to znači tijekom života ili koja to značenja poprima u određenom društvu. Kada govorimo o značenjima, govorimo o rodu. To znači da sudbina pojedinca nije određena spolom.

Da je društvena sudbina pojedinca kombinacija društva, izbora, utjecaja, cijelog niza faktora, ali da nije određena spolom samim po sebi. Izvorno katolička kritika teorije roda tvrdi da rod nije znanstveni koncept jer se fokusira na kulturalna i društvena značenja. Ali, ljudi koji se bave znanošću znaju da društvena značenja termina muškarac i žena ne proizlaze direktno iz biološke različitosti. Objavljen je niz knjiga i pamfleta o rodu kao “đavoljoj teoriji” koji su postali vrlo popularni i u Evangelističkoj crkvi i u desničarskoj Katoličkoj crkvi diljem svijeta. O tome se raspravlja i propovijeda na misama u nedjelju, ali se baziraju na krivo protumačenoj ideji roda, ne na nekom znanstvenom istraživanju. Jednom sam u Švicarskoj upoznala desno orijentiranu katolkinju koja mi je rekla: “Molim za vas”.

Pitala sam je zašto moli za mene. Odgovorila je: “Zato što ćete ići u pakao. Znate, postoji prirodna razlika između spolova”. Rekla sam joj: “Pa, ja vjerujem u varijacije. To je prirodni princip. U prirodi postoje varijacije u spolnosti”. Na to mi je ponovila: “Molim za vas”. Pitala sam je je li ikada pročitala neki od mojih radova. Odgovorila je: “Ne, ne, ne, nikada ne bih čitala vaše radove”. Zato što dolaze od Đavla. I ako su od Đavla, ne čitate ih, ne pokušavate ih razumjeti, mrzite ih i održavate svoje neznanje. To je veliki problem. Ljudi moraju prestati cijeniti svoje neznanje. Trebali bi učiti, proučavati. Shvatili bi da to nije ni približno zastrašujuće kako im se čini.

Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih dijelova vaše teorije o rodu jest da je rod performativan. Što je i kada utjecalo na taj zaključak?

- Kada sam studirala, vikendom bih odlazila u gay barove. Na nižem katu bile su gay osobe i lezbijke, a na višem bi se odvijao drag show (performans transrodnih osoba, op. a.). Ponekad bih završila gore i gledala drag show i shvatila sam da muškarci koji nastupaju kao žene to rade puno bolje nego što bih ja ikada mogla. Razmišljala sam kako je to moguće, a oni imaju pristup toj očaravajućoj ženstvenosti. Ne postoji nikakva šansa da bih ja imala taj pristup, niti bih to željela, niti imam ikakve ideje kako bih to napravila.

Shvatila sam da postoji razlika između onoga što možemo izvoditi (perform) i spola koji nam je dodijeljen. Da oni mogu izvoditi ženstvenost bolje nego većina žena. Shvatila sam da u tome postoji velika važnost. Također, i rad Jacquesa Derride za mene je bio vrlo značajan. On me naučio puno o upotrebi termina “performativnost” i što on znači. Kada nekoga označiš na određeni način, ujedno proizvodiš i očekivanja da će se ponašati na taj način. Ako tvrdim da sam određenog roda, ako kažem da sam žena, ako mi je određena takva uloga u životu, to može i ne mora opisivati moj unutarnji osjećaj o meni, moju esenciju, ali to postaje društvena kategorija koju ponavljam tijekom vremena i produciram samu sebe kao ženu tim ponavljanjem.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo