ZAPISI BISERE FABRIO

REPORTAŽA JUTARNJEG IZ SAD-a 'Ideje su ovdje važnije od biflanja podataka. Kreativnost se cijeni više nego bilo što drugo'

    AUTOR:
    • Bisera Fabrio

  • OBJAVLJENO:
  • 12.06.2015. u 13:15

Amerika je zemlja useljenika. Ljudi iz svih dijelova svijeta došli su ovamo, tražeći ispunjenje američkog sna, namamljeni njime, osjećajući da je ova zemlja pravednija prema svakoj pojedinoj osobi, individualcu, nego li će itko drugdje na svijetu biti.

Ovdje možete krenuti s dna, možete konobariti i očekivati od gostiju bijedne napojnice kako biste se prehranili, ali ako želite, ako imate snagu, elan, volju i energiju, vrata pristojnog života, uz nekoliko birokratskih začkoljica oko dobijanja stalnog boravišta ili državljanstva, bit će konačno otvorena.

U tom smislu, ta kompetitivna, natjecateljska Amerika u kojoj su nam ispred nosa vile od milijuna dolara, superluksuzni lifestyle, privatni avioni, raskoš...svima daje šansu da uspiju.

Ne osuđuje ih u startu. Ako ne završe fakultete, možda uspiju zato jer imaju ideju, zato što su pametni.

Ideje su ovdje važnije od biflanja podataka. Kreativnost se cijeni više nego bilo što drugo.

Amerikanci žive u budućnosti. Ona ih oduševljava. Slušam predavanje energetskog stručnjaka koji ushićeno, kao kakav veseli pubertetlija, govori o skorašnjem vremenu kada ćemo imati automobile koji će sami voziti.

“Zamislite”, govori nam, “da vas automobil vozi tamo gdje treba, a vi u međuvremenu sjedite, obavljate sve poslove koje trebate, jedete, pijete kavu, gledate seriju koju ste propustili”.

Svi u prostoriji dijele njegovo oduševljenje. Ne i ja.

“Ali, gdje je tu užitak vožnje?”, pitam.

Svi me gledaju kao da sam ih pitala kako mogu misliti da je Zemlja okrugla kad je ona jedna obična ravna ploča.

Napredak, napredak, i samo napredak. Nije bitan užitak vožnje - jer ovdje ionako voze automatik automobile koji su na pola puta da vas sami odvezu do cilja - već je bitno da ne trošite vrijeme na nešto na što ga ne biste trebali trošiti.

Na primjer, naš vozač minibusa. On bi, prema mom mišljenju, već odavno trebao biti u penziji, ali očito griješim.

Ne samo da loše vozi, nego istovremeno gleda neku seriju na svom smartphoneu. Mi prigovaramo da ćemo se sudariti, ali njemu su slušalice u ušime.

Ovo je društvo duboko pod stresom, osjećam. Ne znam bismo li se mi, a ima nas 11 iz različitih europskih zemalja, mogli tome prilagoditi.

Moj španjolski kolega, pardon, katalonski, jedan od najtalentiranijih političara Katalonije, najmlađi zastupnik u katalonskom parlamentu pred kojim je, sigurna sam, velika politička budućnost, raspravlja o razlikama nas i Amerikanaca sa zamjenikom gradonačelnika Vincenze, odmjerenim, elegantnim Talijanom kojemu je umjetnost u krvi.

Slušam ih kako debatiraju oko koncepta europske socijalne države i činjenice da je američki demokrat, ako ga prebacimo na stari kontinent, žestoki europski konzervativac.

“Nikad se neće ponoviti Obama”, zaključuju.

Nekoliko sati ranije slušali smo predavanje u konzervativnom think thanku o predstojećim američki predsjedničkim izborima.

Može li guverner Floride, kubanski Amerikanac, Marco Rubio, biti republikanski Obama?

Čak ni konzervativni intelektualci ne vjeruju u to. “Jedan je Obama. Koalicija koja se izgradila oko njega, nikad se ranije dogodila”, priznaju.

I mi priznajemo da nas je Obama opčinio. Nijedan američki predsjednik nije se toliko malo trudio impresionirati Europu, a uspio ju je definitivno opčarati.

Amerika se izvukla iz krize, broj onih koji žive u apsolutnom siromaštvu a to je godišnja zarada manja od 20 tisuća dolara, polako pada. Minimalno, sat rada košta 7.25 dolara.

Iznimkle su uslužne djelatnosti jer oni imaju drugi način kompenzacije.

Napojnice su koncept kojima se Europljani uvijek čude. Kažu nam da bi bilo lijepo da ostavimo nešto sobaricama jer su vjerojatno samohrane majke, i iz nižih društvenih slojeva.

Da bismo bili ohrabreni u davanju nekoliko dolara viška, na jastucima se ostavljaju poruke sa smajlićima. Ja jedina iz naše grupe nisam takvu poruku našla na svom krevetu...

Ipak, dolare ostavljamo ispod jastuka jer ako su negdje drugdje ostavljeni, na stolu ili noćnom ormariću, posluga ih ne može uzeti.

Moje sobarice su, evidentno je, iz Južne Amerike. Upadaju mi u sobu popodne, mada sam ostavila “do not disturb” znak na vratima, i svakoga dana nešto zaborave od svojih stvari ili ispremiješaju moje.

Ne znam što bih o tome mislila. Ostali mi pokazuju poruke koje su dobili na svojim jastucima, neke gotovo graniče s ljubavnima.

Amerika je obećana zemlja i nije to nikada ni prestala biti. Imala je svoje dobre, loše trenutke, recesiju i izolacionizam, ali ostala je, kao velesila, jedina velika, snažna i utočište koje može postati adresa svima beznadnima.

Njezin “melting pot” mentalitet, svi ovi ljudi koji su stoljećima dolazili iz svih krajeva svijeta da bi na kraju svi postali samo su u duši jedno – Amerikanci.

U Pew research centru pokazuju nam kako je situacija izgledala kada se Amerika tek naseljavala, a kakva je danas.

Američke savezne države prije nekoliko stoljeća bile su zemlja koje su naseljavali uglavnom Europljani. Sada, na svim saveznim državama, samo jedna zemlja kao država najvećeg broja useljenika – Meksiko.

Latino stanovništvo popelo se na 17 posto od ukupnog, a američke se vlasti bore s priljevom ilegalnih useljenika, naročito djece, koja bježe iz konfliktnih, opasnih južnoameričkih republika, bježe od narko kartela, djece vojnika i jure u neizvjesnost, prema obećanoj američkoj granici do koje je teško doći.

U zemlju snova teško se ulazi.

Izdvajamo