ZAGREB - Talijanska sutkinja Flavia Lattanzi jedina je članica Raspravnog vijeća Haškog suda koja se nije složila s oslobađajućom presudom lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju. U svojem izdvojenom mišljenju optužila je svoje kolege za zanemarivanje temelja međunarodnog prava i uspostavljene sudske prakse Haškog suda.
Objavljeni sažetak njenog izdvojenog mišljenja prenosimo u cijelosti:
Ja se, iz više razloga, ne slažem sa najvećim brojem zaključaka koje je usvojila većina članova Vijeća.
Prije svega, konstatiram kako većina članova Vijeća nije uzela u obzir atmosferu zastrašivanja kojoj je Vojislav Šešelj izložio svjedoke svojim ponašanjem u sudnici, dok su van sudnice isto to činili njegovi suradnici, zbog čega su protiv njega vođeni i postupci za nepoštovanje suda. Prilikom analize dokaza taj faktor je ipak morao biti uzet u obzir, i to posebno u slučaju nekoliko svjedoka koji su djelomično ili u potpunosti povukli svoje prethodne izjave tokom svjedočenja pred Raspravnim vijećem. Te izjave, u kojima se Vojislavu Šešelju pripisuje određena odgovornost, često se međusobno potkrepljuju, ali većina članova Vijeća to nije uzela u obzir.
Zatim konstatiram i kako većina zaključaka većine članova Vijeća nije dovoljno obrazložena, ili čak uopće nije obrazložena, te da time nije ispunjena obveza svakog sudskog vijeća da donese presudu koja je obrazložena, kako zbog optuženog, tako i zbog tužiteljstva. Taj princip podrazumijeva da se navedu činjenični i pravni razlozi na koje se dato sudsko vijeće oslanja.
Na primjer, konstatiram kako većina članova Vijeća, bez ikakvog objašnjenja, istovremeno upućuje na pismene izjave svjedoka i na njihovo svjedočenje, iako su ti različiti dokazi često međusobno proturječni. Također napominjem da većina članova Vijeća u svom obrazloženju ne uzima u obzir sveukupne dokaze tužilaštva, već se svjesno koncentrira na malobrojne dokaze obrane u spisu predmeta. To većinu članova Vijeća navodi na zaključak da je prisilno premještanje nesrpskog stanovništva iz određenih sela, organizirano u vidu transporta autobusima, predstavljalo operaciju "humanitarne pomoći", što u svjetlu dokaza koji su uvršteni u spis nije razuman zaključak.
Štoviše, većina članova Vijeća vrlo rijetko pominje mjerodavno pravo, drži se prosuđivanja koje je često u suprotnosti s tim pravom i pritom dodaje svom prosuđivanju kriterije koje sudska praksa Međunarodnog suda ne predviđa.
Napominjem da se većina članova Vijeća oslanja na razloge koji nisu relevantni da bi isključila odgovornost Vojislava Šešelja. Tako većina članova Vijeća koristi jedan element koji je relevantan za rekonstrukciju općeg povijesnog konteksta, kao što je ratna situacija u bivšoj Jugoslaviji, čiji je jedini uzrok, po mišljenju većine članova Vijeća, bilo nezakonito odcjepljenje. Taj je element bio relevantan za njihove konstatacije u vezi sa zločinima počinjenim na terenu ili kaznenom odgovornošću.
Još jedan primjer: Rat, koji većina članova Vijeća, kako se čini, smatra legitimnim jer je imao za cilj zaštitu srpskih interesa te činjenicu da se nesrpsko stanovništvo naoružavalo, tretiraju se kao relevantni elementi na osnovu kojih se može isključiti da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen i sistematski napad, ili smatrati da razaranje sela i vjerskih objekata ne predstavlja zločine.
I posljednji primjer: Većina članova Vijeća smatra da to što regrutiranje i raspoređivanje dobrovoljaca nije samo po sebi protuzakonito predstavlja relevantan element, i na osnovu toga odbacuje odgovornost Vojislava Šešelja za pomaganje i podržavanje, ne uzimajući pritom u obzir mjerodavnu sudsku praksu koja se odnosi na to pitanje. Svi ti razlozi, od kojih presuda donesena većinom glasova vrvi, odnose se pre na ius ad bellum i na ustavno pravo bivše Jugoslavije nego na ius in bello, koje je jedino mjerodavno pred ovim Međunarodnim sudom.
Nadležnost Međunarodnog suda morala bi zaista biti ograničena na to da se utvrdi da li su počinjeni ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti , a zatim i da se ispita jesu li ti zločini mogli povlačiti odgovornost optuženog. Ja sam osim toga uvjerena kako u spisu predmeta imamo sve dokaze koji su potrebni da bi se van razumne sumnje zaključilo kako je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen ili sistematski napad, kao i da su u tom kontekstu počinjeni zločini protiv čovječnosti, između ostalog i u Vojvodini (odnosno Srbiji).
Isto tako, usvojili smo brojne dokaze koji utvrđuju postojanje zajedničkog zločinačkog pothvata u kojem su sudjelovali Vojislav Šešelj i drugi pripadnici srpskih snaga navedeni u točci 8 a) Optužnice. Kao što tužiteljstvo jasno navodi – a suprotno tvrdnjama većine članova Vijeća – svrha tog pothvata bila je da se nesrpsko stanovništvo činjenjem zločina prisili na napuštanje određenog dijela teritorija bivše Jugoslavije. Po mom mišljenju, također su ispunjeni svi uvjeti da se Vojislavu Šešelju izrekne osuđujuća presuda za fizičko počinjenje kaznenog dela progona putem direktnog i javnog omalovažavanja nesrpskih civila u govoru održanom u Hrtkovcima 6. maja 1992. godine.
Također imamo sve dokaze koji su potrebni za zaključak da je on poticao zločine koji se navode u optužnici (sa izuzetkom pljačke) putem svih svojih huškačkih govora u kojima je jasno i direktno pozivao na deportaciju i prisilno premještanje nesrpskog stanovništva, kao i govora u kojima je omalovažavao i dehumanizirao Hrvate, uspoređujući ih sa "primatima" i "vampirima" i nazivajući ih kukavicama. Isto vrijedi i za Muslimane, koje je nazivao "balijama" ili "poganima", što je izraz koji je sam Šešelj preveo kao "izmet".
Ja zaista smatram da je takvim riječima, kao i time što je stalno spominjao "genocid" koji su Hrvati počinili tokom Drugog svjetskog rata i podsjećao na izreku "oko za oko, zub za zub", kao i na činjenicu da je "osveta slijepa ", Vojislav Šešelj prihvatio rizik da se počine ubojstva, mučenje i okrutno postupanje i razaranje kako bi se ostvario zajednički zločinački cilj koji je on dijelio s ostalim liderima iz bivše Jugoslavije, sudionicima u UZP-u koji je imao za cilj da se nesrbi putem zločina prisile da napuste teritorije na koje su srpske snage polagale pravo.
Isto tako, po mom mišljenju, nijedan razuman presuditelj o činjenicama nije mogao odbaciti odgovornost Vojislava Šešelja za pomaganje i podržavanje. U stvari su ispunjeni svi uvjeti koje zahtjeva sudska praksa kako bi se utvrdilo da je on, s jedne strane, svojim djelima pružao materijalnu i moralnu podršku svojim dobrovoljcima, zvanim "šešeljevci", kao i da je s druge strane značajno doprinio zločinima koje su ti dobrovoljci počinili.
Ta pomoć obuhvaćala je ne samo pozivanje na regrutaciju, već isto tako i organiziranje regrutacije, za koju su korištene sve strukture Srpskog četničkog pokreta (SČP) i Srpske radikalne stranke (SRS), dvije organizacije kojima je Šešelj upravljao čvrstom rukom. Osim toga, prije odlaska na frontu ti dobrovoljci bili su podvrgnuti prethodnoj indoktrinaciji putem Šešeljeve nasilne retorike, kojom ih je on, umjesto da ih podsjeti na obavezu da poštuju pravila Haške i Ženevske konvencije, upravo poticao na nasilna dela protiv nesrpskog stanovništva, pozivajući se na vitešku tradiciju četnika, koja nije poznata po obuzdavanju ratnog nasilja.
Vojislav Seselj, leader of the extreme nationalist Serbian Radical Party, points a stick at a map during a news conference in Belgrade May 4. Seselj was showing the Western Slavonia region attacked by Croat forces on May 1 - RTXG2KO
Najčešće je baš Vojislav Šešelj odlučivao u koja će mjesta biti raspoređeni šešeljevci koji su upućivani na teren. Ti dobrovoljci su, uostalom, vrlo dobro znali što je njihov zadatak: da sudjeluju u operacijama etničkog čišćenja koje su provodile srpske snage, prisilno premještajući nesrbe sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo. Uostalom, na osnovu dokaza koji su uvršteni u spis stječe se dojam da su brojni Šešeljevi obilasci terena i govori koje je držao prilikom tih obilazaka podizali moral spomenutih dobrovoljaca i poticali ih na izvršenje tog zadatka.
Dokazi također pokazuju da su Vojislav Šešelj, njegov četnički pokret i njegova stranka pružali tim dobrovoljcima i njihovim obiteljima financijsku, zdravstvenu i psihološku pomoć i podršku tokom čitavog njihovog vojnog angažmana, pa čak i kasnije, što je za te ljude predstavljalo dodatni motiv da se jave u dobrovoljce pokraj ekstremističke nacionalističke ideologije koju su dijelili s čovjekom koga su smatrali za "Boga" ili svog "vrhovnog komandanta" – a ovdje je riječ o navodima iz dokaznih materijala.
Nema potrebe da dalje razvijam ovaj argument koji se odnosi na fizička djela (odnosno actus reus) kojima je Vojislav Šešelj pomogao počinjenje zločina koje su srpske snage izvršile na terenu, kao i na dokaze koji van svake razumne sumnje dokazuju postojanje takvih djela pomaganja. Uostalom, kad je u pitanju traženo stanje svijesti (odnosno mens rea ) Vojislava Šešelja u trenutku počinjenja tih dela, također smo prihvatili veliki broj posrednih i neposrednih dokaza koji, po mom mišljenju, omogućavaju da se utvrdi da mens rea postoji. Međutim, većina članova Veća nije ih čak ni uzela u obzir, iako nijedan razuman presuditelj o činjenicama nije mogao tako postupiti.
Dozvolit ću sebi da ukažem samo na još jedan aspekt nerazumnog pristupa većine članova Vijeća, a u vezi sa navodima tužilaštva koji se odnose na odgovornost Vojislava Šešelja za suučesništvo s njegovim dobrovoljcima: za većinu članova Vijeća, činjenica da su ti dobrovoljci stavljani pod formalno zapovjedništvo službenih oružanih snaga predstavlja element koji dopušta da se odgovornost Vojislava Šešelja isključi. Međutim, taj razlog nije relevantan za analizu vidova odgovornosti za poticanje i pomaganje ili podržavanje. Naprotiv, kad je riječ o odgovornosti Vojislava Šešelja putem učešća u UZP-u, u kome je bio on bio sudionik zajedno sa srpskim snagama i njihovim vođama, uključivanje dobrovoljaca u službene oružane snage predstavlja dodatni element koji dokazuje postojanje dogovora i suradnje među sudionicima u UZP-u, a sa namjerom da se ostvari njihov zločinački cilj, etničko čišćenje.
Pod izgovorom da je Tužilaštvo loše obavilo svoj posao – a uvijek se može bolje, pa je tako i Pretresno veće moglo bolje raditi od samog početka ovog predmeta, usprkos teškoćama s kojima se tokom suđenja suočavalo – većina članova Vijeća zanemaruje sva pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su postojala prije osnivanja ovog Međunarodnog suda, kao i sva pravila mjerodavnog prava koja su formulirana tokom njegovog rada, da bi u svojoj presudi oslobodilo Vojislava Šešelja.
Dok sam čitala presudu većine članova Vijeća, imala sam utisak da sam se vratila mnogo stoljeća unazad, u davno vrijeme povijesti čovječanstva , kada su Rimljani, da bi opravdali svoja krvava osvajanja i ubojstva svojih političkih neprijatelja u građanskim ratovima, govorili: "silent enim leges inter arma" - "U ratu zakoni šute" (Ciceron, Oratio pro Milone (Govor u obranu Milona), 52. p.k.).