Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan stigao je u Moskvu, u goste Vladimiru Putinu. Razgovarali su u Kremlju 5 sati i 40 minuta (njihov rekord je 6 sati) te se konačno oko krize u Idlibu dogovorili da u ponoć i jednu minutu, u petak, 6. ožujka, počinje primirje u toj uznemirenoj sirijskoj pokrajini, gdje su se sukobile turske i snage Bašara al-Asada, koji ima podršku Rusije.
Putin i Erdogan, nakon iscrpljujućih razgovora, dogovorili su se da će postojati sigurnosni koridor na trasi M 4, jednoj od najvažnijih cesta u Siriji koja povezuje Alep i Latakiju, a od 15. ožujka tamo će patrolirati zajedničke rusko-turske vojne patrole te time osiguravati primirje, ali i osiguravati Turskoj ono što želi - kontrolu nad određenim područjem oko Idliba.
Erdogan je time izbjegao "poraz" i može se vratiti u Ankaru sa sporazumom, koji jest kompromis, ali nije poraz. To je dakle, glavni dogovor dvaju predsjednika koji su time onemogućili daljnju eskalaciju sukoba, ali i mogući rusko-turski sukob na tom području. Naime, sukobi turske i vojske Bašara al-Asada u sirijskoj pokrajini Idlib traju već danima.
Gine se s obje strane, a kad se pojavila realna mogućnost izravnog sukoba Rusije i Turske na tom području, ruski predsjednik Putin na kraju je ipak pristao na izravni, u četiri oka, susret s turskim kolegom Erdoğanom. Ankara želi kontrolu nad Idlibom i da Moskva za to da jamstvo, a Putin želi barem zamrznuti sadašnje stanje na terenu te svakako izbjeći direktni sukob s Turskom u Siriji, i spriječiti da Turska sklopi "deal" s NATO-om. Idlib je zapravo ključno i najteže pitanje za Putina, jer se na tom malom, ali važnom dijelu sirijskog teritorija može slomiti sve ono što je gradio ovih više od četiri godine, otkad se umiješao u tamošnji građanski rat.
Dosad je Vladimiru Putinu sve išlo od ruke u Siriji, ali sada se našao u nelagodnoj situaciji jer bi mogao izgubiti važnog saveznika, Tursku, ali i da mu usred Sirije postoje oružane snage koje uvijek mogu ugroziti Asadovu vlast. Ovim moskovskim sporazumom Putin je kupio vrijeme, ali i spriječio Tursku da potraži pomoć na drugoj strani, prema Zapadu, odnosno NATO-u. Dakle, Putin je smirio situaciju i zasad zadovoljio Erdoğana, ali koliko će to primirje trajati, vidjet ćemo. Očito je da je sporazum ipak dogovoren s određenim figama u džepu, jer on ne rješava situaciju, samo odgađa i produljuje njegovo rješenje.
Naime, i turski predsjednik je odahnuo, barem na neko vrijeme, jer situacija u Idlibu zakomplicirala je odnose i u samoj Turskoj, jer bi gubitak kontrole nad tim područjem bio primljen kao težak poraz Erdoğana, i to ne od bilo koga, nego od prijatelja Putina. Zato je kriza u Idlibu dovela u pitanje tursko-rusku suradnju i savezništvo, ali i ponovno dovela Siriju na rub nastavka rata koji se konačno, nakon gotovo deset godina, činio privedenim kraju.
Rusiji, koja kontrolira Siriju, ne odgovara razbuktavanje novih sukoba, a pogotovo joj ne odgovara da se Turska ponovno okrene SAD-u i da se na tom valu NATO ponovno uključi u sirijsku problematiku. To je za Putina prava mala noćna mora. Toliko se trudio izbaciti ih iz Sirije pa da mu sada ponovno uđu, i to u suradnji s novim saveznikom kojeg je minuciozno sve ove godine nastojao odvojiti od Zapada.
Uoči dolaska u Moskvu, Erdoğanu je preko Vladimira Žirinovskog poručeno da mu samo suradnja s Moskvom jamči opstanak na vlasti jer, kako kaže taj ruski političar blizak Kremlju, "Zapad samo čeka da ga sruši". Putin je pristao na razgovor i zato što mu je Erdoğan poručio kako bi on uključio Njemačku i Francusku u razgovore o Idlibu, što Putinu, naravno, ne odgovara.
Berlin i Pariz, pak, nemaju ništa protiv jer bi time ublažili sadašnju novu migrantsku krizu, a uz to, imali bi pod nadzorom rusko-tursku suradnju. Zasad se ne zna kako je taj dio u razgovorima dvaju predsjednika završio, ali čini se da je to ustupak Turske Putinu. No, Putin zato mora pristati na neke kompromise, poput onoga da smiri Bašara al-Asada, koji je, ne bez ruskog blagoslova, pokrenuo vojnu akciju u Idlibu kako bi zagospodario cijelim područjem Sirije.
Naime, Erdoğan Idlib smatra svojevrsnim "lenom" u Siriji, za koji Turci tvrde da im treba kao sigurnosna zona, i Moskva mu je to tolerirala zbog dobrih odnosa. No, Kremlj i Damask ipak na to gledaju s oprezom, jer tamo su se smjestile vojne i političke snage koje su oponenti Bašaru al-Asadu, i dok je tako, uvijek postoji opasnost za njegov režim. Naime, iako Ankara prijateljuje s Moskvom, ipak nikad nije skrivala da je na opstanak Bašara al-Asada pristala nerado.
Prilično neugodna pozicija. Putin mora zadovoljiti apetite i jednog i drugog saveznika. Turska želi imati područje svog utjecaja u Siriji da bi tako riješila i svoje "najbolnije" pitanje - kurdsko. I tu je nezadovoljna s Rusima, koji joj na kraju nisu dali da se obračuna sa sirijskim Kurdima, nego je to, što se Erdoğana tiče, riješeno polovično.
Kurde nije uspio protjerati od svoje granice prema Iraku, nego su oni trenutačno pacificirani, ali za Ankaru je i to konstantna opasnost. Drugo, Erdoğan je želio na to područje smjestiti sirijske izbjeglice sa svog teritorija. S jedne strane to bi smanjilo rizik od njihova kretanja prema Europi, ali što se Rusije i Bašara al-Asada tiče, povećalo bi broj oponenata režimu u Damasku, što, pak, Moskva ne može dopustiti. Kremlju više odgovara da oni krenu prema EU, nego da on stalno drhti od "dvovlašća" u Siriji.
U vezi s time, treba napomenuti da je Ankara poslala specijalne policijske snage koje će na grčkoj granici sprečavati povratak onih migranata koji su uspjeli prijeći granicu EU.