Dvogodišnjak Obaida sin je Čečenke Laile Gazieve, osuđene na život u zatvoru. On ne ide u vrtić, nego živi u zatvoru sa svojom majkom. Nema prijatelje ni sigurnost da će sutra nešto imati za jelo, igračke su mu plastične boce i prazne limenke hrane, a većinu vremena provodi dosađujući se i čekajući da se nešto promijeni. Međutim, za kolateralne žrtve poput njega milosti nema.
Obaida je samo jedan od 1100 djece Islamske države koji je pao u ruke pravde iračkih vlasti. Njegov jedini krimen je što je rođen u Islamskoj državi i sada odgovara za grijehe svojih roditelja. Obaidova majka Laila Gazieva imala je 17 godina kad je pobjegla iz separatističkog nasilnog okruženja u Čečeniji i započela novi život u Francuskoj. Tamo se udala i rodila troje djece, ali idiličan obiteljski život nije dugo trajao. Od supruga se razvela u 26. godini zato što, kako je rekla, nije bio dovoljno pobožan.
Bilo je prekasno
U međuvremenu se na chatroomu počela dopisivati s Ruskinjama koje su je nakon nekog vremena uspjele uvjeriti da ostavi muža i djecu te krene s njima na turneju po Turskoj. Koliko je ta odluka za nju bila teška ili laka, Laila nije htjela reći. Ono što je, pak, rekla jest da su je Ruskinje nagovorile da se spusti s njima niz obalu i kad je shvatila da se nalazi u Siriji, već je bilo “prekasno”.
Premda je prvo bila prestrašena, nije joj dugo trebalo da zavoli Islamsku državu. Nakon nekoliko mjeseci udala se za čečenskog islamskog borca jer je “to ono što se ovdje radi” i otišla za njim u Irak. Tako se ono što je trebao biti kratki odmor s Ruskinjama u Turskoj ubrzo pretvorilo u život u kalifatu.
Međutim, čini se da je, bar neko vrijeme, Laili ovakav život sasvim odgovarao.
“Živjeti ovdje bilo je isto kao u Francuskoj, samo što sam tu mogla slobodno prakticirati svoju religiju u miru. Moja majka to ne razumije, rekla mi je da sam se promijenila, ali to nije istina. I dalje sam ista, samo što sada nosim nikab”, rekla je Laila Reutersovoj novinarki Rayi Jalabi, pokazujući na svoje pokriveno lice.
Obaida se rodio u bolnici u Mosulu, a nakon samo nekoliko mjeseci Laila je postala udovica i otišla na sjever u Tal Afar kako bi pobjegla od bombardiranja. Međutim, 2017. godine ratovanje se pomaknulo na sjever i morala je početi bježati.
U iračkom zatvoru Laila se našla krajem 2017. godine, nakon što su se pristaše Islamske države predale vlastima. Iračani nisu znali što učiniti sa svojim zarobljenicima, koji su im predstavljali pravni i diplomatski izazov. Naime, iako nije bilo ništa neobično da muškarci odlaze u druge zemlje boriti se, ovo je bio prvi put da im se pridružilo tako mnogo žena i djece, a univerzalni zakon koji bi regulirao repatrijaciju ne postoji.
Nakon predaje i suđenja presuda je za mnoge od tih žena glasila doživotni život u zatvoru, a više od tisuću djece našlo se iza rešetaka, zaboravljeno od sustava i ostatka svijeta. Oni su zaboravljene žrtve Islamske države, prevareni od svojih roditelja koji su ih odveli na ratno područje, odgajani od četvrte godine života da postanu militantski ratnici i potom odbačeni od vlastitih domovina zbog straha da će postati buduća prijetnja.
Najmlađi zatvoreni
A dok se vlade i čelnici njihovih rodnih država svađaju oko toga treba li ih pustiti na slobodu i primiti natrag, oni najmlađi, poput Obaide, ostaju zatvoreni sa svojim majkama. Nervozni, neslobodni i traumatizirani. Spavaju na tankim prljavim madracima u prenapučenim ćelijama, s gotovo nikakvom medicinskom pomoći, i bore se s infekcijom šuge i pothranjenošću. Tijekom zime nemaju dovoljno odjeće i deke kojima bi se utoplili, pa su žene odrezale svoje haljine kako bi napravile čarape za djecu.
Najmanje sedmero djece i tri žene umrli su zbog loših uvjeta u kojima se nalaze, a mnogi među njima su bolesni i neuhranjeni. Nekoliko stotina starije djece sudi se za kaznena djela koja se kreću od nezakonitog ulaska u Irak s kaznom od jednogodišnjeg pritvora, za članstvo u IS-u mogu dobiti od pet do sedam godina zatvora, a za pomaganje u obavljanju terorističkih aktivnosti i do 15 godina zatvora.
Oko 185 djece u dobi od devet do 18 godina već je osuđeno na kaznu od nekoliko godina do 15 godina u maloljetničkom pritvoru u Bagdadu. Od te, osuđene djece, 77 je djevojčica.
Iračke vlasti odbijaju komentirati uvjete u zatvorima u kojima se nalaze žene i djeca. Rekli su samo da nastoje pomoći onima koji nisu krivi ni za koji zločin da se vrate u svoje domovine.
“Držimo obitelji iz Daesha pod strogim sigurnosnim mjerama i čekamo vladine naredbe o tome kako se nositi s njima. Dobro ih tretiramo. To su obitelji tvrdokornih kriminalaca koji su hladnokrvno ubijali nevine, ali tijekom ispitivanja otkrili smo da su gotovo svi bili zavedeni zlobnom Daeshevom propagandom”, rekao je Reutersovim reporterima pukovnik Ahmed al-Taie iz zapovjedništva operacije Ninive iz Mosula.
Dokumenti središnjeg kaznenog suda Rusafa u Bagdadu pokazuju da je Laila samo jedna od 494 žene iz 18 različitih zemalja koje su osuđene od kraja 2017. do kolovoza 2018. godine jer su pripadale ili pomagale Islamskoj državi i danas se nalaze u ženskom zatvoru u Bagdadu. Većina ih dolazi iz Turske, mnoge su iz bivših sovjetskih zemalja poput Tadžikistana, Azerbajdžana i Rusije, ostali su iz Azije i tek nekoliko je Francuskinja i Njemica među njima.
Dvadesetogodišnja Njemica Nadia Rainer Hermann, koja služi doživotnu kaznu zbog pripadnosti ISIL-u, ispričala je kako njezina dvogodišnja kći spava na vlažnom madracu u prljavoj ćeliji ženskog zatvora.
“Svaki dan bojim se da će se razboljeti i umrijeti”, rekla je Hermann. Stariju djecu, koja su svjesnija situacije u kojoj su se zatekla, takvi životni uvjeti tjeraju na divljanje i međusobno napadanje. U ljutnji i frustraciji, ponekad se okome i na čuvare. “Nas 12, ne uključujući djecu, spavamo u ćeliji veličine tri na deset metara”, dodala je Hermann.
Agencije za pomoć pomažu iračkoj vladi da osigura osnovne životne potrebe za žene i djecu, uključujući odjeću i mlijeko, ali sredstva su ograničena, a strane vlade jedva ulaze u zemlju.
Teški uvjeti
Budućnost te djece je neizvjesna. Djeca mlađa od 13 godina završe u pritvoru na par mjeseci i tada su slobodna vratiti se u svoju zemlju. Međutim, većina njih ostaje u Iraku, u dječjim domovima ili na ulicama, jer ih vlastita zemlja više ne želi primiti. Socijalni radnici zabrinuti su za djecu zbog uvjeta u kojima se nalaze i izloženosti nasilju.
“Što ih dulje tamo držimo, to će biti teže reintegrirati ih”, rekla je Fionnuala Ni Aolain, posebna izvjestiteljica UN-a za zaštitu i promicanje ljudskih prava u borbi protiv terorizma.
Što se tiče Obaide, njegova je budućnost turobna. Njegova majka nema francusku putovnicu, pa Obaida nema pravo na francusko državljanstvo. Njegov jedini spas za sada bi mogla biti Rusija, koja je krajem 2017. započela evakuaciju ruske djece iz Iraka, ali ministarstvo vanjskih poslova još nije dalo zeleno svjetlo za njegov slučaj.