Hvala Bogu da 1. srpnja 2013. napokon ulazimo u EU pa će strahovi od “Jugosfere”, “Zapadnog Balkana” i drugih navodnih tvorevina, kojima su nas plašili, napokon minuti. Možda će minuti i zazor od toga da se na listu najboljih domaćih albuma godine stavljaju izdanja izvođača iz Hrvatske i susjednih zemalja koje veći dio hrvatske publike ionako percipira kao domaće. Pored regionalnog Big Brothera, repriziranja “Tesne kože”, serija “Lud, zbunjen, normalan” i “Žena s Dedinja” te redkarpetovskog slizavanja hrvatske estrade i sprskih narodnjaka teško ćete me uvjeriti kako Obojeni program, kojem sam 1990. objavio prvi album, moram smatrati stranim bendom. Da ne bi bilo zabune, boli me ona stvar za Jugoslaviju.
Gledano po grammyjevskom principu diskografskog podrijetla, većina izdanja s ove liste definitivno jesu hrvatska. Poput, recimo, “Evo je banja” Goribora (Dancing Bear, Hrvatska) koji će na Porinu 2013 ponovo završiti u inozemnim izdanjima baš kao što su prošlogodišnji zajednički album Matije Dedića i Zorana Predina “Tragovi u sjeti” (Aquarius, Hrvatska) i debi 2Cellosa (Sony, USA) završili u kategoriji inozemnih izdanja na Porinu 2012. Ne shvaćam kome je u interesu da zbog brojanja krvnih zrnaca Porin ne postane regionalna glazbena nagrada kad hrvatski diskografi iskazuju zdravu regionalnu inicijativu. Nažalost, diskografi s ove i one strane Drine, Save i Sutle, premda shvaćaju da su ekonomski upućeni jedni na druge, premalo ulažu u albume izvođača koji regiju gledaju kao jednu tržište. Izdanja i dalje uglavnom izlaze pred ljeto i pred kraj godine, nimalo se ne reklamiraju i nikako da zažive kroz cjenovno povoljan download i/ili streaming servis.
Nadalje, internet i besplatan download kojem se okrenuo dio izvođača iz Hrvatske i regije briše fizičke granice pa je zahvaljujući tome i čestim nastupima uzduž i poprijeko Hrvatske, a nakon intervjua u Jutarnjem, “bosanski Psiho” Damir Avdić iz Ljubljane u kojoj živi i radi pozvan u “Nedjeljom u 2” HTV-a . “Dobro došli na okean” beogradskog Repetitora u Sloveniji je pak objavio Moonlee Records čiji je suvlasnik zagrebački panker Danijel Badanjak dok je prvijenac varaždinskog benda Vlasta Popić objavio SKC Kragujevac, a novi album zagrebačkog rockabilly benda B And The Bops njemački Rhythm Bomb Records. Za sastaviti listu najboljih “hrvatskih i regionalnih albuma godine” morala su se u obzir uzeti i besplatna internetska samizdat izdanja pa sugeriram izvođačima, koji na taj način žele doći do publike, da novinare revnije obavještavaju o istima. Mala je šansa da ljudi nabasaju baš na vas samo zato jer ste nešto okačili na internet.
Dok mi Pero Lovšin na hrvatskom pjeva “Ljubav na granici” s novog albuma “Za spremembo”, ne broje mi se ni krvna zrnca ni kućni broj izdavača, a lijepo je i pokojni Tusta govorio: “Bolje izdati ploču nego prijatelja”. S tim motom u mislima, ova lista samo je pokušaj da istaknem doista kvalitetna izdanja iz Hrvatske i samostalnih država regije koje funkcioniraju po principu ekonomski i kulturološki spojenih posuda. Nadam se da me zbog toga što mi se “u istom loncu” sviđaju glasovi braće Teofilović, koji su s Miroslavom Tadićem usred ljetno pustog Zagreba rasprodali Scenu Amadeo, Pero Lovšin i Mayales nećete ubrojiti u likove koji bi na “fejsu” lajkali izjave Tomislava Nikolića, Janeza Janše i Tomislava Karamarka.
Za kraj, s “čistokrvnim” hrvatskim izdanjima iz ovogodišnje produkcije ne bi se mogao sastaviti pristojan Top 10. Ovako, lista hrvatskih i regionalnih izdanja izvođača koji nešto znače u Hrvatskoj izgleda suvislije. Ako mislite drugačije, javite se s prijedlozima i primjedbama. Primjerice, da već iduće godine sva izdanja - i hrvatska i srpska, i američka i kubanska, i britanska i njemačka, i afrička i francuska - stavimo na samo jednu listu pa kome obojci, kome opanci?
1. Damir Avdić: Mein Kapital
Ništa moćnije, opasnije, ubitačnije, snažnije i uzbudljivije na ovim prostorima tijekom 2012. nije objavljeno od “Mein Kapitala” Damira Avdića. Udario “bosanski Psiho” po kapitalizmu i njegovim podvalama, ali nije ostao dužan ni salonskim ljevičarima, zaštićenima udobnom katedrom filozofskog fakulteta kao bijeli medvjedi norveškm zakonima. Ti srećkovići i političke neznalice Avdića su promptno prozvali desničarem. Zasmetala ih “Katalonija Sparta Galicija” u kojoj se Avdić napsovao i Merkelice i Grka, i Sarkozyja i Katalonaca. Opleo “Diplomatz” i po Žižeku kojeg trpa u isti koš s Lady Gagom te po onima kojima se odgovor na sve probleme svodi na majicu Che Guevare i džoint. Udario Avdić i po povampirenoj desnici i po jalovoj ljevici, ali se sjetio Bakunjina kojeg su zaboravili jer nije bio fotogeničan. Marxu, kaže, “reizdali sva izdanja” pa ga “citira ga svaka budala” i “najavljuje pad kapitalizma” što se unatoč državnim dugovima, bankarskim marifetlucima, megaprofitima krupnog kapitala te sve većoj vojsci nezaposlenih i siromašnih, još nije dogodilo.
Uz Gibson Les Paula odvrnutog na jedanaest i rifove za koje bi ubili AC/DC, Black Sabbath, Sex Pistols i Black Flag, razračunava se Avdić sa svjetskim problemima, ali nije ostao dužan ni Balkanu na kojem je “nacionalni ud eksplodirao u socijalističkom kondomu” pa se sva akcija svela na lupanje “kurcem po tastaturi” uspaljenih nacifašističkih idiota. Koga u zemljama ustaša, četnika, partizana, estradnjakuša i narodnjaka briga za radništvo u okovima dužničkog ropstva konzumerističkog raja ili u tami vječnog spokoja nezaposlenosti vrle neoliberalne ekonomije? U takvoj “klimi”, nije Avdić jedini koji tako razmišlja, svaka bi zemlja mogla “biti Deutschland, a svaka himna Über Alles”. I neće li se “gostit' samo crvi” dok će se za “barel nafte” tražiti “sto barela krvi”. I “ustat' će sirotinja, poslije hljeba i igara”, ali “čekat' će ih giljotina”, a “oni što ih povedoše, položit' će mermer, poklonit' se najboljim sinovima i otić' na dernek”. Nema rješenja pa ni humora, ali njegove pjesme liječe frustraciju i dižu pognutu glavu, a i nitko ne kuži ustrojstvo suvremenog svijeta bolje od starih pankera i starih hipija. Možda i recentni nemiri u Sloveniji imaju veze s Avdićevim doseljenjem u deželu.
2. Svadbas: Još
Izvrsno produciran i lijep album na kojem Jure, Pavle i Ljubica ispisuju posvetu ljubavnim žudnjama u noćnom spleenu Zagreba što će najlakše prepoznati svi oni koji u sitne sate tumaraju od Krivog puta do Spunka kao ovodobne varijante novovalnog “duhanskog puta” Kavkaz-Zvečka-Blato. Svadbas su te priče i ljubavi pokupili s afalta i oženili s krasnim melodijama, začetima u klubovima poput Jabuke u kojima smo uz neke “dobre otrove koji su nam grijali tijela” plesali u tami kao da “nismo znali za sebe”. Iz današnje perspektive, na takvim smo mjestima ostavili mladost. I zbog toga bili “rođeni sretni”, ali hoćemo li vidjeti sretan kraj? Teško.
3. Mayales: Mayales 2
Trinaest godina nakon “lagano, lagano”, acid-jazz debija “Svima želim raj za sve” Mayales su objavili drugi i posve drukčiji album. Od Beatlesa, Byrdsa i Beach Boysa do Richarda Hawleya, Flaming Lipsa i Gorillaza moguće je nabrojiti svu silu inozemnih srodnika ove postave Mayalesa čija psihodelija istodobno zvuči i retro i suvremeno, odnosno vanvremenski što je odlika, posebice danas, kvalitetnih djela. Petar Beluhan i Coco Mosquito kao da su se natjecali sami sa sobom da što maštovitije i raznolikije zapakiraju pojedinačne skladbe, ali unutar zajedničkog okvira.
4. Goribor: Evo je banja
Što u stihovima “Gledam taj veliki grad kako u smradu tone” nije zagrebačko ili beogradsko i kome za razumijevanje tih stihova trebao prevoditelj? Što u egzistencijalističkoj poeziji - parafrazirajmo Kunderu - nepodnošljive teškoće postojanja Aleksandra Stojkovića, neprilagođenog boema sklonog depresiji i opijatima, nije razumljivo i ovdje i tamo? Svaka kultura bila bi sretna da može prigrliti Stojkovića kao velikog pjesnika čiji je egzorcizam demona duše, svakodnevnog tupila i ružnoće svijeta podebljan hipnotičkio magmom bluesa, psihodelije, post-punka i trip-hopa, Coodera, The Velvet Undegrounda, The Doorsa, The Gun Cluba, Suicidea i Joy Divisiona.
5. Teofilovići & Miroslav Tadić: Vidarica
Gitarist Miroslav Tadić - bez ijednog tona viška čovjeka učas saspe u prah emocijama koje genijalno uvezuje iz bluesa, jazza, balkanske, hispanske, sefardske i arapske glazbe - zasvirao je s blizancima Ratkom i Radišom Teofilović koji su tihim, intimnim pojanjem na tragu bizantijskih napjeva, podarili prekrasne obrade tradicionalnih folk pjesama iz Makedonije, Srbije, Kosova, Bosne i Hrvatske. “Vidarica” na koju bi ponosan bio i Cooder, zaista liječi dušu, a i rijetko se na ovim prostorima čovjek susretne s ljepotom glazbe, pjevanja i duha koja tako lako ruši sve barijere.
6. Nina Romić: Ptice
Nina nas u “Pticama” iznova osvaja emotivnošću, ali i kao snažna, samosvjesna mlada žena čiji je ljubavni brodolom sada inspiracija za obračun s tipom od dva metra koji je njen zagrljaj radije zamijenio povratkom mami na more jer mu je “Zagreb bio siv”. Uz bend je odlučnije ušla u psihodelični rock, akustični blues i freak-folk, ali ni ovaj put njezine pjesme nisu sročene za pridobivanje masovne popularnosti. No, s njima može računati na uvrštenje u najvažnije kantautorske pojave u Hrvatskoj i spariranje jakoj angloameričkoj kantautorskoj konkurenciji. Prekrasne pjesme i pomalo tajnovita osobnost Nine Romić daleko su ljepše od slika Nine Morić. O senzualnosti i usnama da i ne govorimo.
7. Pavel: Od prve zvijezde ravno
U zemlji u kojoj se glazbenici prečesto prave duhoviti pravo je olakšanje dokopati se albuma na kojem Aljoša Šerić (ex-Ramirez, alias Pavel) besramno iskazuje emocije kakvih bi se cca 90% balkanskih muškaraca sramilo iskazati. Na raskrižju akustičnog rocka, šansone i kantautorskog chamber-popa Aljoša je introspektivnim pjesmama o slučajnim ljubavnim susretima koji često prerastu u životne nezgode, neugodnim znacima starenja, bolesnoj majci, nesanici, nervozi i žudnji za Kalifornijom usred zagrebačke zime sazdao ugodan album o sitnom vezu normalnog građanskog života u svijetu na rubu kolapsa što naš Aljoša, jer je introspektivni pjesnik, nije stigao ni zamijetiti. I to mu nije mana.
8. B And The Bops: Don't Stop The Rock Bop
Često postmodernistički kužatori i promicatelji avangarde, bez obzira na realnu kvalitetu tih i takvih strujanja, ne žele ni čuti, a kamoli pohvaliti retro-bendove, iako istodobno otkidaju na retro-serije poput “Mad Men”. Kako me više zanima čistoća stila, uvjerljivost izvedbe, dojmljivost pjesama i zabavnost koju je u rocku sve teže naći, onda mi ovaj autentičan rockabilly dođe poput melema za uši, baš poput Stray Catsa ranih 80-ih. Oštrina i živahnost elektrificiranog akustičnog zvuka B And The Bopsa al pari je zaboravljenim rockabilly lunaticima iz 50-ih koji su zapravo bili prvi pankeri.
9. The Chweger: Mir
Multijezični, drugi po redu album pulske grupe The Chweger predstavlja u nas bolno rijetku kategoriju stilski ukusnih i čistih albuma s naglaskom na univerzalno razumljivu osjećajnost. Meki synth-pop 80-ih i pionirski radovi elektronske i ambijentalne glazbe 70-ih, ukrašeni oramentima morriconeovskih spaghetti-western tema s recepturama Wall Of Voodoo, Tangerine Dreama, Kraftwerka, Calexica, Aira te Danger Mousea i Daniellea Lupija, potka je pitkog albuma kojemu za proboj do šire publike nedostaju izražajniji vokali i hitoidnost Depeche Modea i Human Leaguea.
10. Obojeni program: Kako to misliš: mi?
Uz Kebrinu minimalističnu, ali uvijek višeznačnu poeziju, sada dominiraju dva basa i bubnjevi, s potpunim odsustvom električne gitare. Njegove filozofski nastrojene pjesme o ljubavi, samoći i potrebi za pripadanjem usred kaosa ekonomskog i političkog rasula zvuče i subverzivno i adiktivno, odnosno van mainstreama, a opet prijemčivo i pjevno. Još je fascinantnije da jedan bend može zvučati tako svježe i poletno nakon 22 godine diskografske karijere, odnosno 32 godine postojanja pa eto razloga više da besplatno downloadate “Kako to misliš: mi?”.
11. Repetitor: Dobro došli na okean
12. Vava: Cinemascope Blues
13. Rebel Star: Rebel Star
14. Peter Lovšin in Španski borci: Za spremembo
15. Prljavo kazalište: Možda dogodine