Koronavirus divlja po Europi, svjetlo je slabašno na kraju tunela, ali ljudi u Srbiji, uz svu muku oko te pošasti (na dan 1. travnja 23 mrtva i oko 900 zaraženih, a stručnjaci upozoravaju da vrhunac tek slijedi)) još drhte i za stanje svog predsjednika Aleksandra Vučića.
On nije zaražen, poput britanskog premijera Borisa Johnsona, ali već dva dana prorežimski mediji (kojih je većina u Srbiji) na prvim stranicama ili u emisijama donose udarne vijesti o tome kako je "umor i stres sustigao Vučića" koji danima ne spava " zbog borbe da Srbiju obrani od korone".
Vučiću liječnici preporučaju odmor i mirovanje, jer ima srčanih tegoba. Srbijanske televizije svoje jutarnje programe počinju s najnovijim informacijama o stanju predsjednika Vučića. Obični Srbi koji su u istoj kaši kao i drugi po Europi pitaju se - je li važnija korona ili Vučić!? Tako je eto, u Srbiji glavana vijest umor Vučića, a ne zaraza koje se širi i ugrožava sve veći broj Srba, koji dijele sudbinu ostalih stanovnika Europe.
Provučićevski mediji dodatno stvaraju psihozu nemoći ukoliko se "Supermanu" Vučiću nešto dogodi, a njegovi mediji su inače puni zamjerki i nezadovoljstva na ponašanje građana, otprilike na isti način kako se i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić razračunava s neposlušnim građanima. No, dodatno čak se širi i ugroza - puča!
Tako list Alo navodi zastupnika SNS-a Vladimira Đukanovića koji kaže kako određeni tajkuni i opozicija namjeravaju nasilno preuzeti vlasti i to "nakon ukidanja izvanrednog stanje". Znači li to da ono mora ostati i nakon što pandemija prođe? "Sprema se nasilno rušenje vlasti! U pitanju je zlokoban plan", piše tabloid Alo.
"Vladimir Đukanović upire prstom u pojedine tajkune i političare iz oporbe koji bi da se opet domognu vlasti, ali i nekih struja izvan naše zemlje".
Provučićevski mediji, na slična način kao i svojedobno Bandić kojem korona nije bila problem, govore i pišu kako je "državni vrh" i osobno Vučić, još i prije pojave epidemije u Srbiji donio niz odluka i mjera u sprječavanju korone, kao da ljudi imaju vrlo kratku pamet. (Sjetimo se i mi reakcija Milana Bandića i Pavla Kalinića u vezi s koronom i putem u San Francisco).
Naime, još prije samo mjesec dana srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da je rakija najbolji lijek za taj "najsmješniji virus na svijetu" i da neće nositi masku, a neki oko njega pozivali su Srbe da bez straha idu u šoping u Italiju, da bi potom Srbija bila jedna od europskih zemalja koja je uvela najstrože i najdrastičnije mjere, poput izvanrednog stanja, policijskog sata i policijskog nadzora onih koji su u samoizolaciji te zabrane kretanja starijima od 65 godina. Policijski sat sada traje od 17 do 5 ujutro, a vikendima od 15 do 5, a sada ide mjera da se policijski sat uvede od 13 do 5, a čak se razmišlja da se u Beogradu uvede od 0 do 24 te zabraniti šetnju kućnih ljubimaca.
U samo nekoliko dana Srbija je prošla put od sprdanja s virusom do apokaliptičnih Vučićevih poziva, poput onih da se Srbi iz dijaspore ne vraćaju u Srbiju jer "bi to bio naš kraj". Vučić je glavni dio "antikoronavirusnog stožera" jer se sve odluke i informacije dobivaju osobno od njega. Tako je prije nekoliko dana precizno objavio da su od 7607 provjeravanih u samoizolaciji, "5954 pronašli kod kuće i oni su bili u izolaciji, a čak 1653 nije pronađeno kod kuće". Grobnim glasom izrazio je svoje razočaranje takvim ponašanjem.
Aleksandar Vučić ostao je vjeran sebi - patetičan, teatralan i samoljubiv. Po svom starom običaju, negira sve ono što je govorio prije, nazivajući to podmetanjem i lažima, iako postoje uvjerljive snimke. No, Vučić je praktički derogirao Skupštinu i sve ostale institucije. Sam je često na srbijanskim televizijama gdje se obraća ugroženom narodu. Kako se i očekivalo, odgodio je travanjske izbore, premda se na neki način kampanja nastavlja jer volonteri u jaknama i majicama SNS-a pomažu umirovljenicima i građanima u samoizolaciji. Provučićevski mediji i dalje napadaju oporbu, kojoj je medijski prostor više nego sužen.
Srbijanski sociolog Dario Hajrić za Deutsche Welle je izjavio: "Umjesto da dnevne konferencije budu adresa s koje se svatko brzo i jasno može informirati, gledamo melodramu čovjeka koji se ponaša kao da je glavni glumac u filmu o sebi. U fokusu nisu informacije ni oboljeli, već predsjednikova osobna postignuća, ispričana uz obilje dramskih pauza, nepotrebnih detalja poput tipa aviona koji donosi medicinsku opremu iz Kine, obračuna s političkim protivnicima i karikaturalno ogoljenih emocija".