OZREN BAKRAČ

ČIGROM OKO SVIJETA Doajen jedrenja ne usporava ni u 70.: 'Gušio me posao u pošti, kao sredovječni muškarac otisnuo sam se brodom pa oplovio planet'

Skradin, 020819
Nauticka patrola u marini Skradin.
Na fotografiji Ozren
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Ozren Bakrač

 

Postoji samo jedna stvar koja se na Patroli nije promijenila. Mijenjamo, evo, brod, mijenjamo posade, marine, vjetrove i uvale. Mijenjamo čvorove, rutu, valove, mornare, gatove, snove, rezultate i priče. Mijenjamo raspoloženja, vina, jela, kabine, kupaće gaće, jedra i susjede. Jedno i jedino što ne mijenjamo jest - Besa.

Literarno majstorstvo Jože Horvata, koje svako malo netko od nas uzme u ruke kada usfali “mesa”. Besa i pola kile točenoga, to je recept neizmjerne inspiracije. Inspiracije koja leži pored nas već treću godinu...

Sjetio sam se Bese više nego ikad u času kada je preko puta nas sjeo jedan od najboljih jedriličara naših mora. Ozren Bakrač. Horvat niže rečenice, a Toma Bebić stihove o, recimo, “Tajni mora”.

“Niste li danas vidjeli more. Valovi pričaju čudne priče. Tajne dubina iznose vani. ‘Ko da zna što nam nosi more...”, igra se veliki Toma lagano glazbom kao Bakrač jedrima...

Našli smo ga u Skradinu, gdje danas, sa 70 godina, ne odustaje.

- Mislim da niti ne mogu - smije se polako, dok ispuhuje dim cigarete koji podsjeća na koprenu njegovih sjećanja.

Skupa na tri broda

Danas je već 16 godina osobni kapetan dr. Nicholasa Hensela, Nijemca s kojim je “preplivao” gotovo sva mora i s kojim upravo sjedi na Henselovu trećem brodu, otkad je zajedničke suradnje.

Velebnoj srebrnoj pili kao izašloj iz kakve tvornice za nautički F1, karbonskom katamaranu koji u top brzini na jedra juri 24,7 čvorova.

- A 20 redovito - kažu obojica onako ovlaš, kao da je to tek “obični dan u uredu”. Henselova je Pesciolina unikat. “Monumentalni brod”, govore oni iskusniji, persirajući brodu iz poštovanja. Rađena je u jednom privatnom brodogradilištu, za nekih 2,5 do 3 milijuna eura. Stvorena je za komociju, što se vidi po ogromnom “open space” salonu, ali, realno, tek kada hvata orcu, mrmlja od zadovoljstva.

- Nismo ovdje samo zbog Ozrena - govori Nick o Jadranu.

- Već zbog ljepote. Ovo je ljepše od Kariba, jer tamo vam za plov treba 50-60 milja, a ovdje imate ‘island hopping’, za desetak milja samo naiđete na novi dragulj. A i hrana je ovdje gourmet. A i ovdje nema onih ludih Amera - smije se Nick. Bakrač sve to sluša, i negdje duboko u sebi, zamišljam, sve te Amere i vale “potaraca” kao - “bakrače”.

Jer, Ozren Bakrač je, dakle, oplovio Cape Horn s Mladenom Šutejom na Hiru 3, bio je skiper i jedan od najvažnijih ljudi na Hrvatskoj Čigri u ekspediciji “Arktik-Antarktik” i “Čigrom oko Svijeta”. A to je samo djelić, suhoparni opis morešestvija koje Bakrač nosi u svojoj bogatoj riznici uspomena.

Bakrač je rođeni Zagrepčanin, koji se u Crikvenici zaljubio u brodove. No život ga je prvo odveo u poštu, da ne bude na obiteljskoj grbači, a onda je upisao vanjsku trgovinu, i to je radio do 35. godine. “Meca” ispred kuće, putovanja po svijetu… život i pol.

- Nisam, međutim, više mogao. Gušilo me. Dao sam otkaz i eto, kao sredovječan se muškarac posvetio jedrenju - otkriva.

- I onda su se dogodile te dvije đite oko svijeta i taman kada misliš, u času kada se vraćaš, da ćeš od toga moći živjeti kroz predavanja, tribine, druga jedrenja… šipak. Stigao je, naime, rat.

- I nakon toga sam bio slobodni strijelac, skiper u čarteru, sve dok nisam sreo Nicka. I to me spasilo, jer gdje bih danas đipao po svim tim silnim brodovima.

Skradin, 020819
Nauticka patrola u marini Skradin.
Na fotografiji Ozren.
Foto: Danijel Soldo / CROPIX
Danijel Soldo / CROPIX

Ozren Bakrač

 

Vratimo se, međutim, u tu prijelomnu točku njegova života: kada vam je Jadran postao premali? Jer, samo za ilustraciju: kada su spremali đitu preko Atlantika, 1982./83., u džepu su imali 800 funti (!). Kada bi izašli s broda, uzimali su samo 10 dolara, da se slučajno ne okrene runda previše i spiska jedina lova koju su imali…

- Ma nikad nije Jadran postao malen… Bio je to izazov, koji je okinuo Šutej. On je s njime došao do Kariba, pa sam ga ja tamo sreo i krenuo natrag… - zastaje. I novi dim. Duboki.

- Ma zapravo, vraga je to bio samo izazov. Bio je to mir u duši. Bez radija, televizije, ljudi. Na koncu, kada smo prvi put krenuli iz Miamija do Rijeke, 59 dana nismo stali.

Pištolj i špenadle

Točnije, na brodu od devet metara. Na kojem se ondašnji GPS u nepreglednom Atlantiku krije u - zvijezdama. I tada još normalno jedrenje Afrikom, bez najezde piratskih brodova.

- Iako, kasnije je jedan mudar čovjek rekao da ljudima koji plove Afrikom daš pištolj i vrećicu onih malih špenadli. Zašto? Zato što njih prosipaš po palubi, a nema čovjeka koji će ostati tih u času kada je nagazi. I onda, je*iga, potežeš. Male tajne velikih majstora, da… Nego, moji najteži trenuci? Recimo, u proljeće ‘87. smo Mladen i ja na Hiru, ispred Florianopolisa, ušli smo direktno u ciklonu. U mraku vidiš - mrak.

Otišli smo unutra, zavezali se jedan za drugoga. U tome času je jedino bitno pustiti sve konope s broda, jer oni usporavaju brod, koliko to god banalno zvučalo. Ali je doista tako. A nama unutra? Kao da te uzme barmen u shaker i trese te svom silinom. I tako cijelu noć. I kada je ujutro počela padati kiša, rekao sam, ‘Mladene, prošli smo lišo…’. I jesmo, kasnije smo prošli Cape Horn bez većih problema. Čuj, napravili smo sve kaj smo mogli. I onda imaš mir u duši.

Ledena kraljica

Cape Horn, koji u nautičkom svijetu ima status Mount Everesta u onom penjačkom.

- Meni je, ipak, najveći gušt Antarktika, gdje sam, evo, bio s Nickom nedavno. Prvo nadrljaš k’o žuti kroz Drake passage, koji je najgore mjesto na svijetu, a nakon toga ulaziš kao između Pelješca i kopna, a unutra sve Kornati. No sve je led, toliko plav kao da ga je netko bojao modrom galicom. A sve mirno, sve bliješti. Kitovi, tuljani, samo čekaš da se pojavi ledena kraljica. Ali da dođeš u raj, moraš platiti cijenu, 600 milja teškog plova, s Drakeovim prolazom kao čistilištem.

Nego, kada smo već kod kita…

- A ništa… kod Azora, usred Atlantika, mjesta poznatog po kitovima, ja sam bio vani, sunce je išlo u oči i mi smo išli svojim pravcem, nekih 6-7 čvorova. I odjednom usporenje, i prijelaz kao preko ležećeg policajca, jer kit je mekan. Nažalost, razrezali smo ga, a on je, jadan, vjerojatno spavao i nije nas registrirao. Nažalost, mislim da je kasnije iskrvario…

I zapravo si sretan što nisi naletio na kontejner, a njih oko tisuću izleti s brodova godišnje. A njega ne možeš registrirati.

- Luđak? Pa taman kada pomisliš da si punokrvni, onda u tim morima sretneš nekoga tko je deset puta veći luđak od tebe. Nakon Horna smo, evo, došli u Ushuaiju, i sreli Marcela Bardiauxa, autora knjige ‘Quatre vents’, što ne znači ‘četiri vjetra’, već u slengu - ‘kosa na sve strane’. I mi ponosni, ono, svaki tri Atlantika u džepu, ali je*emti, on ih ima 33. Mi prvi put oko Horna, on šesti puta. I još ima 80 godina, slomljenu kičmu… I onda se prizemljiš. I sjetiš se onoga doma. Supruge i sina, koji su znali i 14 mjeseci čekati da se vrati s mora.

- Bez njih ništa. Bez obiteljske podrške ovoga ne bi bilo. A znam da je ovo sebično. Ali oni su znali da bez toga sahnem. Danas znamo zaploviti zajedno, no supruga voli relax jedrenje. Jednom sam na Mljetu uhvatio neku orcu i tako jedrio skroz do Visa. Kada smo se privezali, došla je do mene i pitala: ‘Kaj mi uvijek moramo tako histerično jedriti…’.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo