45 LJETA NA JADRANU

'Kad mi je Korčula izliječila sina od astme, kupili smo mali gumenjak i počeli ploviti'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 16.08.2019. u 11:23

Tomislav Krišto / CROPIX

Štefan Kulhanek s unukom Claudijom i suprugom Martom na katamaranu “Musarde” u ACI marini Korčula

 

Koliko jezika govoriš, toliko si bolji čovjek, kaže Štefan Kulhanek. Umirovljenom kazališnom redatelju iz Beča ta je misao bila nit vodilja kroz cijeli život, pa tako u svojoj 72. godini govori materinski slovački i češki, besprijekorno zna njemački, mađarski i hrvatski, a može se i snaći s engleskim.

Svoje poznavanje stranih jezika ne smatra odrazom statusa ili pak inteligencije.

Poštovanje domaćina

Za njega je to znak poštovanja koje izražava prema zemljama koje su ga ugostile ili spasile.

- Kada dođeš u nečiju zemlju, moraš poštovati osobu koja te ugostila. I to ćeš najbolje pokazati tako što razgovaraš s njom na njezinu jeziku – kaže Štefan na odličnom hrvatskom. Jezik je usavršio na Korčuli, gdje ljetuje već 45 godina sa suprugom Martom, a ovo je ljeto s njima i 12-godišnja unuka Claudia. Sreli smo ih na katamaranu “Musarde” u ACI marini Korčula.

Prvo smo upoznali gospođu Martu i pozdravili je na engleskom. Ona se ispričala te pozvala unuku koja govori engleski. Claudiji smo rekli da tražimo jednog gospodina Štefana i potom se iza nje pojavio stariji muškarac, iskrena pogleda i široka osmijeha iza sijedog brka.

Predstave za djecu

Obratio nam se prvo na njemačkom pa na tečnom hrvatskom i odveo nas do klupice u hladu. Kad smo sjeli, skromnim riječima počeo je priču o jezicima i ljudima koji su obilježili njegov život. Štefan je rođen u Čehoslovačkoj, odmalena je volio kazalište, pa se posvetio tome da završi na “daskama koje život znače”. Isprva kao glumac pa kao redatelj koji je većinom režirao predstave za djecu. S kazalištem je proputovao brojne zemlje srednje i istočne Europe, pogotovo Mađarsku i Austriju, a čest je gost bio i u Hrvatskoj odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Surađivao je s dječjim kazalištima u Osijeku, Rijeci, Zadru i Zagrebu pa su tako njegove predstave obišle gotovo cijelu zemlju.

- To su bile predstave s glumcima i lutkama, nešto što se danas ne viđa toliko zbog ovih silnih animiranih filmova i televizijskih crtića. No, ne može se ni jedan crtić mjeriti s izrazom oduševljenja koje uživo vidiš u očima djeteta dok uživa u tvojoj predstavi. Za njih je to kao magija u kojoj lutke govore, a predmeti se čarobno kreću po mraku - veli Štefan. Možda ste i čuli za koju njegovu predstavu - “Izgubljeni san”, “Vještičji pir” ili pak “Čarobna kaljača”. Nažalost, autor ovih redaka premlad je da bi ih se sjećao pa ostavljamo malo starijim čitateljima da se prisjete svojih odlazaka u kazalište i jednog gospodina s brkom koji se nakon spuštanja zastora nakloni s glumcima.

Bijeg iz zemlje

Naime, Štefan bi u svakom gradu u kojemu je organizirao predstavu ostao po mjesec ili dva. Prije svega da pomogne u režiranju, no i zato da upozna nove ljude. Tako je i upoznao Ivana Baloga, jednog od osnivača Dječjeg kazališta u Osijeku i čovjeka koji mu je dva puta pomogao. Jednom kad je sredio da se njegov sin na Jadranu izliječi od astme. I drugi put kada je organizirao da s obitelji pobjegne iz Čehoslovačke. Počnimo s kraćom pričom, onoj o bijegu iz domovine. Štefan nije htio na nju trošiti previše riječi. Naveo je da je imao problema u bivšoj državi zbog komunističke vlasti i da su morali pobjeći. Skupili su stvari i krenuli na put preko Mađarske i Jugoslavije u Austriju, gdje su zatražili azil.

- Jugoslavija je imala zelenu granicu i mogli smo bez problema ući i izaći iz zemlje. Velika pomoć nam je tu bio Ivan koji je koordinirao cijeli put - kratko će Štefan. Nije htio puno o tom putu, jer se, kaže, radi o ružnom razdoblju njegova života. Nastavio je zato odmah o tome kako se brzo prilagodio životu u Beču, kako je tamo osnovao Dječje kazalište te je čak bio izabran i za zastupnika u austrijskom parlamentu. I dalje živi tamo sa svojom obitelji, što nas vodi i do sljedeće priče u kojoj važnu ulogu ima Ivan Balog. Naime, Štefanov sin je kao dječak imao velikih problema s disanjem. Liječnici su ga slali u planine, no čisti planinski zrak jednostavno nije pomogao. Zato su predložili Jadran, i tu je uskočio Balog.

- Kad je bio u posjetu kod mene u Bratislavi, načuo je moj razgovor s liječnikom. Odmah je rekao kako će to riješiti i da idem iduće ljeto u Hrvatsku na more - prisjeća se Štefan.

Drugi dom

Tako je i bilo. Balog je dogovorio da odsjednu kod njegova prijatelja u kućici u uvali Brno na Korčuli. Bila je to 1974. godina i otad je to mjesto postalo drugi dom za obitelj Kulhanek. Svako ljeto putovali su na obalu sunčanog otoka i malo-pomalo sinova astma je nestala. Bez tereta bolesti mogli su potpuno uživati u blagodatima Jadrana i tako su počeli ploviti. Prvo na malom gumenjaku, pa na nešto većem plastičnom brodiću u koji su mogli “leći i malo se sakriti od kiše”. Prošlo je desetak godina prije nego što su kupili devet metara dug motornjak Campion “Marta I”, na kojemu su uplovili u korčulansku luku puno prije nego što je na tom mjestu niknula marina.

Svjedočili su potom izgradnji ACI marine, pustoši rata i procvatu hrvatskog turizma. Kod njih su se pak tek neke stvari promijenile. Sin je sada odrastao muškarac, oženjen Amerikankom i imaju dvoje djece. Više ne plove toliko i njihov Campion proteklih je nekoliko godina na suhom vezu u marini, pa ljetuju na prijateljevu katamaranu. I ljeti im društvo najviše pravi unučica Claudia. Inače, priznaje, nisu kanili doći ove godine, no unuka ih je nagovorila. Štefan nam teška srca kaže da je bolestan i da ne može više toliko putovati. Ponovno, ne želi govoriti o detaljima, no iz pogleda zaključujemo da je nešto ozbiljno. Ipak, uz posljednje riječi ubacio je onaj iskreni osmijeh s kojim nas je i dočekao.

- Učite jezike. Bit ćete bolji ljudi - rekao je.

Vojko Obersnel: Počeo sam s pasarom kojom sam znao od Rijeke otići sve do Kornata

 

Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel je sa suprugom već desetak dana na moru, a finalna im je destinacija Korčula. - Supruga i ja smo već uhodani nautički tim - kaže nam dok razgovaramo u restoranu ovdašnje ACI marine. Postoje, kaže, lokacije kojima se uvijek rado vraća, a Korčula je među njima već 20-ak godina.

 

- Prije svega je to radi toga što ovdje imam velik krug prijatelja i poznanika, a potom i zbog ljepote grada i cijeloga akvatorija - priča nam gradonačelnik, čija je supruga rodbinski vezana s Korčulom, pa nastavlja:

- Ova je marina izuzetno dobro locirana, a to je zapravo slučaj i s gotovo svim ACI-jevim marinama. Ova ima posebnu draž jer je u neposrednoj blizini staroga grada i čovjek čim ustane ima pogled na prekrasnu vizuru Korčule, a s druge je strane također bajkovit pogled na akvatorij. Što se usluge tiče, marina je također vrlo dobra. S druge strane, mislim da svi vide kako je došlo vrijeme za ozbiljniju obnovu, koja je i u planu - kaže nam Obersnel.

Druge omiljene destinacije su mu Komiža, Lastovo, i mjesta u šibenskom akvatoriju. Po njima plovi u posuđenom motornjaku. Kaže da ga je nautika privlačila od rane mladosti, uživao je u moru i svim aktivnostima koje se uz njega vežu.

- Čim sam se zaposlio, kupio sam pasaru na kojoj sam sa sinom dok je bio dijete provodio velik dio godišnjeg odmora. Puno sam puta s prijateljima s mojom ili njihovom pasarom išao na ture koje su vjerojatno prevelike za takav brod. Znali smo otići od Rijeke sve do Kornata. S vremenom je došla potreba i za zahtjevnijim brodom,

Kada se govori o hrvatskom nautičkom turizmu općenito, smatra da ima dosta mjesta za napredak u smislu gradnje novih marina, a još više kada je riječ o uređenju sidrišta s bovama.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo