Napokon hrvatska javnost zna nešto o sadržaju pisma koje je patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) Irinej pisao papi Franji prije više od godinu i pol dana. Upućeni su i prijekori nekim visokim katoličkim službenicima za njegovo navodno prešućivanje i nekim teolozima za nepotrebno dramatiziranje. Najupečatljivije je, međutim, pokorno slušanje prijekora i dubina vlastite raskajanosti.
Teško je u takvome raspoloženju očekivati makar i slabašni proplamsaj kritičke misli i pitanje o čemu to patrijarh zbori kad spominje Stepinčevo “problematično” postupanje prema Srbima i Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, što bi zahtijevalo “izbalansiranu historijsku prosudbu o njemu” i, svakako, zaustavljanje njegove kanonizacije.
Bolji poznavatelji odnosa Katoličke Crkve i SPC-a tijekom posljednjih stotinjak godina zapazit će da u zahtjevima Svetoga Sinoda SPC-a i patrijarha Irineja nema zapravo ništa novoga, još manje iznenađujućega. Sadašnja inicijativa SPC-a vrlo je slična onima iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Dobro je također znati da su se tada srpsko-pravoslavne optužbe protiv Stepinca i Katoličke Crkve u Vatikanu ozbiljno analizirale, da su o njima izrekli svoja mišljenja sam Stepinac i predstavnik Svete Stolice u Zagrebu opat Marcone te da je državni tajnik kardinal Maglione donio svoj pravorijek.
Ni drugi nisu povjerovali optužbama SPC-a protiv Katoličke Crkve u NDH. Izbjeglička vlada u Londonu nije željela izlaziti u javnost s optužbama na katoličke svećenike koje su dolazile iz SPC-a, jer nisu bile potkrijepljene dokazima. Rudolf Bićanić, viceguverner Narodne banke Jugoslavije u Londonu, napisao je cijelu studiju kako bi pokazao da su ti materijali SPC-a “politički napad na hrvatski narod kao cjelinu”.
Kako nije šutio?
Je li veći problem hrvatska Crkva ili hrvatska država?
- Upada u oči da je patrijarh Irinej u pismu papi Franji na prvome mjestu istaknuo kako je ‘kardinal Stepinac […] svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske’. Zanimljivo je da su i komunisti na suđenju Stepincu smatrali to njegovim glavnim krimenom. To dozivlje u pamet srpskog episkopa u SAD-u Dionisija koji se tužio državnome tajniku Cordelu Hullu da uspostava Hrvatske Pravoslavne Crkve predstavlja ‘cijepanje i prekid jedinstva srpskog naroda i Srpske Pravoslavne Crkve’. U velikosrpskoj svijesti, kao i u jugoslavenskoj, Hrvat, pa ni biskup, ne smije podržati stvaranje hrvatske države, kao što ni hrvatski pravoslavac ne smije sudjelovati u stvaranju Hrvatske Pravoslavne Crkve.
Kako Stepinac nije šutio?
- Patrijarh Irinej nabrajao je papi Franji strahote kroz koje je srpski narod u NDH prolazio, a Stepinac je navodno ‘šutio’. Čudno je da patrijarh tvrdi da je ‘šutio’ (vjerojatno se Stepinca želi pridružiti navodnoj ‘šutnji’ pape Pija XII.) kad su poznate tvrdnje nekih svjetski uglednih osoba tijekom rata i nakon njega da je Stepinac bio najjasniji i najjači glas u cijeloj tadašnjoj ratnoj Europi.
Osudio progone
Sve bi moglo biti jasnije kad se podsjetimo da je i taj dio patrijarhove retorike isti kao i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Obilne optužbe protiv Stepinca i Crkve u NDH išle su prema Svetoj Stolici tako da je 1943. ona pokrenula pomnije ispitivanje stvari. Stepinac je državnom tajništvu predao dokumente uz napomenu: ‘I pored sve neprijateljske [srpske] propagande protiv Crkve u Hrvatskoj, ostaje povijesna činjenica da je Katolička Crkva u Hrvatskoj uvijek činila da se njezin glas čuje i pred najvišim državnim ličnostima, čak i kad to nije bilo bez opasnosti po druge interese Crkve. To nam je potvrdio nemali broj Srba, vođen ne mržnjom nego istinom i zahvalnošću’.
Cijela povijest sadržana je u te dvije rečenice. Stepinac je bio siguran da je riječ o srpskim klevetama (calunnie), znao je da nije ‘šutio’, nego da ga se čulo i kad je bilo po život opasno. Stepincu su to priznavali i Srbi koji nisu bili ‘vođeni mržnjom’, što znači da su episkopi SPC-a koji su ga neutemeljeno optuživali bili ‘vođeni mržnjom’.
Nakon studiranja dokumentacije koju je Stepinac predao, diplomat u državnom tajništvu napisao je kako je opravdano što se nadbiskup Stepinac suzdržao od ‘glasnog očitovanja... koje bi sigurno pogoršalo situaciju’ te da je ‘nadbiskup učestao svoje pismeno i usmeno zauzimanje u prilog progonjenih i osudio bez pretjeranosti u izražavanju, ali posve jasno, teorije u ime kojih su se progoni ostvarivali’.
Državno tajništvo je Stepincu priznalo ‘da je Katolička Crkva u Hrvatskoj stalno sačuvala neokaljano svoje obilježje zaštitnice svih patnika’, a intervencije SPC-a i drugih krugova nazvalo običnom ‘srpskom i pravoslavnom propagandom’. Tajništvo se uvjerilo da dokumenti koje mu je Stepinac predao ‘iscrpno pokazuju lažnost optužbi koje pokreće srpskopravoslavna propaganda protiv hrvatskog episkopata’ te da mogu ‘poslužiti u slučaju da srpskopravoslavna propaganda ponovo počne s napadima’.
Ako vatikanska diplomacija zaključi da je ‘s napadima ponovno počelo’, nema sumnje da će pogledati svoje arhive i usporediti sadašnje s ondašnjim napadima.
Je li benediktinski opat vidio što drugi nisu?
- Predstavnik Svete Stolice u Hrvatskoj nije bio profesionalni diplomat, nego opat benediktinske opatije na jugu Italije. Stoga je i njegov izričaj bio izravniji i bez diplomatskih dvosmislenosti i utoliko jasniji. Na prigovore o navodnoj ‘šutnji’ nadbiskupa Stepinca napisao je: ‘Raskolnička hijerarhija’ ‘nije nikada digla glas protiv ekscesa četnika koji su svi raskolnici, ni protiv ustanika [partizana] koji su gotovo svi raskolnici’.
No, Marcone je ponudio i tumačenje širega političkog konteksta tih optužaba: ‘Čini se sigurnim da strane agencije, pod utjecajem srpskoga raskolničkog klera, preokretanjem situacije i osuđivanjem katoličkog svećenstva zbog inercije, žele osloboditi četnike i pobunjenike [partizane] odgovornosti za zločine koje su počinili u Hrvatskoj’. Marconeova politička dijagnoza mogla bi biti zanimljiva i u sadašnjim nastojanjima rehabilitacije četničkoga vođe Draže Mihailovića u Srbiji, u čemu vrh SPC-a zdušno sudjeluje, ali i za razumijevanje patrijarhove inicijative prema papi Franji.
Može li biti dijaloga između Katoličke i Srpske Pravoslavne Crkve?
- Od dijaloga zasigurno ne treba odustajati, jer možda je moguće da barem retorika bude promijenjena. Patrijarh Irinej je u pravu da je Stepinac o Srbima i [srpskom] pravoslavlju izrekao (zapisao) vrlo opore riječi. Nije se sustezao kardinalu Maglioneu napisati kako ‘Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima biti’. Napisao mu je također: ‘Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast’.
Bolje razumijevanje
Ne treba zaboraviti, međutim, da su iz krugova SPC-a, osobito između dva rata, dolazili mnogo gori i teži izričaji o Katoličkoj Crkvi.
Sada kad su Hrvatska i Srbija suverene države i ne trebaju za svoje neuspjehe kriviti druge, moguće je o drugom narodu i o drugoj Crkvi govoriti uljudno i pristojno. Istina, obeshrabrujuća može biti spoznaja da se Sveti Sinod SPC-a nije pomaknuo od retorike usvojene na početku Drugoga svjetskog rata. Jednako obeshrabrujuće može biti i oslanjanje na nekritičke pristupe dokumentima. Ali svrha najavljivane katoličko-pravoslavne komisije vjerojatno bi i bila da se kroz usredotočenost na dokumente - cjelovite, a ne izdvojene rečenice - dođe do boljega razumijevanja i osoba koje stoje iza tih dokumenta. Živi bili pa vidjeli!