Kao temeljni razlog neprovedbe najavljivanih gospodarskih i socijalnih reformi u Hrvatskoj sve češće se sa strane Vlade navode prejaki otpori interesnih skupina koje uglavnom, izuzev sindikata, ostaju neidentificirane. Ostaje otvoreno pitanje koje interesne skupine u Hrvatskoj imaju takvu snagu i utjecaj da blokiraju Vladu kao izvršnu vlast i Sabor kao zakonodavca u provedbi reformi.
Promjene uvijek ugrožavaju nečije stečene pozicije, ali je upitno u kojoj mjeri moć interesnih grupa, i da li uopće, nadmašuje moć Vlade. Ili se precjenjuje utjecaj tih grupa radi alibija političkih decision makera koji se između neizvjesnih reformi i postojećeg, za njih privilegiranog, status quo racionalno odlučuju za drugo. Racionalno za političku “elitu” ne znači da je ujedno efikasno za ekonomiju i društvo, pogotovo u uvjetima kada se legitimitet političke vlasti ne traži u rastu gospodarstva i blagostanja. Istraživanja koja smo provodili dr. Josip Glaurdić i ja pokazuju veću legitimacijsku osnovu politike u ideološkim i identitetskim temama nego u realnim pitanjima životnog standarda i ekonomskog prosperiteta. Kolektivistički mentalitet (i socijalistički i nacionalistički), da se država treba brinuti o svima, djelomično predstavlja zapreku reformama kao i u javnosti prilično rašireni mit o tzv. neoliberalizmu kao uzroku krize, ali nije odlučujući čimbenik za njihovo neaktiviranje.
Rast nezaposlenosti
Reforme se poduzimaju kada postojeće institucije i načini kolektivnog djelovanja nisu dostatno poticajni za ostvarenje ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti. Reformama se preinačuju regulatorni okviri, mijenjaju institucije i sustavi poticaja u cilju povećanja učinkovitosti. Reforme su uspješne ako je ukupna postignuta društvena korist viša od neizbježnih troškova. Rezultati se mogu mjeriti po segmentima gdje se provode reforme, ali je konačna mjera postignuti ekonomski rast, povećanje bogatstva i socijalne stabilnosti. Izostanak reformi posljednjih godina u Hrvatskoj se jasno očituje u padu BDP-a, rastu nezaposlenosti i siromaštva.
Prigodom zadnje mini rekonstrukcije Vlade u resorima zdravstva i obrazovanja čula su se opravdanja da su otpori promjenama ogromni, čak “nezamislivo veliki”, i kada su u pitanju neka materijalna stečena prava i neke vrijednosti koje nisu prolazile kao inicijative premda su u Europskoj uniji standard.
Pokušajmo prepoznati koje to interesne skupine u javnom sektoru blokiraju reforme, prvo u dva resora s novim ministrima, zdravstvu i školstvu, te potom u pravosuđu, po Europskoj komisiji, našem najproblematičnijem resoru. Moguće je da su to sindikati, koji, razumljivo, štite od konkurencije vlastito relativno dobro zaštićeno članstvo. Bilo bi čudno da to ne rade. Moguće je, nadalje, da reforme koče grupacije poput izdavača u školstvu, farmaceutska industrija i industrija zdravstvene opreme u zdravstvu i slično. Kako se i kroz koje kanale manifestira moć tih interesnih skupina: prijetnjama štrajkom, utjecajem na Vladu i zakonodavca, korupcijom? To bi istraživanjem trebalo dokazati. Valja istaknuti da su navedene interesne skupine izvan direktnog utjecaja Vlade i stranaka koje stoje iza Vlade.
Politizacija pravosuđa
Kad je riječ o efikasnosti pravnog sustava, gdje bi pravosuđe trebalo biti jamac njegove pouzdanosti i pravičnosti, godinama smo, prema svim indikatorima konkurentnosti, među najgorih 10 ili 20 zemalja svijeta. Sudstvo koje proizvodi nepravde velika je blokada napretka. Institucije pravnog poretka trebaju smanjivati neizvjesnost i povećavati povjerenje i socijalni kapital uopće, a ne suprotno. Tko blokira reforme u pravosuđu? Odvjetničke komore i udruge sudaca bio bi mogući odgovor, ali oni također kao i sindikati u javnom sektoru štite vlastitu poziciju, zbog toga su i osnovani. Nema čvrstih dokaza da su pravosudni lobiji toliko utjecajni da onemogućuju reforme. Politizacija pravosuđa zadnjih desetljeća nije autonomna odluka sudaca, nego nametnuta politička akcija kroz regulativu o pravosudnom sustavu. Opravdanje da se drugi polovi vlasti ne bi trebali miješati u sudstvo jest zamagljivanje stanja. Do sada su se obilato miješali kroz neformalne kanale, ali više kroz zakonodavnu aktivnost. Neovisnost bi se postigla propisanom političkom neutralnošću sudstva, dakle zakonodavnom intervencijom u poboljšanje pravosudnog sustava. Neefikasno i koruptivno pravosuđe i represivni aparati jedan su od temeljnih razloga neuspjeha domaće tranzicije, a za njihovo dinamiziranje potrebna je isključivo politička volja. Pitanje je zašto nema te volje. Upravo se od Vlade očekuje da neutralizira moć interesnih skupina koji destabiliziraju pravni sustav kao jedan od temeljnih stupova demokracije. A što ako je sama politička “elita” ta interesna skupina?
Uzmimo primjer reforme lokalne samouprave za ilustraciju načina opravdavanja neprovedbe promjena i zamagljivanja interesnih skupina koje se opiru reformama.
Logički zaokret
Ako se za neprovođenje reformi u školstvu, zdravstvu, pravosuđu ili gospodarstvu traži opravdanje u otporu vanjskih interesnih grupa, kakav logički zaokret pomaže u opravdanju izostanka reforme državne uprave ili lokalne uprave i samouprave kada otpor ne čine vanjske već unutarnje interesne skupine? Odgovor nije u stavu da nam je država naprosto skupa i takvom bi trebala ostati.
Racionalizacija hipertrofiranog sustava hrvatske lokalne samouprave kroz njezinu troškovnu opravdanost u odnosu na ciljeve konkurentnog regionalnog razvoja i održivost njezina fiskalnog kapaciteta u funkciji je poticanja nacionalnog ekonomskog rasta. Racionalizacija podrazumijeva reduciranje i rekonfiguraciju broja općina, gradova i županija, što na provedbenoj razini znači smanjenje broja karijernih lokalnih političara.
U gradovima i općinama u Hrvatskoj ima 8750 političara koji su zaposleni ili imaju prihode od političkog mandata. Ne administracije, već isključivo političara. Gradonačelnika i načelnika je 556, imaju jednog ili dva zamjenika, što je dodatnih 700 ljudi, dok preostalih 7500 čine predstavnici u gradskim i općinskim vijećima.
(...)