INTERVJU

VLADIKA JOVAN ĆULIBRK ZA JUTARNJI 'Komunistička optužnica ne može biti polazna točka razgovora o Stepincu'

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 27.02.2016. u 17:31

Darko Tomaš/EPH

I beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobar osnov za svaku buduću suradnju

Episkop Jovan Ćulibrk rođen je 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradiški. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao je na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ‘’Brankovu nagradu’’ Matice srpske 1991. godine (danas se taj rad u vidu knjige ‘’Crno sunce, i oko njega krug’’ - Stvaranje, Podgorica, 2001. - koristi na postdiplomskim studijima). Teologiju je studirao u Beogradu i u Foči. Magistarski studij iz židovske kulture pohađao je u Spomen-ustanovi Jad Vašem i na Jevrejskom univerzitetu u Jeruzalemu; dobitnik je nagrade ‘’Golda Meir’’ za 2004. godinu. Magistarski rad “Istoriografija holokausta u Jugoslaviji” obranio je kod dr. Davida Bankiera, tadašnjeg šefa Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta u Jad Vašemu. Trenutno priprema doktorat iz istog područja. Govori engleski, ruski i hebrejski jezik, služi se njemačkim, grčkim i nekolicinom slavenskih jezika.

Gospodine vladiko: ovdje gdje smo se upoznali i gdje razgovaramo, dakle, u mjestu Jasenovac, gdje ste u utorak ugostili patrijarha Irineja i članove Sinode vaše Crkve, koliko sam čuo, preostalo je 11 pravoslavaca, čak nisu ni svi oni zbog duboke starosti i bolesti sposobni doći u crkvu na liturgiju. To, i sama činjenica da se nalazimo zračno udaljeni koji kilometar od ulaza u nekadašnji logor smrti Jasenovac, potiču me da vas najprije pitam vodite li mjesnu crkvu koja odumire i što će biti od pravoslavnog naroda u zapadnoj Slavoniji?

- Crkva, slava Bogu, ne odumire onoliko koliko se hrani krvlju i tijelom životodavca Hrista. Šta bi bilo da se ona predala pesimizmu u vrijeme, i to nedavno vrijeme, ateističke i antiteističke sovjetije? A gledajte danas duhovni preporod Rusije! Veoma lako je bilo podleći pesimizmu, a pokazuje se da je povjerenje u Hrista i Božije staranje o čovjeku bilo plodonosno. No to povjerenje nije bezuslovno; pogotovo je krvavo XX. stoljeće najdublje preispitalo ono ‘da’ Bogu koje su izrekli Avraam, Mojsije i Petar. Meni je lično od osobite važnosti knjiga ‘Vjera poslije holokausta’ Eliezera Berkovitsa koja je brutalan izazov Bogu, ali još i više hrišćanstvu.

S kakvim ste raspoloženjem stigli u Pakrac i jeste li vi, osim što ste to prakticirali u stvarnom životu, i u prenesenom smislu ‘padobranac’? Što ste zatekli kada ste ovdje aterirali?

- Ne nalazim da situacija naše pastve u Zapadnoj Slavoniji zahtijeva poseban opis: šta se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i devedesetih poznato je. No nalazim potrebno da se naglasi da je naša pastva tokom perioda socijalističke Jugoslavije bila izložena izrazito agresivnoj ateizaciji, nasilnoj dehristijanizaciji; u jednom dijelu je bila i sklona da se odrekne sopstvenog identiteta zarad novog, iako nejasnog i nesklopljenog ali društveno poželjnog identiteta. Ne mogu da dovoljno naglasim zlokobne posljedice ideološke države u kojoj smo živjeli a koja je, primjerice, osvetu promovisala u vrhunsku vrijednost: ‘… i osveta naša crvena će biti….’, sjetite se. Rezultat svega toga je taj da su me 2014. godine dočekale brojne ruševine još iz Drugog svjetskog rata, kao i mjesta koja od tada nemaju svoje hramove, a koja ću nabrojati nasumce: Virovitica, Macute, Bodegraj, Bučje, Striježevica, Sloboština, crkva Svetog Ilije u Pakracu… Suštinski, dočekale su me ljudske duše željne blage, jevanđelske, riječi i smisla; dočekao me je narod sa velikom istorijom u Slavoniji željan obnove svojih svetinja ali i obnove velikih kulturnih dobara koja je stvorio na svom istorijskom putu, kao što je pakračka knjižnica, svjetski poznata zbirka slavenskih rukopisa i ranih štampanih knjiga.

O kakvim to pastoralnim prioritetima govorimo pred vama i vašim svećenicima? Koji su vam planovi?

- Planovi su, da parafraziram patrijarha Pavla, Jevanđelje Hristovo. Da ga, po svojoj moći, propovijedamo i živimo - ali da ga i ne damo. To Jevanđelje jeste blago ali nije sentimentalno, jeste iscjeljujuće ali je i stvaralačko. I, prije svega, jeste svečovječansko. Stoga, naš prvi zadatak jeste obnova duhovnog, liturgijskog, crkvenog života po Jevanđelju, onakvog kakvo je sačuvano u pravoslavnom predanju. U Pakracu, u Sabornom hramu koji se obnavlja, već se služi svakodnevna liturgija a u Jasenovcu, u manastiru u kojem postoje najbolji uslovi za život, uskoro očekujemo sestrinstvo koje dolazi sa Skadarskog jezera, i koje se kroz istoriju pa sve do danas rukovodilo jerusalimskim monaškim pravilima. ‘Ora et labora’ - ‘Moli se i radi’ jeste poruka koja mora pisati na našem čelu, kako pred samima sobom, tako i pred svima koje srećemo. A prvi rezultati se vide: sve je više naroda na bogosluženjima, hramovi se obnavljaju, imamo i djece na vjeronauku. Hramovi se obnavljaju. Možemo sanjati, ali možemo li tražiti više?

Biti ću najdirektniji što mogu sada biti: gospodine Jovane, jesu li Srbi u Hrvatskoj opet u nekim gadnim vremenima?

- Ne bih ‘gadna vremena’ vidio kao ni ekskluzivno vlasništvo Srba u Hrvatskoj, niti kao vlasništvo Hrvatske same - iako je i sama predsjednica prihvatila da je ‘u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost’. Prvenstveno, živimo u vremenima u kojima svijet oko nas prolazi mnogo radikalnije promjene nego krajem osamdesetih; umjesto da pred nama narasta nešto novo i utopijsko - Europska unija - ona se u ovom trenutku ako ne raspada, onda se nalazi u dubokoj krizi. Ta kriza je prvenstveno kriza smisla, i dodatno je pojačana čitavim nizom ratova - skoro prema biblijskim riječima da ćemo ‘vidjeti ratove i čuti glasove o ratovima’ - koji svijet pretvaraju u nesigurno mjesto. Pogledajte društvene mreže bilo gde: one vrve mržnjom, gnjevom, nabojem, u najboljem slučaju mrzovoljom i negativnošću. Naravno, najlakše je taj puls svijeta u transformaciji ispipati na periferiji i bojim se da Jugoistočna Europa u ovom trenutku služi kao pokusni kunić za budućnost našeg svijeta, s migrantskom krizom kao okidačem. U samoj Hrvatskoj, savršeni Drugi, rječnikom teorijske psihoanalize, za aplikaciju ovako proizvedenog naboja jesu Srbi, koji ne predstavljaju nikakvu opasnost po Hrvatsku, što dodatno govori o vještačkoj prirodi krize; vidimo da se kvare čak i odnosi Hrvatske i Srbije, a ako se realno pogleda, za to ne postoje ni povodi, a kamoli razlozi. Konačno, svakako da Srbi reaguju svojom anksioznošću. No čini se da je ljudima ipak teže upravljati nego početkom devedesetih i da među nama ima dovoljno trezvenih umova koji ne dišu agresijom i koji nisu podložni manipulaciji; kako se meni čini, ti trezveni i dobronamjerni ljudi ne dolaze iz nekog specifičnog političkog opredeljenja niti iz neke određene socijalne grupe, nego se radi o ljudima zabrinutim za budućnost svoje djece i svoje zemlje, i koji im prije svega žele stabilnost. No oni moraju da djeluju, i za njih se molimo Bogu.

Kako rekoh, ugostili ste članove Sinoda; zašto ste ih pozvali u Jasenovac osim što se taj dan u Pakracu vršila sahrana četvorice vladika?

- Sveti Sinod je došao u Pakračko-slavonsku Episkopiju da bi se uvjerio u rad na obnovi Vladičanskog dvora i Sabornog hrama u Pakracu, kao i u rad na uređenju Manastira Jasenovac. Posebno Dvor u Pakracu ima ogromno značenje, i prioritet je kako naše Episkopije tako i hrvatske države na njegovoj obnovi; štaviše, radi se o veoma uspjeloj saradnji.

Na kraju liturgije u jasenovačkoj crkvi patrijarh Irinej je govorio o ‘stotinama tisuća’ ubijenih Srba na području logora Jasenovac. To spominjem jer se uz sjednicu Sinode održao i zajednički sastanak Sinode i Odbora za Jasenovac SPC-a. Gdje ste stigli s poslom u vezi sa samim stradalnicima u Jasenovcu?

- Što se tiče brojeva stradalih u sistemu koncentracionih i logora smrti Jasenovac, vrijedi ponoviti da konfuzija oko njih nastaje isključivo zbog toga što pogotovo socijalistička Jugoslavija a ni zemlje nastale njenim raspadom nisu uložile dovoljno ni sredstava, ni rada ni ljudi da bi se došlo do pouzdanih naučnih rezultata. Nakon što su donesene prvobitne procjene broja žrtava - uglavnom oko 1948. godine - normalne zemlje su osnovale ili zadužile posebne naučne institucije da se bave detaljnim proučavanjem karakteristika Drugog svjetskog rata, zločina koji su se desili u njemu, kao i broja žrtava. Rezultati njihovog rada su dospjeli krajem osamdesetih godina i ponegdje su brojevi žrtava bili veći, ponegdje manje-više isti, a ponegdje manji u odnosu na prvobitne procjene. Auschwitz predstavlja dobar primjer: prvobitne procjene govorile su o četiri miliona žrtava; konačni rezultati govore o broju od 1,1-1,5 miliona žrtava. Ogroman hijatus od četiri stotine tisuća govori nam da i u slučaju Jasenovca moramo računati na veliku marginu. Ta margina je velika kada se radi o mnogo sistematičnijoj nacističkoj industriji smrti i može se očekivati da će ona biti još veća, u postotcima, kada je u pitanju NDH. Bez dugotrajnog i posvećenog rada većeg broja naučnika, nikada nećemo imati ni približan broj stradalih, i ko god u ovom trenutku pretenduje da vlada konačnim brojem žrtava, jednostavno je - i tu ne biram riječi - pretenciozni amater. Konfuzija oko broja žrtava u Jasenovcu, NDH i Jugoslaviji uopšte je predmet zgražavanja u međunarodnim naučnim krugovima; možda najsvježija - barem u pristupu - enciklopedija holokausta, ona Waltera Laquera, iznosi broj od stotinu do sedam stotina tisuća žrtava Jasenovca. To je apsurdno ali se bojati da će taj apsurd biti još očigledniji u novijim izdanjima enciklopedija i opštih pregleda.

Odlučili ste da će se Odbor za Jasenovac SPC-a baviti i cjelokupnom tematikom Drugog svjetskog rata. Što to točno ima za posljedicu?

- Što se tiče Odbora za Jasenovac, osnovni je zaključak sjednice u Jasenovcu da treba unapređivati bogoslužbeni, liturgijski, spomen žrtava. Jedan od razloga dolaska Svetog Sinoda u Jasenovac i jeste bio da istakne da jedino takav, liturgijsk spomen ispunjava zavjet Vladike Nikolaja da žrtve Jasenovca ne izazovu mržnju prema počinitelju, po riječima patrijarha Germana da ‘praštati moramo, zaboravljati ne smijemo’. Što se tiče proširenja tematike na sav Drugi svjetski rat, to znači da će Odbor za Jasenovac imati mogućnost da podrži i ojača ovakav, liturgijski pristup i na drugim mjestima stradanja. Tako je prije dvije godine Episkop Budimljansko-nikšićki Joanikije potražio saradnju Odbora u organizaciji naučnog skupa o masakru koji je 28. jula 1944. godine u selu Velika izvršila 21. SS brdska divizija ‘Skenderbeg’.

Recimo, hoćete li se baviti stradanjima Židova u doba Nedićeve Srbije na području beogradskog sajmišta?

- Kao što sam već nagovijestio, holokaust, pokušaj istrebljenja izabranog Božjeg naroda koji su u Drugom svjetskom ratu pokušali da izvrše nacisti i njihovi saveznici predstavlja događaj od vaseljenske, sveljudske važnosti, koji niko ne može da ignoriše. Tim prije što su to pokušali hrišćani, ili barem bivši hrišćani, proistekli iz hrišćanskog svjetonazora, i mi hrišćani moramo da damo odgovor na to. Već to bi bilo dovoljno da bi se Odbor za Jasenovac bavio holokaustom. Drugo, Srbi su u Jasenovcu - i u Drugom svjetskom ratu - stradali skupa s Jevrejima, Romima, brojnim Hrvatima koji su iz raznih razloga smatrani opasnim po NDH, i raznim drugima - starokatolicima, slovenačkim svećenicima itd. Nemoguće je tu činjenicu ignorisati i vidjeti samo svoje žrtve, jer se ni žrtve same međusobno nisu dijelile. U jednom ružnom maniru dio spomenika holokausta koji je nikao devedesetih godina pominje razne manjine koje su stradale po logorima - homoseksualce, Jehovine svjedoka itd, što svakako jeste istorijska činjenica - a izostavlja recimo Ruse i ratne zarobljenike Crvene armije koji su stradali u milionima, i zahvaljujući kojima je, na kraju, rat i dobijen. Iz svih tih razloga bi bilo neoprostivo zaboraviti jevrejske žrtve Starog Sajmišta, njemačkog logora na teritoriji NDH, koji je snabdijevala Nedićeva kvislinška vlast. Tek predstoji veliki rad na obilježavanju Starog Sajmišta, ali on napreduje i nadati se da ćemo što prije tamo imati odgovarajući memorijal.

Znam da ne smatrate pristojnim da se na mjestima masovnoga stradanja kakvo je bilo ovo u Jasenovcu, gdje se nalazimo, licitira brojkama ali nema spora da ste vi, od crkvenih osoba, najupućeniji da govorite o holokaustu i o genocidu na prostorima tzv. NDH. Kakva je vaša suradnja sa Spomen-područjem Jasenovac, ovdašnjim muzejom i kustosima i gdje bi se mogla nalaziti cifra koja je razumna Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Je li to cifra kojom barataju kustosi u Jasenovcu?

- Sigurno je da je u dosezanju neke koliko-toliko konačne brojke stradalih u Jasenovcu, NDH i Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu uopšte ključna saradnja, jer male i zanemarene institucije koje se bave time mogu nešto uraditi isključivo ako se oslone jedne na druge. Mislim da ima još mnogo prostora za takvu saradnju i Odbor za Jasenovac je spreman da ju potpomogne na svaki način. Pogotovo je važno da se svaka istraživačka institucija osloni na velike međunarodne institucije toga tipa, kao što su institut u sastavu Jad Vašema, londonska The Wiener Library itd. Takva mreža bi uvelike mogla doprinijeti postizanju željenog rezultata. Ovo je pak važno: i beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobar osnov za svaku buduću suradnju.

Nema sumnje da je gesta pape Franje da se komisijski i bilateralno, zapravo trilateralno razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu i da se pitanje njegove kanonizacije ostavi za vrijeme kada bude što manje napetosti, odnosno kada budu vidljivi znakovi pomirenja između Hrvata i Srba, što će se pokazati ‘sposobnošću da zajedno čitaju povijest’, jako oraspoložila vas srpske vladike. Kako se stoji, dakle, s navodnim uvjetom, papom u Jasenovcu prija Pape u hramu Svetoga Save u Beogradu?

- Ne bih govorio ni o kakvim uvjetima, kao ni o kanonizaciji Stepinca, koja je isključivo u rukama Vatikana. Proces koji je otvorio papa Franja pozivom na dijalog o Stepincu kao i susretom s Patrijarhom Moskovskim meni se lično čini kao do nedavno nezamisliva a neophodna mogućnost da se sretne i razgovara o ličnosti Alojzija kardinala Stepinca i djelatnosti Rimokatoličke crkve u NDH u Drugom svjetskom ratu, što je bolna tačka kako između Vatikana i Pravoslavne Crkve, tako i između Srba i Hrvata. U tom razgovoru jako je važno ne biti robom istorijskih predrasuda koje uglavnom baštinimo iz vremena socijalističke Jugoslavije; vjerovatno je da ćemo se vrlo lako složiti u tome da komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o kardinalu Stepincu.

Kako vi gledate na proces koji se sada otvara i pred vama osobno kao članom i te važne komisije koja bi trebala djelovati pod pokroviteljstvom Svete Stolice?

- Mislim da je jako važno ne ostaviti po strani šire dimenzije u kojima su se zbivali i događaji u NDH. Sjetimo se da Poljaci gaje dosta teške uspomene na Pija XII., jer smatraju da je prećutao njihovo stradanje zarad mira s Trećim Rajhom, kao i da je oko Pija XII. uopšte uzevši postoji velika kontroverza i oko njegovog odnosa prema holokaustu - do te mjere da on do sada nije kanonizovan.

Bosanski franjevac, moj drug dr. fra Petar Jeleč, komentirajući negativno priopćenje kardinala Vinka Puljića nakon posjete patrijarha Irineja Banjoj Luci, ocijenio je ‘da su svi ekumenski napori sa SPC-om potpuno uzaludni’, odnosno da ‘neće postići nikakav rezultat’. Ja to, naravno, ne dijelim, ja vjerujem u ekumenizam. Ali molim vas da odgovorite ovom dobrom fratru: kako vi pristupate ekumenizmu?

- Izgleda da papa Franjo i patrijarh Kiril imaju ponešto drugačiju vizuru uloge SPC-a, koja je i u pripremama za predstojeći Veliki sabor pokazala svoj izuzetan značaj u sazviježđu Pravoslavnih crkava. Konačno, zavisi mnogo od toga šta vidimo kao cilj ekumenizma. Mnogo više od formalnog ekumenizma, od svih njegovih deklaracija i konferencija, smatram važnim elementarnu ljudskost, elementarnu komšijsku ljubav i poštovanje, pruženu ruku u pomoć i istinsko zanimanje za dobrobit drugoga, ko god on bio. Moram se pohvaliti da sa svojim najbližim susjedom, biskupom požeškim Antunom Škvorčevićem, uživam baš takav susjedski i hrišćanski odnos, koji ne podrazumijeva nikakvo hinjeno jedinstvo, nego ljudsko i hrišćansko međusobno poštovanje. Tako gledano, ne može se biti pesimista.

Tagovi

Izdvajamo