Neki dan sam se nekim poslom zatekao u zapadnim dijelovima grada, tamo oko Vinogradske.
Gledam gdje ću parkirati, nerviram se, neki mi kreten trubi, biva da mu se sklonim s puta umjesto da se parkiram... I tako na kraju iskočim iz auta, ljut kao leptir (kako bi to rekao jedan moj odavno pokojni prijatelj), i skoro slučajno pogledam u jednu od onih novih ploča s imenima ulica. Piše: Nad Lipom. A ispod, sitnijim slovima, tako da se treba malo i zagledati: na početku ulice nekad je rasla lipa. I učas me prođe ljutnja, pomislim kako bi bilo dobro prehodati Zagreb, obići ploče, pročitati tu neobičnu knjigu grada, koja se, neočekivanim bljeskom lucidnosti gradskih otaca, rasula po uličnim uglovima.
Nekoliko desetaka koraka dalje gledam: Ulica Đure Čanića, austrijskoga podmaršala i narodnog dobrotvora. Nije taj Čanić bio neka velika figura narodne povijesti, Krleža ga nije volio, rugao mu se u svojim Marginalijama, ali dragocjeno je znati, onom tko ne zna, po kojem se vražjem Čaniću ulica zove Čanićevom. A ima tu i još nešto: kada si dijete, sričeš slova, upoznaješ svijet, ovakvi ti natpisi na pločama s imenima ulica mogu promijeniti život.
U istom kraju je i Bleiweisova ulica. Njeno ime jedno je od zvučnijih i nekako zagrebačkijih uličnih imena. Ali tko bi trebao biti narečeni Bleiweis? Janez vitez Bleiweis pl. Trsteniški, kako se uglednik punim imenom zvao, bio je slovenski veterinar, publicist i političar, narodni preporoditelj, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Slovenske matice, živio je od 1808. do 1881. Po Bleiweisu ulica je ime dobila u neko već prilično davno vrijeme, a crveni ni crni revolucionarci nisu našli za shodno da ga promijene. Zahvaljujući takvima kakvi su bili Đuro Čanić i Janez Bleiweis, zapadni dio zagrebačkog središta, od Iličkog trga sve do Črnomerca, zadržao je u imenima ulica izraziti prohabsburški i protohabsburški identitet.
FOTOGALERIJA: Redizajnirane table s imenima zagrebačkih ulica
Tu je negdje i ulica barnuna Filipovića, hohštaplera i prilično nemilosrdnog vojskovođe, koji je 1878. prilično bezobzirno pregazio otomansku Bosnu, ne vodeći naročitog računa o razlikama u identitetima, niti o onome zbog čega se ulice nadijevaju ovim ili onim imenima. Ali dobro je što je i on tu, još su bolja objašnjenja, ispisana sitnim slovima, na ploči s ugla ulice.
Na drugome kraju grada, nekoliko kilometara zapadnije, tamo oko Martićeve, prije nekoliko mjeseci dogodila se fina kvartovska afera, o kojoj su izvještavale ove novine. Ljudi iz Vojnovićeve shvatili su da žive u ulici ‡ Koste Vojnovića, a ne njegova sina Iva. To ih je bilo načas razljutilo. Sada na ploči, ispod Kostina imena lijepo piše tko je on bio. Kao i na ploči, ispod imena onoga bosanskog fratra, narodnog pjesnika i tribuna fra Grge Martića. Istina, pisce legende snebljivo su izbjegli da uz ono franjevac, dodaju pridjev bosanski, tako da bi fra Grga sad mogao biti i kakav hrvatski misionar u Kongu, ali bolje ikakva nego nikakva legenda.
Nove ploče, a naročito na njima brojke, kao što se već pisalo, nepregledne su, izrazito loše dizajniranog fonta (oblika i vrste slova, ako tko ne zna što je font). U povijesti Zagreba nije bilo nečitljivijih. Čudno je jedino što se nije pobunio nitko iz Hrvatskog dizajnerskog društva. Loš bi ih se dizajn, valjda, trebao ticati.
Ali ono što na tim pločama piše, u svakom je pogledu dragocjeno. Promijeni se čovjeku odnos prema jednome gradskom uglu, nakon što dozna da je nekada davno tu rasla lipa.