ZAGREB KAKAV JE NEKAD BIO

GDJE SU NESTALE LEGENDARNE GONDOLE ZAGREBAČKE MLADOSTI? Simboli metropole još uvijek postoje i žive, pogledajte gdje smo ih sve pronašli

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 20.01.2019. u 22:38

Zagreb,170119.
Jabukovac 28,GK Jabuka.
Glazbeni klub Jabuka cuva stare kabine sljemenske zicare. Na fotografiji: Voditelj kluba Stiv Viduka.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Glazbeni klub Jabuka čuva stare kabine sljemenske žičare. Na fotografiji: Voditelj kluba Stiv Viduka

 

Malo tko je očekivao da ćemo 5. lipnja pamtiti kao datum kada je zadnji put vozila žičara Sljeme. Zbog kvara na motoru ona je iznenada zatvorena za javnost, a konačni kraj došao je 1. srpnja kada su gradske vlasti odlučile da je zbog prevelike cijene neće popraviti. To je bilo prije više od 11 i pol godina. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio je tada da će se novac za popravak uložiti u gradnju nove, modernije žičare. Kroz cijelo jedno desetljeće nizala su se obećanja i najave da će radovi krenuti, ali tek sada, točnije idući tjedan, napokon bi trebala krenuti gradnja nove žičare. U međuvremenu stara žičara, jedan od simbola starog Zagreba, uopće više ne postoji jer je preklani srušena kako bi se oslobodio prostor za gradnju nove.

Na podrumima i tavanima

Ipak, relikti iz njezina vremena se i dalje mogu pronaći, raštrkani negdje po zagrebačkim dvorištima, podrumima i tavanima. To su većinom stare karte i fotografije, no možda najveći i najvažniji od tih simbola prošlosti su stare gondole - kabine kojima su se prevozili putnici do vrha Sljemena. Nakon gašenja žičare velika većina je završila u rukama građana koji su htjeli posjedovati dio povijesti Zagreba. Jedna je tako sada na balkonu u Masarykovoj ulici. Druga je u uredu u poslovnom kompleksu na Zavrtnici. Tri se nalaze na terasi kafića na Trešnjevci, a njih čak deset već godinama krasi prostor Glazbenog kluba Jabuka. Svaka od njih ima neki potpis, črčkariju koja je čini jedinstvenom, ali i priču koja ju je dovela do mjesta gdje se sada nalaze. Prije nego što se dotaknemo njihove sadašnjosti, red je da ispričamo nešto više o njihovoj slavnoj prošlosti.

Sljemenska žičara puštena je u rad 27. srpnja 1963. godine i građani su tada na raspolaganju imali 90 kabina koje su ih prevozile do vrha Sljemena. Sama trasa bila je duga četiri kilometra te je tada ujedno bila i najduža u Europi, a samo putovanje je trajalo u prosjeku 23 minute. Ne zaboravimo da je to vrijeme prije pametnih mobitela, interneta i selfija. Putnici koji su se našli u maloj kabinici za četvero su na onaj staromodni način morali “ubiti” vrijeme do vrha. Pričali su, uživali u prekrasnom pogledu na Zagreb i Medvednicu, a oni malo romantičnije prirode iskoristili su samoću kabine za nekoliko skrivenih poljubaca.

Svaka kabina je imala svoj broj, a dolazile su u tri prepoznatljive boje - crvenoj, žutoj i plavoj. U njima nije bilo previše opreme. Tek vrata, prozor, dvije klupice te podni otvor i uže za spašavanje, s time da su se zadnja dva predmeta koristila samo u posebnim situacijama. I takvih nije bilo puno. Zapravo, bila je samo jedna i to 1973. godine kada su spasioci uz pomoć užeta spasili nekoliko putnika koji su zapeli u svojim kabinama. Naime, u 44 godine rada nije zabilježena ni jedna nesreća. Ljudima koji su se vozili žičarom će to možda biti iznenađujući podatak, pogotovo kada se prisjete konstantnog ljuljanja i privremenih zastoja koji su dolazili s vožnjom. Ali i ta ljuljanja te prepoznatljivo škripanje kabina su zapravo jedni od vječnih podsjetnika na žičaru, odnosno na njene kabine. Neki podsjetnici nisu samo sačuvani kao uspomena, nego su i “urezani” u vrijeme. To su potpisi putnika koji su ispisani po unutrašnjosti gondola i zbog kojih su neki građani znali reći: “To je moja kabina”.

Uspomene u spremištu

Kada je žičara ugašena, sve te uspomene su pohranjene u spremište, izvan dohvata ljudi koji su u njima toliko godina uživali. No, nekoliko godina nakon zatvaranja ZET je raspisao javni natječaj i omogućio građanima da vrate taj dio povijesti. Na prodaji se našlo 85 kabina po cijeni od 500 kuna uz PDV i sve su one brzo nestale. Interes javnosti je bio ogroman. Većina je prodana, dok su neke donirane pojedinim ustanovama. Primjerice, kao podsjetnik na sljemensku žičaru, jedna od kabina i danas se može vidjeti na nekadašnjoj lokaciji prvog tramvajskog spremišta, odnosno u Tehničkom muzeju.

Taj natječaj je vidio i Marko Stiv Viduka, voditelj GK Jabuka - kluba koji je prošle godine proslavio 50. rođendan.

- Sljemenska žičara i Jabuka su jedni od simbola starog Zagreba. Nisam htio da jedan od njih bude zaboravljen pa sam zato odlučio kupiti kabine i dovesti ih u klub kako bi zajedno i dalje pripovijedali o povijesti grada - kaže Viduka. Kupio je odmah deset komada i veoma lako su se uklopile u dvorište kluba. Naime, okolni zidovi su bili prekriveni crtežima pandi u crvenoj, plavoj i žutoj boji, odnosno bojama koje nose i same kabine. Samo jednu je pobojao crno i to s posebnim ciljem da je za Noć vještica pretvori u mračnu kočiju smrti. No, ostale su sačuvane u izvornom obliku s istim rezbarijama i pukotinama s kojima su skinute sa žičare. - Jabučari ih obožavaju. Svaki puta gosti ulaze unutra i ponovno proživljavaju svoje djetinjstvo. Neki se malo previše prepuste tom sanjarenju pa izrezbare svoje ime u unutrašnjosti gondole. Tako da se u mojim kabinama pomiješala povijest žičare i Jabuke - priča Viduka.

Kako se posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije priča o gradnji nove žičare, tako sve više i raste interes za njenu prošlost. A time i za njene stare gondole. Viduki gotovo svaki tjedan dolazi po jedan kupac za kabine, no on ih sve revno odbija.

- Samo sam jednom skoro popustio. Došao mi je čovjek koji je rekao da je baš u mojoj kabini zaprosio djevojku, svoju sadašnju ženu i nudio mi je 1000 eura za kabinu. No, obećao sam si da neću ni jednu prodati i tog se obećanja namjeravam držati - veli Stiv.

Za kabine u Jabuci znaju gotovo svi u Zagrebu, no tu i tamo se pojavi priča o još pokojoj kabini koja je skrivena u nečijem dvorištu u Zagrebu. Pronašli smo neke od tih ljudi i oni su nam ispričali svoje priče. To jest priče njihovih kabina sa sljemenske žičare.

Martina Bračić, crvena kabina s brojem 67

Zagrepčanka Martina Bračić obožava starine. Pogotovo one vezane uz Zagreb, tako da ne čudi da je u svojoj kolekciji htjela imati i nešto sa sljemenske žičare. Vlasnica slastičarnice Torte i to godinama je tražila jednu kabinu, ali kada god je naišla na neku, s njom je došao i vlasnikov odgovor “ne”. Gotovo je već odustala od potrage, no prije tri godine za njezin 40. rođendan jedna crvena kabina s brojem 67 dočekala ju je u dvorištu zgrade. Naime, kabina je bila rođendanski dar njezina supruga.

- Šok i nevjerica, tako najbolje mogu opisati svoju reakciju - kaže Martina te dodaje da joj je to najbolji poklon koji je ikada dobila.

Kada je došla do nje, gondola nije bila u najboljem stanju, zbog čega je unajmila limara da je obnovi. Trebao je to biti posao od par dana, ali je na kraju trajao nekoliko tjedana.

- Htjela sam da bude ista kao kada je radila žičara. Nikakav novi lim ili nove klupe, da sve bude jednako kao nekada. Limar me mrzio zbog toga - smije se Martina. Poslije obnove kabina je pomoću dizalice podignuta na njezin balkon gdje se i dandanas nalazi te svakodnevno promatra prolaznike koji uđu u dvorište zgrade. Katkad i Martina gleda njih dok sjedi u kabini i prisjeća se svojeg djetinjstva.

- Žičarom smo se uvijek vozili subotom kada bismo sa školom išli na skijanje na Sljeme. Ponekad smo znali podignuti ovaj poklopac na podu i gurnuti noge da nam vise dok se penjemo prema gore. Pogled prema dolje bio je fantastičan - otkriva Martina. Priznaje da nijednom nije ostavila svoj potpis na kabinama, ali zato na njezinoj ne manjka črčkarija. Godine, datumi, potpisi, imena, srca, svega ima u unutrašnjosti metalne crvene kutije.

- Ovaj mi je najdraži - pokaže prstom na riječi “Marko Ljubo i Danica 1967” koje su napisane na staklu kao vječni podsjetnici jednog drugog vremena.

Zagreb, 160119.
Masarykova 20.
Kabina sljemenske zicare u vlasnistvu Martine Bracic.
Na fotografiji: gondola, Martina Bracic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
 

Davor Bruketa, žuta kabina s brojem 66

U uredu agencije Bruketa&Žinić&Grey na zagrebačkoj Zavrtnici ima uistinu živopisnih predmeta. Tu su stolice hrvatskog arhitekta Bernarda Bernardija, grafike likovnog umjetnika Borisa Bućana, kao i skulptura debelog i mršavog čovjeka umjetnice Jelene Azinović. Ima i drugih povijesnih predmeta poput starih stolica iz Croatia Airlinesa te veliki ulični sat koji je nekad stajao ispred zagrebačkog HNK. No prvo što vam upadne u oči je žuta kabina sljemenske žičare.

Svi ovi predmeti završili su ovdje zahvaljujući Damjanu Geberu, kreativnom direktoru agencije Brigada, koji je dizajnirao interijer ureda. Vizija je bila da ured bude ispunjen predmetima koji su dio zagrebačke popularne kulture. Većinu su lako unijeli, osim, naravno, gondole. Ona je došla prije svih, čak i prije prozora, i to pomoću dizalice koja ju je digla na četvrti kat. Važno je naglasiti kako kabina nije samo ukras, nego služi i kao privatna govornica za obavljanje telefonskih razgovora. Ipak, neki uz nju vežu i posebnu uspomenu. Kao, primjerice, Davor Bruketa, suvlasnik i kreativni direktor agencije Bruketa&Žinić&Grey.

- Moj tata je kao student radio na izgradnji žičare tako da se može reći da meni ova kabina znači malo više. I sam sam se kao dijete često vozio u njoj. Sjećam se kako se opasno znala njihati i povremenih naglih zastoja. Uvijek mi je bila želja da se jednom spustim po užetu kroz izlaz na podu - prisjeća se Bruketa. I njegova kabina ima poneki potpis bivših putnika. Na jednom piše “Picek Punk”, što je inače potpis koji je prije mnogo godina ostavila naša fotoreporterka Berislava Picek. To je samo još jedan dokaz koliko se uspomena može vezati uz staru sljemensku žičaru.

- Ne vjerujem da ćemo se ikada riješiti ove kabine. Ona je dio ureda i želim da zauvijek ostane kod nas kao djelić zagrebačke povijesti - kaže Bruketa.

Zagreb, 160119.
Bruketa&Zinic&Grey, Zavrtinca 17.
Davor Bruketa uz gondolu stare Sljemenske zicare.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
 

Mirko Budimir, žuta 18, crvena 79 i plava 86

U Nehajskoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci svako malo se dogodi da jedan prolaznik zastane i na trenutak se vrati u prošlost. Ti okidači uspomena su tri kabine žute, plave i crvene boje koje se nalaze na terasi kafića Invictus i pripadaju Mirku Budimiru koji ih je prije šest godina nabavio od ZET-a.

- To su moji vršnjaci - šali se Budimir koji je rođen 1963. godine, iste godine kada je u pogon puštena sljemenska žičara. Može se reći da je ona bila uz njega kroz sve faze njegova života. Kao dječak je s roditeljima putovao na skijanje i sanjkanje, potom je kao mladić išao gore sa školskim kolegama, a zadnji put se njome vozio prije 15 godina kada je do vrha Sljemena išao sa svojom tadašnjom djevojkom, odnosno sadašnjom suprugom. On se dobro sjeća svih čari žičare - dugačkih redova, ljubavnih poruka na staklima, ljuljanja (što od vjetra, što od ljubavi), škripe te svih drugih sitnica koje su dolazile s vožnjom.

- Bila su to druga vremena. Nije tad bilo mobitela nego su ljudi pričali međusobno i uživali u pogledu na prirodu i grad. Ako si imao sreće da uloviš kabinu za sebe i djevojku, onda je tu bilo malo manje pričanja, ali svaka vožnja je bila posebna uspomena - kaže kroz osmijeh Budimir.

Upravo zbog tih uspomena je i postavio gondole ispred svojeg kafića. Kako kaže, to je učinio za tri različite grupe gostiju. Prvi su stariji ljudi koji su se vozili sa žičarom i koji se uvijek rado prisjete tih vremena. Drugi su mladi koji nisu nikada imali priliku provozati se u tim kabinama i koji ovako imaju priliku vidjeti kako je izgledao dio starog Zagreba. I treća su djeca koja jednostavno uživaju sjedeći u maloj kabini ukrašenoj božićnim lampicama.

- Najljepši trenutak je bio kada je došla jedna obitelj. Baka, deda, mama, tata i dijete, bili su u šetnji i zastali kada su vidjeli gondole. Odmah su pohitali unutra, ali nisu svi stali. No oni su otvorili vrata i djed je sjeo na panj koji se nalazi pokraj kabine pa su se tako zajedno svi “vozili” žičarom - kaže Budimir.

Zagreb, 170119.
Kafic Invictus na Tresnjevci u Nehajskoj ulici, za temu o kabinama bivse sljemensk zicare koje su sad na raspolaganju gostima kafica.
Na fotografiji: Mirko Budimir, vlasnik
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
 

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo