Evo, pogledajte, da nema ovih ovdje najlona, procurilo bi nam u glavnu dvoranu. A ima tek nedavno da smo je sanirali. No snalazimo se kako znamo i umijemo, pa ipak smo mi inženjeri, kaže mi Davor Podgorčić dok razgledavamo potkrovlje povijesne zgrade u Berislavićevoj 6.
Samo kat do dva niže smjestili su se uredi, dvorane i prostorije Hrvatskog saveza inženjera i 15-ak udruga koje 140 godina staro društvo okuplja u palači izgrađenoj po nacrtima poznatog graditelja Georga Carneluttija.
Impozantna je to građevina, na samom uglu Berislavićeve i Gajeve ulice, novoobnovljene sive fasade i s jednom bakrenom tablom označenom slovima HIS, kraticom koju tek rijetki prepoznaju, a većini su jednako nepoznati i mramorni hodnici ove neorenesansne građevine.
Možda ipak ako kažem da se u sklopu te zgrade, ali na broju 8, nalazi poznati kafić Kolding - neki će si možda uspjeti vizualizirati ovu povijesnu nekretninu, kulturno dobro pokraj kojeg se uglavnom samo prolazi, a koje bi, uz nešto više promišljanja, možda moglo naći i kakvu zgodniju funkciju od mjesta za edukaciju inženjera ili održavanje panel rasprava i godišnjih skupština njihovih društava.
Bilo kako bilo, zgrada je danas u vlasništvu HIS-a, krovnog društva koje okuplja udruge inženjera - elektrotehničara, agronoma, građevinara, kemičara, tehnologa, šumara, strojara i brojnih drugih - a koji su u užem centru grada pronašli zamjenu za nekadašnju zgradu u Pierottijevoj ulici.
Točnije, u Berislavićevu 6 inženjeri službeno dolaze 1956. godine, no ne kao njezini vlasnici već najmoprimci, s obzirom na to da je palača u to doba još većim dijelom bila u vlasništvu grada Zagreba.
Originalna arhitektura
Povijesno, kuća je zapravo građena kao stambeni objekt, dom obitelji Vranyczany koji su u dvorištu gdje se sada nalazi kafić Kolding nekad imali kolni ulaz, a u prostorima gdje su danas uredi HIS-a - veškuhinju, blagovaonicu, sobe i ostale prostorije.
Neorenesansna je to palača sagrađena davne 1889. godine za baruna Vladimira Vranyczanyja prema projektu bečkog arhitekta Otta Hoffera sa 13 prozorskih osi s kojih pogled puca na Berislavićevu te jednim uglovnim rozolitom prema Gajevoj ulici.
Tu je palaču Vladimir Vranyczany dao izgraditi jer se parcela nalazila samo jedan blok udaljena od palača njegove braće na Zelenoj potkovi, a predstavljala je tada sasvim originalnu pojavu u zagrebačkoj donjogradskoj arhitekturi, iako nikad nije bila tako cijenjena, kao neki drugi primjerci Vranyczanyjeve ostavštine.
Ipak, zgrada već na prvu odaje kako je posljedica vizije dobro potkovane srednjoeuropske aristokracije, iako je svojedobno dobivala čak i kritike zagrebačkog arhitekturnog svijeta, ponajviše zbog erkera koji se nadvisuje nad Gajevom ulicom i pruža prekrasan pogled prema tipičnim donjogradskim raskrižjima.
Tko zna čemu je erker bio namijenjen u vrijeme kad su kućom gospodarili Vranyczanyjevi, no danas je u njemu, iza odškrinutih vrata, postavljen jedan stol s nekoliko sjedala koja s vremena na vrijeme koriste raznovrsni hrvatski inženjeri.
Kažu - na vlasništvo su zgrade ponosni, no kulturno dobro ovakvoga tipa daleko je preskupo da bi o njemu skrbili iz siromašnih inženjerskih članarina.
Riječ je o objektu koji se proteže na 6500 četvornih metara bruto površine, s impozantnim središnjim stubištem koje je praktički nemoguće (a možda i besmisleno) grijati, dotrajale dvorišne fasade i stolarije te krovišta koje za vrijeme najvećih kiša vodu nerijetko propušta u dvorane na prvom katu zgrade i sobe u potkrovlju.
Inženjerski savez, priča mi glavni tajnik Saveza Davor Podgorčić, kao vlasnik objekta upisao se 2002. godine, u vrijeme kad je Savezom predsjedao pokojni Jure Radić, a kojem je Grad Zagreb radosno prepustio vlasništvo i upravljanje zgradom.
Ponosni vlasnici
Neki bi možda rekli da se grad tako zapravo oslobodio “rupe bez dna”; ogromne nekretnine koja zbog statusa zaštićenog kulturnog dobra zahtijeva stalna i vrlo skupa investiranja, a na svoja ih nemoćna pleća prihvatili inženjeri, nesvjesni zapravo kako će im dom u Berislavićevoj, pored osnovnih zaduženja, postati jedna od glavnih preokupacija sljedećih godina.
Na prvu ovo možda izgleda kao radno mjesto “iz snova”.
Zgradu formalno pravno koristi 20 tisuća članova udruženja, no na dnevnoj razini u Berislavićevu svakodnevno dolazi 20-ak zaposlenih: troje stalnih radnika HIS-a (poslovna tajnica i dvije čistačice) te 15-ak zaposlenih koliko ih trenutno broje uredi udruga.
Podijeli li se to na ukupan broj kvadrata, ispada kako na jednog radnika u Berislavićevoj 6 dolazi impozantnih 433 četvornih metara poslovnog prostora, što su “uvjeti” kakve nema baš puno domaćih radnika.
Samo dvije čistačice zadužene su za održavanje cijele zgrade koja nema domara ni recepcionera, a vode je volonteri na čelu s predsjednicom Saveza Vjerom Krstelj i glavnim tajnikom Podgorčićem.
Pogrešno bi ipak bilo reći kako su ovo jedini korisnici povijesnog prostora: u zgradi na Donjem gradu udruge inženjera redovito održavaju edukacije svojih članova, godišnje i izborne skupštine društava, rasprave okruglih stolova, sastanke i promocije, a u užem centru grada danas nastaju i neki od najpoznatijih stručnih časopisa, poput Agronomskog glasnika, Fuels&Lubricantsa, Građevinara, Kemije u industriji, Nafte i plina, Svijeta po mjeri ili Šumarskog lista.
Ipak, i u vrijeme našeg obilaska, većina zgrade više-manje je prazna, zauzeta je tek pokoja dvorana, a hodnicima tek tu i tamo prođe koji inženjer.
“Ponosni smo na to što smo vlasnici ove zgrade, no pitamo se ne bi li država ili grad ipak trebali na neki način sudjelovati u njezinu održavanju ako ne želimo da zgrada propadne”, kaže Podgorčić dok mi na papiru zbraja prihode i troškove njezina održavanja.
Od najma dijela prostora Koldingu Savez mjesečno uprihodi 30 tisuća, odnosno godišnje 360 tisuća kuna, a ukupan prihod od članarina iznosi skromnih 32 tisuće kuna na godinu.
Milijuni za obnovu
Istodobno savez svaki mjesec na troškove plina, struje, vode i ostalih komunalija te plaća troje djelatnika izdvaja između 40 i 50 tisuća kuna - dakle oko 600 tisuća kuna na godinu - pa računica HIS-a pokazuje kako se društvo zapravo muči i s pokrivanjem osnovnih troškova, a kamoli financiranja investicija.
“Ne, za investicijsko održavanje mi nemamo novca, a kad ga pokušamo osigurati kroz kakav javni natječaj, redovito dobivamo odbijenice”, tumači Podgorčić te mi pokazuje planirani troškovnik.
Samo za obnovu dvorišne fasade zgrade, sanaciju krovišta i izmjenu stolarije koja zbog starine zgrade vrlo vjerojatno mora biti drvena, a nikako PVC, Savezu bi trebalo između 1,5 i 2 milijuna kuna, a to je novac koja ova institucija teško može osigurati.
“Dosad smo se kandidirali na dva natječaja. Prvi smo put prijavu poslali na natječaj za obnovu Donjeg grada iz spomeničke rente koju i sami plaćamo, kako bismo od tog novca financirali popravak vodovodne mreže, no iz Grada su nas odbili i nisu odobrili investiciju. Drugi put smo novac za sanaciju zgrade pokušali dobiti od Ministarstva kulture te im poslali detaljan troškovnik, no i taj smo put bili odbijeni. Cijela ta situacija pomalo je apsurdna jer nam je povjereno zaštićeno javno dobro, a kad tražimo sufinanciranje za njegovo održavanje, onda nam poručuju da je zgrada u našem vlasništvu i da bismo o njezinu održavanju zapravo trebali skrbiti sami”, kaže Podgorčić dok nas provodi njezinim raskošnim katovima.
Vodstvo HIS-a cijelu situaciju sa zgradom smatra pomalo apsurdnom: u vlasništvo im je predano kulturno javno dobro o kojem su dužni adekvatno skrbiti, a iz Grada ih uporno odbijaju kako nemaju pravo koristiti novac iz spomeničke rente, iako je redovito plaćaju.
“Istovremeno Grad Zagreb ‘udario’ nam je mjesečnu naknadu zbog činjenice da smo na fasadu zgrade postavili bakrenu tablu s natpisom HIS, smatrajući valjda da nam je to reklama, iako smo mi neprofitna udruga koja ne zarađuje, već skrbi o obrazovanju i napretku inženjera i ostvarivanju Statutom zacrtanih ciljeva”, priča Podgorčić.
Jednako apsurdnu situaciju imali su i s konzervatorima.
Inženjeri su se, naime, dosjetili na krov zgrade postaviti solarne panele kako bi energiju za održavanje zgrade pribavili iz jeftinijih izvora, no i to im je odbijeno s obrazloženjem da će nagrditi krov kuće, iako se on s ceste uopće ne vidi.
Izvana zgrada pritom djeluje vrlo očuvano, ponajviše zbog činjenice da je, u mandatu bivšeg predsjednika Radića, obnovljena kompletna vanjska fasada i stolarija, no unutrašnjost zgrade pomalo je ipak u raskolu s njezinim povijesnim statusom.
Mrlja od kiše koja je procurila po stropu velike dvorane sada je sanirana, no popusti li najlon pod učestalim padalinama ili, ne daj Bože, snijegom, može se očekivati da će se Savez ponovno naći u sličnim problemima.
Savezu treba priznati da prostorije palače održava čistim i urednima, no davno je već stiglo vrijeme kad je trebalo promijeniti parket, urediti dotrajalu stolariju, obojiti sve zidove te povijesnu građevinu držati barem približno na razini kako se to s važnim objektima čini u najvećim europskim glavnim gradovima.
Tko je pogriješio
“Bi li onda možda bilo bolje da je ova zgrada dobila kakvu drugu javnu namjenu - možda za kakav muzej ili galeriju?” pitam Podgorčića, ali on nastavlja kako vjeruje da i inženjeri zaslužuju reprezentativan prostor za svoj rad.
“Gledajte, inženjeri su itekako društveno korisni, progovaraju o temama od javnog interesa, pišu članke, raspravljaju, svojim radom i djelovanjem doprinose boljitku naše svakodnevice. Naša je djelatnost, dakle, javna, no kad tražimo pomoć u održavanju zgrade, ispada da je to naša privatna stvar. Ako je to zaista tako, što onda uopće radimo u ovoj zgradi?” pita se Podgorčić, napominjući kako su inženjeri zgradu u Berislavićevoj dobili kao zamjenu za bivšu zgradu u Pierottijevoj ulici, koja je bila u njihovu vlasništvu.
Zbog odgovornosti koja im je pripala s vlasništvom palače, Savez inženjera osnovao je i Odbor za upravljanje domom HIS-a pa se danas, čini se, gotovo više bave održavanjem skupog objekta nego svojom primarnom djelatnošću.
“Imali smo svakojake vizije za ovu zgradu, no nedostaje nam novca. Zamišljali smo prilaz za invalide, kamere, a napravili bismo i lift. Naravno, kad bismo i imali novca za sve to, pitanje je za što bismo na kraju uopće mogli dobiti dozvolu, s obzirom na to da je nekretnina zaštićeno kulturno dobro”, priča Podgorčić, inženjer koji se uglavnom prije umirovljenja bavio razvojem novih tehnologija i proizvoda iz područja maziva.
Paradoksalno, domaća inženjerska pamet okupljena u neorenesansnoj palači u užem centru grada danas tako zapravo “preživljava” od jednog kafića, digitalnog tiska i fotokopiraonice, a povijesnom dobru prijeti propadanje i devastacija koju nije moguće spriječiti uz pomoć 20 tisuća inženjerskih članarina.
Teško je odgovoriti na to tko je pritom najviše pogriješio: Grad koji je vrijednu povijesnu baštinu pristao prepustiti neprofitnoj udruzi ili Savez inženjera koji je na nejaka pleća preuzeo odgovornost koju nije u stanju ispuniti.