PRVI TEATAR U ZAGREBU

NEPOZNATI DOBROTVOR IZ TRAFIKE Na lutriji je osvojio jackpot, a onda je tim novcem sagradio kazalište na Gornjem gradu

    AUTOR:
    • Korana Sutlić

  • OBJAVLJENO:
  • 06.10.2019. u 22:21

Zagreb, 031019. Markov trg.
Ugao zgrade u kojoj se nalazi Starogradska vijecnica Gradska skupstina.
Na fotografiji: Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

 

Zgrada Stankovićeva kazališta, koje se poslije nazivalo Gradsko, a u Jelačićevo vrijeme Narodno bila je jednokatna građevina s trostrukim ulaznim vratima u Ulici sv. Ćirila i Metoda. U prizemlju su bili prostrani vestibul, brijačnica, slastičarnica i druge prostorije, a na prvom katu plesna (redutna) dvorana s galerijom.

Gledalište je, uz parter, imalo 58 loža u tri reda. Nalazilo se u krilu zgrade u Freudenreichovoj ulici” stoji opis prvog zagrebačkog kazališta u monografiji “Zagrebački skupštinski zapisi” koje je otvoreno prije 185 godina. Kazalište je svečano otvoreno 4. listopada 1834. godine Körnerovom dramom “Zriny”, u čast imendana cara Ferdinanda I.

Okolnosti otvaranja vrlo su zanimljive, pa i zabavne. Naime, kazalište je tada mladom gradu Zagrebu na dar otvorio vlasnik trafike. Dogodilo se to 27. studenoga 1832. godine - zagrebački trgovac Kristofor Stanković osvojio je glavni zgoditak bečke lutrije i dobio je tada vrtoglavih 30.000 dukata. Zagreb je u to doba brojio oko 15.000 stanovnika. Za Kristofora Stankovića poznato je uglavnom tek to da je nakon osvajanja lutrije odlučio dobiveni novac investirati u gradnju gradskog kazališta kod Markova trga. Istražili smo tko je bio Kristofor Stanković zahvaljujući kojem danas imamo velebnu zgradu Gradske vijećnice na Gornjem gradu, u kojoj je Zagreb isprva dobio i svoje prvo gradsko kazalište, što je bio jedan od simbola njegova rasta u veliki grad.

- Ono što je javnosti manje poznato u toj priči je podatak da je on bio vlasnik trgovine - trafike, i kako dalje ide legenda, u kojoj je samo jedna srećka ostala neprodana i nju je zadržao za sebe. Bila je to upravo ona dobitna, kao da je danas osvojio sedmicu. Govorimo o državnoj lutriji na razini tadašnje Austro-Ugarske - ispričao nam je Predrag Fleš, autor monografije “Zagrebački skupštinski zapisi”.

Ugovor s Adamićem

Pitamo ga gdje se nalazila Stankovićeva trgovina-trafika.

- Vodile su se rasprave o njenom položaju, ali zapravo se točno ne zna. Zadnje istraživanje je govorilo da se nalazila na Markovu trgu, gdje je sad dio Sabora na uglu s Kamenitom ulicom - odgovara P. Fleš.

Isprva je na zemljištu gdje će niknuti prvo kazalište bila manja vijećnica u kojoj je bilo sjedište gradskog magistrata, na uglu Markova trga i Ulice sv. Ćirila i Metoda, nekadašnje Gospodske ulice. U popisu zgrada u Zagrebu iz 1788. godine navedeno je da je pod brojem 127 vijećnica koja se sastojala od osam soba, jedne kuhinje, triju zatvora, podruma i dvije trgovine. No taj je prostor bio skućen te je 1803. godine magistrat donio odluku o kupnji susjedne kuće od grofa Adama Oršića za 22.000 forinti. Namjeravali su zgradu preurediti za gradsko kazalište, redutnu dvoranu, dućane, kavanu ili u druge svrhe koje bi bile korisne gradu i magistratu, ali ta odluka nije provedena. Potom gradski magistrat sklapa ugovor o gradnji s Ludovikom Adamićem, graditeljem riječkog kazališta, ali kako on ubrzo umire i taj je ugovor propao.

Na gradskoj sjednici održanoj u travnju 1833. godine prihvaćena je ponuda Kristofora Stankovića, u kojoj nudi da će na mjestu stare vijećnice sagraditi o vlastitom trošku kazalište i dvoranu za plesove ako mu grad u tu svrhu daruje gradilište na kojem se nalazi stara vijećnica. Za tu mu je namjeru grof Juraj Oršić darovao i svoje gradilište odmah do stare vijećnice.

“Graditelj kazališta bio je talijanski arhitekt Antun Cragnolini koji je načinio plan gradnje te je u cijeloj zgradi magistrata popravio sve što je trebalo. Tako je nastala nova gradska vijećnica, u kojoj je zastupstvo i poglavarstvo grada djelovalo tijekom sljedećih 50 godina”, opisano je u monografiji “Zagrebački skupštinski zapisi”.

Poslovni čovjek

Kristofor Stanković je bio gradski vijećnik. Rođen je u obitelji koja nije bila siromašna.

- Rođen je 1793. godine, ne znam gdje, bio je pravoslavac i predsjednik pravoslavne općine u Zagrebu te aktivan poslovni čovjek. Danas je u Muzeju grada Zagreba sačuvan njegov portret koji je naslikao slikar Mihael Stroj - kaže Predrag Fleš.

Stanković je prema nekim zapisima bio ono što zovu “homo novus”, bogati trgovac koji se vinuo u visoke slojeve društva i među gradske magistrate. No to nimalo ne umanjuje njegove zasluge za razvoj Zagreba i darežljivost prema gradu u kojem je živio.

U njegovom se kazalištu dogodio niz događaja značajnih za hrvatsku povijest. Tako je 1836. godine, u međučinu jedne njemačke predstave, pjevana Gajeva budnica “Još Hrvatska ni propala” te se prvi put čuo hrvatski jezik na kazališnoj pozornici. Dana 10. lipnja 1840. godine ovdje je izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku - Kukuljevićeva drama “Juran i Sofija ili Turci kod Siska”, a 28. ožujka 1846. godine i prva hrvatska opera “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog. U plesnoj dvorani održano je nekoliko važnih zasjedanja Hrvatskoga sabora. Tu je Sabor 23. listopada 1847. godine na prijedlog Ivana Kukuljevića hrvatski jezik proglasio službenim uredovnim jezikom.

Zanimljivo je i da je Stanković u godini nakon što je dobio na lutriji otkupio dugovanja komornika Stjepana Jelačića te od jednokatne građevine na današnjem Trgu bana Jelačića 1. sagradio palaču, koja je nešto kasnije postala prva trokatnica na trgu.

Prema ugovoru od 24. siječnja 1833. godine kuću komornika Stjepana Jelačića, u kojoj je otprije bila smještena gostionica “Zum Kaiserwirtshaus” (Carski gostioničar), s gradilištem i dvorištem kupio je trgovac Kristofor Stanković za 6000 zlatnih dukata i 500 zlatnih dukata “u ime ključarine”, uz to preuzimajući i Jelačićev dug u gradskome magistratu od 622 bečke forinte. Odmah je dao sagraditi drugi kat.

“Tako se već 1835. u jednome novinskom oglasu u “Agramer Zeitungu” nude u najam stanovi na II. katu kuće Stanković. Iako projektant i graditelj prvotne ranoklasicističke jednokatne zgrade nije poznat, za ovu drugu fazu, što je uključivala dogradnju novoga kata i preoblikovanje cijele kuće, pretpostavlja se da ju je malo nakon 1833. godine mogao realizirati ljubljanski graditelj Antun Cragnolini koji je za Stankovića 1834. godine izveo i zgradu kazališta na Markovu trgu”, piše Zlatko Karač u znanstvenom radu “Kuća Stanković u Zagrebu”.

Postao zastupnik

Supruga mu je bila iz obitelji Hatz i imali su sina Milana i kćer Anu.

- Manje je poznato da je u Mlinarskoj ulici uredio veliko imanje s toplicama Schoenbach, na posjedu od 5 jutara, kod krasnih vinograda i vrtova. Novine su u travnju 1840. godine izvijestile o otvaranju novog parnog kupališta koje je imalo 14 udobno uređenih kupaonica, dvije sobe za gostionice i drugo te zdenac iz kojeg se pumpala voda s pumpama koja je sadržavala sumpor i željezni sulfat - navodi Predrag Fleš.

Nadalje, u Stankovićevu je kazalištu godine 1848. zasjedao i prvi hrvatski Narodni sabor pod predsjedanjem bana Josipa Jelačića. Pred zgradom kazališta 1848. palo je najviše žrtava tijekom protumađaronskih demonstracija. Poginulo je 16 građana i bilo je nekoliko desetaka ranjenih. Bijegom upravo u zgradu vijećnice spasio se Ivan Kukuljević Sakcinski.

“Tako je Stankovićevo kazalište bilo svjedokom ne samo najvažnijih kulturnih već i političkih događanja u novijoj povijesti hrvatskog naroda”, piše Predrag Fleš.

No sam Stanković nije iste godine želio u rat protiv Mađara, a izbjegao je i obvezu davanja jedne prostorije vojsci za smještaj tijekom rata, koju je svaka obitelj morala poštovati. Navodno se izvukao na činjenicu da je tek obnovio vrlo zapuštene prostore na Trgu.

Na prijedlog Janka Kamaufa, prvog gradonačelnika Zagreba, Kristofor Stanković postaje 50-ih godina gradski zastupnik. Umro je 30. svibnja 1867. godine.  Na skupštini gradskog zastupstva 1896. godine zaključena je kupnja stare kazališne zgrade za 50.000 forinti. Zgrada će se tada preurediti za gradske urede. Zastupstvo je 1897. godine prihvatilo nacrt pregradnje stare kazališne zgrade, uz trošak od 60.000 forinti. Istodobno je preuređena velika dvorana gradske vijećnice koja je također postala gradsko vlasništvo.

Trebao dobiti ulicu

“Nakon otvorenja nove kazališne zgrade na Kazališnom trgu 1895. grad preuzima staro kazalište i 1897. godine povjerava graditelju Carneluttiju adaptaciju za potrebe gradske vijećnice. Spojene su vijećnica i kazališna zgrada, a plesna je dvorana adaptirana za sjednice skupštine. Zadržano je glavno stubište i načinjen zajednički ulaz. Srušeni su gledalište i pozornica te je sagrađena nova zgrada s uredskim prostorijama i ulazom na sjevernoj strani” piše u monografiji. Treća velika promjena u restrukturiranju zgrade na Trgu bana Jelačića 1 dogodila se za posjedovanja Milana Stankovića, vjerojatno nakon velikoga potresa 1880. godine, kada je po projektu Hermana Bolléa, prema kritičkim riječima Gjure Szaba: “na žalost nadograđena... otmjena kuća Stanković u nezgrapnu trokatnicu”, zapisao je to Zlatko Karač. Prema projektu Hermana Bolléa, pročelja su preoblikovana u neorenesansnom stilu. Kuća Stanković u vlasništvu obitelji ostala je do 1916. godine. Zanimljivo je i da je 1933. godine Kristofor Stanković trebao dobiti svoju ulicu u Zagrebu. Vatroslav Lisinski dobio je tada ulicu na periferiji uz prugu na Peščenici, gdje nije bilo niti jedne kuće. Zbog pritužbi da ta lokacija nije primjerena za Lisinskog, on kasnije dobiva novu ulicu, a Stanković onu uz prugu koja nikad nije postala ulica. Ipak, prije 20-ak godina galerija u Gradskoj skupštini dobila je ime Galerija Kristofora Stankovića.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo