Povraćanje i padanje u nesvijest za vrijeme gledanja mog filma daleko su od istine. Meni je jako žao što je medijima, pa i dijelu publike upravo to povraćanje, ustajanje, odlazak iz kinodvorane, sva ta pikantnost zanimljivija od filma”, jada se tako Srđan Spasojević, čiji je debitantski film “Srpski film” vjerojatno najkontroverzniji film snimljen u Srbiji u posljednjih tko zna koliko godina.
Kad se prije godinu-dvije na internetu pojavio misteriozni foršpan, podložen nevinom dječjom pjesmicom “Zeko i potočić”, a u stvari prepun nasilnog seksa, krvi i najgorih opačina, za film u kojem glavnu ulogu igra Srđan Todorović znali smo sa sigurnošću samo dvije stvari: da se zove “Srpski film” i da takvo što još nismo vidjeli.
Fama oko “Srpskog filma” gradila se uglavnom kroz srbijanske medije, koji su saznavali detalje iz strogo čuvanog scenarija. Nazivali su ga izopačenim, bolesnim, uvredom za Srbiju i njezin narod, a kad je scenarist filma Aleksandar Radivojević dao intervju u Hrvatskoj u kojem tvrdi da će te u Srbiji cijeniti jedino kad crkneš, proglašen je izdajicom i sramotom srpske filmske industrije.
Uloga života
Srđan Todorović je Miloš, pornozvijezda u mirovini. No, on nije nikakav siromah kakve smo mogli vidjeti u Đorđevićevu doku-dramskom presjeku “Made in Serbia”.
Miloš je internacionalna zvijezda, slavan po razmjerima svog spolovila, balkanski Ron Jeremy (iako je onako sitan, mršav i neugledan svojevrsna antiteza debelom Jeremyju), koji se otisnuo u svijet i postao legenda. Živi prosječnim životom (koliko je to za pornozvijezdu uopće moguće), sa ženom i sinčićem, daleko od bivše slave.
U njegov svijet upadamo kad ga Vukmir, kojeg igra izvrsni Sergej Trifunović, zove da glumi u posljednjem porniću svoga života. Nudi mu ulogu po kojoj će ga svijet zapamtiti i zbrinuti mu obitelj do kraja sinova života.
Iako Miloš od početka sumnja u Vukmirovu iskrenost, potpisuje faustovski ugovor, bez i jedne riječi objašnjenja zašto mu je ponuđeno toliko novca, zašto Vukmir želi upravo njega, iako se već godinama ne bavi iznajmljivanjem spolovila, a i činjenica da mu nikada nije objašnjeno o čemu se radi u filmu ne ulijeva povjerenje. No, kako je to Vukmir, u jednoj od rijetkih, ali genijalno pozicioniranih duhovitih scena, rekao: “Čekaj, Miloše, ti si pornoglumac... koji želi da zna o čemu se u filmu radi? Nije li to malo apsurdno?”
Miloš je možda ipak trebao zatražiti da vidi scenarij prije snimanja. Jer nakon potpisivanja ugovora slijedi košmar kakav balkanske (ali i svjetske) kamere vrlo rijetko bilježe.
Sam svoj producent
U razgovoru sa Srđanom Spasojevićem, režiserom filma, uoči srpske premijere u Novom Sadu bilo je nemoguće izbjeći reakcije kako medija, tako i nadležnih institucija na tu halabuku oko suludog nasilja koja prati film.
- Možeš li vjerovati da je ovo jedini film u Srbiji u zadnjih 15, 20 ili više godina koji je snimljen bez dinara državnih i kulturnih institucija? - pita me Srđan Spasojević, ne u čudu ili tuzi, nego čak pomalo zadovoljno i ponosno.
Iako smo razgovarali nekoliko dana prije nego što je otputovao u Cannes kako bi pronašao distributera, već je imao svjetsku premijeru na SXSW festivalu u Teksasu, odakle ih prati žamor zainteresiranih kupaca.
- Čak nismo dobili ni ono sitno što svaki film dobije za postprodukciju. Od desetaka pisama koje smo poslali sa zahtjevima za financiranje, na samo jedno smo dobili odgovor. I to samo kratko - da im je žao i da nemaju novca. Ali ništa zato, skupio sam ja pare i ja sam producent - veselo će Spasojević.
- Ali, znaš li što je tu najgore? Srpski distributeri ne znaju što bi s ovim filmom. Čekaju malo reakcije ovdašnje publike prije nego što išta kažu. Isto tako se i država ogradila. A nemaju pojma koliko je ovaj film dobra promocija za Srbiju u svijetu. Imali smo projekciju neki dan u Belgiji. Čovječe, belgijski princ došao se rukovati s nama. I prije i poslije projekcije nas je ispitivao kojekakva pitanja. Ej, pa naš ministar vanjskih poslova čeka mjesecima da vidi belgijskog princa. A čovjek se uredno pojavio na našoj projekciji. Cijeli Austin je brujao: ‘Srpski film’ ovo, ‘Srpski film’ ono, Srbija, Srbija, Srbija. Pa ti reci da to nije dobar marketing za jednu malenu zemlju kao što smo mi.
Imao sam priliku prisustovati već spomenutoj srpskoj premijeri (ujedno i trećoj javnoj projekciji na svijetu) i teško je prijeći preko fizičke odbojnosti koju sam osjetio nakon što je film završio. Iako je ta projekcija bila za ekipu i prijatelje filma, a samo je 70-ak mjesta bilo u redovnoj prodaji, bilo je zanimljivo gledati reakcije publike. Samo je jedna osoba ustala i izašla usred filma (iako nije isključeno da se poslije vratila na svoje mjesto), a žena koja je sjedila iza scenarista Aleksandra Radivojevića oborila je svjetski rekord u protestnom coktanju, no to su bili najveći ekscesi. Nije bilo spomenutog povraćanja, onesvješćivanja pa čak ni protestnih povika na neke od gadnijih scena.
Čak dapače, cijelu ekipu filma koja se nakon filma došla pokloniti dočekao je gromoglasan aplauz, ovacije, pa čak i poziv Srđanu Todoroviću, kojem je ovo bila uloga života, na bis. Slično se ponovilo i sljedećeg dana na potpuno javnoj projekciji. Nitko nije protestno oteturao iz kina, fizički ili mentalno oslabljen krvavim sakaćenjem na ekranu. To je zato što se ispod krvi i iznutrica na ekranu krije jedan uistinu dobar film, na nebrojeno mnogo razina.
B film u A produkciji
Svi smo nakon projekcije bili potpuno opčinjeni upravo tom eksplicitnom naravi “Srpskog filma”, no nije baš sve tako jednostavno. Iako će nam se nekoliko sekvenci urezati u pamćenje, imitirajući tu japanske majstore kao što je Takashi Miike ili pak evocirajući vizualnost novorevitaliziranog žanra torture porna (ali ipak s više smisla negoli puko iživljavanje Elija Rotha u “Hostelu”), najstrašnije scene “Srpskog filma” poštuju zlatno pravilo horora: više skrivaju nego što pokazuju. Ono što ostane neviđeno i prešućeno redovito je ono što nas najviše kopka u glavi nakon gledanja. I u tome leži važnost “Srpskog filma” za kinematografiju bivše Jugoslavije.
No, zanemarimo činjenicu da je vizualno najprivlačniji film posljednjih nekoliko godina - Dejan Ognjanović, poznati srpski kritičar i kroničar horora nazvao ga je B filmom u A produkciji. Zanemarimo i da je heroj filma zasigurno Nemanja Jovanov, koji je iz digitalne RED kamere izvukao apsolutni maksimum, pa film ne izgleda nimalo elektronski i miljama je daleko od bilo kakvih pokušaja srpskih filmaša da emuliraju svjetsku snimateljsku razinu.
Zanemarimo i drukčiju muziku Sky Wikluha, kao i zabavne odvratne specijalne efekte balkanske legende horor maske Miroslava Lakobrije (koji je na premijeri zaradio povike podrške svojih vjernih fanova).
Genijalnost “Srpskog filma” leži u dvojcu Spasojević - Radivojević i u priči u kojoj su pomiješali žanrovska pravila horora, trilera te linčovsku atmosferu. No, sve to spada u drugi red uzmemo li u obzir da je njima dvojici uspjelo nešto što uspijeva samo najrjeđim autorima domaćeg filma - koristili su metaforu.
Ali čemu sav taj seks i krv? Čemu eksplicitno odrubljivanje glave, pitali bi se mnogi. Srđan Spasojević na to odgovara: “Ma rekao sam već. Ja nisam dobio nikakve novce od države. ‘Srpski film’ nije niti festivalski niti fondovski film. Tim ljudima koji dijele novce dobar je samo onaj film koji ti pokazuje neke slike koje ne razumiješ, nešto se tu dešava, tupi, davi, neka zora sviće, neka baba plače i to je mnooogo zajebano i mnoooogo inteligentno. I svi se tjeramo da nam duša radi jer to mora da je dobro. E sad, to je jedna potpuna kontra Hollywoodu. Jer ne bi valjalo ni da sam potpuno hollywoodski film napravio. ‘Srpski film’ je negdje u sredini. Mislim, pogledaj mi ured, vidiš tko su mi uzori.”
I stvarno, osvrnem se malo oko sebe u uredu Contra produkcije, u legendarnoj Balkanskoj ulici u Beogradu, i na svakom zidu mi je neko drago iznenađenje. U hodniku prema WC-u vidim poster za “Muhu”. U Srđanovu uredu dominira Peckinpah - “Divlja horda” i “Psi od slame”, ali i poneka iznenađenja kao što je Friedkinov “Sorcerer”.
Nisam ni primijetio da je na samom ulazu bio poster za “Srpski film”. Stilom i osjećajem savršeno se uklopio u filmske plakate sedamdesetih, a Spasojević nudi i objašnjenje čemu to.
“Nisam ja preveliki fan ni Hollywoda, ni tog sladunjavog festivalskog filma. Ja glasam za američki film 70-ih - Peckinpaha, Friedkina i ostale koji vise po ovim zidovima, prije nego što su se pojavili ‘Ratovi zvijezda’, a Lucas i Spielberg postali bog i batina u industriji.”
Iako voli film 70-ih, svi problemi koji su se nakupili zakinuli su film za jednu od najistančanijih odlika te ere - filmsku traku. Naime, cijeli je film snimljen na digitalnoj RED kameri.
Senzacionalna RED kamera
“Do digitalne kamere došli smo jednostavno. Baciš brojeve na papir i shvatiš da nemaš para za traku. Spomenuo sam da smo apsolutno privatno financirani i ja sam bio odgovoran za novac. Ja sam odrastao na toj prljavoj traci 70-ih i alergičan sam na digitalno, ali u razgovoru s direktorom fotografije Nemanjom Jovanovom, koji je bio apsolutno fantastičan, došli smo do RED kamere. Uvjerio me da je to posljednji krik tehnologije i da on zna baratati njome. Ja sam mu povjerovao i ispalo je fenomenalno. Ovo je prvi film ne samo u Srbiji, nego u cijeloj regiji koji je snimljen RED kamerom. Na to će se odlučiti i malo koji film u svijetu. Ali reakcije su senzacionalne. Na svim projekcijama koje smo imali do sada ljudi su bili uvjereni da je snimano na filmskoj traci, sve dok im mi nismo rekli da je sve digitalno.”
Usprkos svim problemima koje je film doživio u svom nastajanju, uspjeh mu je nadomak ruke. U Cannesu su potpisali ugovor sa svjetskim distributerom, u redovnu distribuciju kreće 18. rujna u Londonu (bez ijedne izrezane scene, što je redovna stvar u engleskoj kinodistribuciji). U razgovorima su s hrvatskim distributerima, a hrvatska publika će ovaj sjajan film moći vidjeti na Motovun Film Festivalu već ove godine.
Mislili su da smo im podvalili neki snuff
- Potpisali smo ugovor s glasovitim Arri laboratorijem u Münchenu, poslali im film i napravljeno je nekoliko proba - prisjeća se Spasojević neugodne minhenske epizode. - Skeniranje i obrada trajali su nekih mjesec dana, a mi smo u München stigli pred samu izradu finalnog printa, koja ide relativno brzo. Neki problemi su krenuli i prije našeg dolaska. Našli smo neke probleme u slici na prvom printu na traci. Naime, svjetski poznati
Arri laboratorij nikada prije nije radio kompletan film na RED kameri. Još smo im mi onda ukazali na grešku i pomogli im to ukloniti. Ljudi su se ispričali, nisu naplatili tu svoju pogrešku i još su nas zamolili da im pošaljemo još materijala za vježbu nakon što završe naš film. Kako ne, sve ide divno i krasno, evo vam sve šta treba. E, vraga!
Stižemo u München preuzeti prve kopije i odmah sutradan idemo dalje na sastanke. Na projekciji u laboratoriju pojavljuju se šefovi s cijelom delegacijom. ‘Dobar dan, znate, mi imamo neke probleme s ovim filmom’, kažu mi Nijemci. Ja sad opet pomislim da su zeznuli neku tehniku. ‘Ma ne, nije to problem’, kažu šefovi, ‘mi imamo problema sa sadržajem filma.’ Ja rekoh: ‘Baš vam je dobra šala.’ Ali, nisu se šalili. I sad kreće ozbiljna priča: je li to pornografija, je li to neki snuff... No, zaključili smo da nema pornoscena, kao recimo na početku ‘Antikrista’ gdje se prikazuje ono, baš prava penetracija. Ali dojam koji film ostavlja, atmosfera seksa i nasilja uplašila ih je i na projekciju su došli s nekim advokatima i cenzorskom, kulturnom, distributerskom policijom. I onda se nađeš u glupoj situaciju da im pričaš kako je to film, kako to nije stvarno, nego je to metafora društva. Oni odmahuju glavom, kažu da sve to izgleda previše realistično. Najviše ih je brinula scena odsijecanja glave. Ja objašnjavam kako je to element horora u filmu - u čemu je problem kad i u crtićima imamo odsijecanje glava. A oni meni kako je to drugo jer za crtiće znamo da nisu realnost. To što ja njemu govorim da je to lutka, a on uporno ponavlja da ne izgleda kao lutka nije nimalo pomoglo. Valjda su pomislili da smo donijeli neki privatni snuff, snimke nekih ratnih zločina koje bismo sad, eto, za 50.000 eura prebacili na filmsku traku.
Zanimljivo je da nisu pogledali cijeli film, jer očito nisu ni vidjeli najkrvaviju scenu. Koliko god to sad zvučalo smiješno, činjenica je da se netko ponovno, u 21. stoljeću, našao da umjetničko djelo proglasi nepodobnim i da ga uništi. Filmska traka se vrlo simbolički uništava spaljivanjem. I eto, Nijemci su se sjetili toga. Naravno, ovo nam daje divnu reputaciju i ekipu je ohrabrilo da stvarno guramo taj film, ali mi nije trebalo ovako nešto s produkcijske strane.