Psiholog Ćorić: Ne ispuštamo mobitel iz ruku, a od djece očekujemo suprotno

Neprestano skrolamo, gledamo u mobitel, pratimo društvene mreže, konzultiramo umjetnu inteligenciju. Nikad povezaniji, ali nikad ni usamljeniji. Kako se vratiti sebi u igri s tehnologijom, pitala sam psihologa i psihoterapeuta Omera Ćorića:

Zapeli smo s hardverom starim 300-400 godina, a softver se u međuvremenu itekako promijenio. Sadržaj koji mozak danas prima posve je nov i svako malo se još dodatno mijenja, a struktura mozga nam je ista kao kad smo živjeli u pećini. Nekada nas je brinulo hoćemo li biti gladni i uopće preživjeti, a danas nas brine pada li kiša i hoću li kupiti novi automobil, hoću li dobiti like ili jesam li uopće dovoljno prisutan na društvenim mrežama.

Koliko ima ovisnosti u tom bivanju i skrolanju po društvenim mrežama? Stigmatizirali smo pušenje, alkohol još prije, ali društvene mreže još uvijek su socijalno i te kako poželjne.

Rekao bih da ih nikad nećemo ni stigmatizirati, jer gotovo da nema osobe koja ih ne koristi, a posljedice još uopće ne možemo u potpunosti sagledati. Mobiteli su kao nastavak našeg tijela, mi ih se ne možemo riješiti, a onda ih ne možemo zabraniti ni djeci. Tu im je nanesena velika šteta.

Zašto je kontakt uživo između dvoje ili više ljudi jako važan? Što gubimo kada komuniciramo preko mreža, a ne uživo? Zašto je tako važan taj živi kontakt, odnosno zašto je važno zrcaljenje koje imamo kada sjedimo jedan preko puta drugoga?

Neurobiološki je važno reći da imamo dva bitna hormona: dopamin – koji je dio svih ovisnosti koje smo dotaknuli, i oksitocin, koji je stvarni hormon sreće i privrženosti, i da bismo uopće kao mali preživjeli, mi kroz živi kontakt (dodir, zagrljaj, pogled) dobivamo taj hormon koji nam pomaže da preživimo i razvijemo zdravu ličnost kasnije. Kroz odrastanje to se malo gubi, a djeca to počinju nadoknađivati bivajući na mobitelu. Tu se više ne luči oksitocin, nego dopamin – koji traži zadovoljenje želje, što je osnova svih ovisnosti.

U pozadini svake ovisnosti, pa i one o mobitelu, postoji jasna znanstvena spoznaja kako to funkcionira. TikTok je baš kreiran po tom dopaminskom obrascu, da naš mozak stalno isčekuje novi impuls koji će ga zadovoljiti.

Mi svakih sedam sekundi žudimo za novim podražajem?

Tako je, prve kockarske mašine/slot-mašine su kreirane na tom stalnom isčekivanju nove sličice voća, a sada imamo društvenu mrežu koja nam stalno daje novi video i to baš onog sadržaja koji algoritam prepoznaje kao nama zanimljiv sadržaj.

Zanimljivo je da je TikTok kreiran u Kini, baš tamo zabranjen za djecu i mlade, postoje vrlo stroga ograničenja oko vremena koje se može na njemu provoditi, ali i oko sadržaja koji se plasira. Oni koji su ga stvorili znaju njegove zamke i to su pretvorili u vrline, oni tamo uglavnom imaju edukativni sadržaj na TikToku i to je bitna razlika.

Što bi bio prvi korak u ograničavanju korištenja mobitela?

Nikad nisam za neke nagle pokrete i poduzimanja. Mentalno zdravlje podrazumijeva puno više od micanja ekrana, to je pitanje kako provodimo slobodno vrijeme, koliko se krećemo, koliko se družimo, kako širimo svoje interese. Počnimo s malim koracima. Spremimo mobitele, zajedno s djecom, barem na par sati dnevno. Pratimo kojom vrstom aktivnosti ćemo to zamijeniti. Osvijestimo obrasce i polako ih mijenjajmo.

Što nam čini ta stalna dostupnost, poslovna i privatna?

Mi smo u jednoj globalnoj anksioznosti. Stalno mislimo da moramo biti prisutni uvijek i svugdje. Narastao je naš strah da ako nismo prisutni ili dostupni, zapravo ne postojimo i gubimo svoje mjesto. To je također i strah od odbacivanja, od neadekvatnosti.

Poslovni timovi komuniciraju poslovnim mailom, ali WhatsApp komunikacija se nastavlja i poslije podne, iza posla, navečer, kako ne odgovoriti na te poruke?! Grupa će nas odbaciti, izopćiti, proglasiti nesposobnima. To su velike zamke. To kreira anksioznost, pa stres, pa na kraju i burnout.

Zapravo, nitko ne staje dok ne pregori.

Jeste li vi ovisni o mobitelu?

Definicija kaže, sve što koristite više od 45 minuta dnevno bila bi ovisnost, tako da sam sigurno i sam ovisan, ali nama svima je mobitel i sredstvo za rad, zato ga je važno ograničiti ujutro ili pred spavanje. Ne ustajati ili ne lijegati uz mobitel. To bi svakako bio prvi, zdravi korak. U suprotnom će koncentracija, pamćenje i učenje postati ozbiljni izazovi za ljude, jer mozak se mora trenirati, a bivajući na mobitelu on zapravo usporava u svojoj elastičnosti. Bez učenja, neuroni odumiru, a ljudi brzo ulaze u demenciju. To će biti veliki izazovi budućnosti čovječanstva. Mozak je kao svaki mišić u tijelu, uz dobar i stalan trening on funkcionira, u suprotnom – atrofira.

Učenje novog sadržaja za dijete ili za odraslu osobu jedini je način da naš mozak ne atrofira. Stvar je zapravo vrlo jednostavna.

Koji je vaš stav o umjetnoj inteligenciji? Bojite li se svih tih novih alata ili ih koristite da si olakšate život?

Za početak, ne mislim da se tome treba opirati, niti to na prvu stigmatizirati. To je već tu, mi živimo u tom vremenu i ignorirati tu činjenicu, po meni, nije pametno. Mislim da to može biti jako dobar alat, da nam u puno stvari može pomoći, pa čak i u slaganju kupaonskih pločica, ali koja će točno zanimanja zamijeniti i na koji način ne možemo znati, ali ćemo nevjerojatno brzo saznati. Ovo je, doduše, promjena koju čovjek ne može više zaustaviti, utoliko je malo zastrašujuća. Sve druge promjene mogli smo zaustaviti pritiskom na neki gumb, ovu ne nužno.

Mladi često i psihološku pomoć ili najboljeg prijatelja traže na ChatGPT-u.

Ja sam isprobao desetak tih sličnih alata i nakon neke komunikacije, oni uvijek upute da se osoba obrati stručnoj osobi, što je jako dobro. Za sada. Ne znam koliko ljudi se nakon toga stvarno obrati stručnjaku, jer Chat može objasniti proces, može objasniti i uzrok i posljedicu, ali nam ne može pomoći u sagledavanju naših emocija, integraciji uvida i td.

Mladi žele ostati u komociji dnevne sobe, ne žele živu interakciju i u tom smislu Chat će malo pomoći, ali neće moći dati strukturiranu terapiju koja je jako važna kada se ne osjećamo dobro.

Čovjek je socijalno biće i mi trebamo druge ljude da bismo se dobro osjećali. Rastuća socijalna anksioznost je veliki problem današnjice.

Neka istraživanja pokazuju da većina mladih ne razlikuje virtualni od realnog svijeta. Neka djeca se u igrici osjećaju jednako realno kao u stvarnom životu. To naprosto ne može biti dobro.

Mi puno pričamo, a malo radimo, pa bih pojednostavljeno rekao kako djecu moramo vratiti prirodi, igri, tjelesnim i sportskim izazovima. Moramo za to naći način.

Što se tiče starijih, moramo znati da se neuroni u mozgu puno brže obnavljaju u prirodi, na zraku, među ljudima, nego kući u četiri zida i barem dva ekrana. Tako da smo svi sami odgovorni za naša duševna stanja, barem u ovom dijelu vlastite pokretljivosti.

Naputak je, dakle, hitno u prirodu, u šetnju, na more ili u planine?

Svatko mora naći nešto prema mogućnostima, ali je važno kada izađemo u prirodu da ne pustimo mozak da vrti stare filmove, nego da svjesno utiremo stopalo u pod, da svjesno vidimo i tu rijeku, travu, more ili širinu pogleda. Nama nedostaje svjesnosti, točnije prisutnosti u onome što radimo. Naše djelovanje na autopilotu jednom mora stati i to našom jasnom odlukom.

Za početak, zabranim sebi i djeci mobitele za stolovima kada jedemo, družimo se ili pijemo kavu. To neka bude prvi korak u osvještavanju. Prestanimo se kroz mobitel baviti tuđim životima, vratimo se svojim mislima i osjećajima, ma kako oni ponekad bili neugodni.