Psihologinja Sever: Godine ugađanja i ispunjavanja svake želje sada mnogim roditeljima dolaze na naplatu

Strah od utjecaja ekrana, igrica, umjetne inteligencije posebno je izražen kada su naša djeca u pitanju. Neke škole više ne dopuštaju mobitele za vrijeme nastave, roditelji se trude ograničiti vrijeme koje djeca provode uz ekrane, raste broj raznih poremećaja koje prije nismo prepoznavali ili ih jednostavno nismo ni imali. Jesmo li prezaštitnički nastrojeni prema djeci, jesmo li time ubili njihove ambicije, jesmo li sami odgovorni za to što su nam mladi ljudi emotivno nezreli, samo su neke od tema koje se sve češće s majčinskih kava sele u medije.

Kako se othrvati izazovima vremena u kojem živimo, a koje nužno ne nosi samo razvoj, nego i stagnaciju nekih dječjih funkcija, pitala sam kliničku psihologinju Tanju Sever, koja se godinama bavi razvojem djece, testira njihove mogućnosti, talente, motive, ali je i ozbiljna podrška roditeljima.

Mislim da je glavni problem danas taj što su promjene na svim razinama toliko brze da mi kao roditelji to ne uspijevamo pratiti. Primjerice, ako vam je jedno dijete u šestom razredu, drugo u prvom - ne možete primijeniti isti odgoj, jer je već među njima ogromna generacijska razlika. S druge strane, puno vremena provodimo u razgovorima o djeci i kako im olakšati život, a s previše promišljanja nekako po strani stavljamo prisutnost, zaigranost, igru i veselje, a baš to je ono što djeca trebaju. Djeca se, za razliku od nas, puno brže mijenjaju i prilagođavaju - kaže psihologinja Sever.

Želeći izbjeći način na koji smo odgajani, roditelji često u djecu projiciraju vlastite ambicije, pa su nam djeca od najmanjih nogu upisana u razne izvannastavne aktivnosti, a mi se pretvaramo u njihove vozače. Koliko je to dobro?

Kada uzimamo anamnezu za neko dijete, više ne pitamo koje dane imaš trening ili dramsku, nego pitamo: imaš li slobodan dan u tjednu? Uspostavi se da ni vikend nije slobodan jer se mora učiti ili ići na neku utakmicu. Prezasićenost nikada nije dobra. Važno je da djeca osjete dokolicu, jer u suprotnom postaju sebi suvišna bez zacrtanih obveza. Opteretimo li djecu od vrtićke dobi, ona će neminovno pred kraj osnovne škole pružiti otpor, prestati ići na sport ili što je već izabrano, okrenut će se mobitelima, društvu i nekim lošim navikama, a naš roditeljski utjecaj je znatno manji u toj dobi nego kada su mali. Važno je zato imati mjeru koja je vrlo jasna: dva dana u tjednu moraju biti oslobođena izvannastavnih obveza, jedan dan vikenda je obavezan za obiteljsko druženje, biramo one aktivnosti za koje djeca pokazuju interes, a ne samo one za koje roditelj misli da su nužne iz bilo kojeg razloga. Sport je uvijek dobar za rast i razvoj djece, ali je potpuna neistina da se jezici najbolje uče u najranijoj dobi.

Koliko su opasne ovisnosti koje djeca razvijaju o mobitelima, igricama, ekranima svake vrste?

Igrice nisu toliko opasne ukoliko im se ograniči vrijeme i ukoliko nisu agresivne da izazivaju negativni adrenalin kod djece. Također, u igricama se djeca mogu međusobno natjecati i ostvariti dobre rezultate, što uopće nije loše. Problem su društvene mreže na kojima se svašta može objaviti, svakoga se može posramiti, a jednom označena djeca osjećaj srama i bezvrijednosti jako dugo nose u sebi.

Pada mi odmah na pamet vršnjačko nasilje, pa objavljivanje toga, što je sve češći slučaj. Zašto su nam djeca sve agresivnija?

Generalno ne bih rekla da su agresivnija, ali su svakako impulzivnija i puno toga im je dopušteno. Ono što primjećujemo je da su djevojčice u vrlo ranoj dobi agresivnije nego ranije generacije. Već u prvim razredima osnovne škole primjećujemo da se djevojčice „opasne“, vrlo lako se obruše na drugu djecu i vode se sintagmom ako niste s njima, protiv njih ste, sa svim oblicima ponašanja koja uz to idu. Posljedica je to jedne opće verbalne agresije kojoj su djeca izložena, od vijesti na TV ekranima, do javnog prometa ili odraslih iz njihove okoline. Roditelji su prezasićeni, nestrpljivi i vrlo impulzivni. Djeca preuzimaju taj obrazac, ton i način ponašanja. Nažalost, tu su nam se škole povukle, tvrdeći da su one samo obrazovne ustanove, s čim se ja ne slažem. Mislim da škole moraju biti i odgojna mjesta, jer djeca tek u grupi i interakciji s vršnjacima ili autoritetima mogu dobiti uvid u svoja ponašanja. Puno je tereta na našoj djeci, a premalo razumijevanja kako se oni u svemu tome snalaze.

Spomenuli ste da je nužno dan vikenda posvetiti djeci. To podrazumijeva „kvalitetno provedeno vrijeme“. Znamo li mi uopće kvalitetno doći do sebe, pa onda i do svoje djece?

Do sebe sigurno dolazimo jako teško, ako uopće. A do djece ne možemo doprijeti slijedeći neke univerzalne psihološke naputke. S djecom je važno biti autentičan, prisutan, dijeliti one razgovore, stavove, hobije koji i nas i njih uistinu zabavljaju. Odgoj ide iz korijena, iz onoga što mi stvarno jesmo, pa je svako naučeno roditeljsko interveniranje - vrlo jalovo. U redu je djetetu reći: ne znam, ne mogu, ne želim u ovom trenutku, o čemu god da je riječ. U suprotnom, stalno „ugađamo“ djeci, sve smo frustriraniji i onda puknemo na sitnici, prelije nas nezadovoljstvo i dijete ostaje u čudu, jer reakcija ne odgovara situaciji.

Vrlo je važno slušati djecu, a ne im samo pričati i objašnjavati. Dijete kada progovori mora imati roditeljsku pažnju i razumijevanje, u suprotnom ćemo dobiti djecu koja nam više neće govoriti, koja će nas slušati, ali nas neće čuti. Ne možemo istim glasom reagirati na jedinicu, na to da se djetetu netko sviđa ili da ga netko provocira. Svako dijete ima svoj senzibilitet i zahtijeva da bude viđeno i da ga se razumije. Ali u svemu naša reakcija treba biti usklađena, a ne samo podržavajuća pod svaku cijenu, jer eto to je naputak suvremene psihologije.

Koliko smo otežali odrastanje djeci kroz odgoj u kojem ih lišavamo svake frustracije i sve za njih obavljamo i sve želje im ispunjavamo?

Na struci je da roditelje osvješćuje o važnosti neugode i nelagode koju djeca moraju osjetiti i moći podnijeti. Život bez nelagode nije realan i ako dijete dobije dojam da je nelagoda neprihvatljiva i da ju mama mora riješiti, mi smo njemu oduzeli kapacitet za sazrijevanje i odrastanje. Svaka nelagoda koju podnesemo je prepreka koja će nam olakšati trčanje na duge životne staze. Možemo otići u školu i vidjeti zašto je neka jedinica, ali s jasnom porukom za dijete što ono mora učiniti da se ocjena popravi. No, roditelji sve češće idu u školu da profesorici kažu „što je ide“. To je sasvim kriva poruka za dijete, a naša namjera da ga zaštitimo izaziva dugoročno sasvim suprotan rezultat.

Imperativ uspjeha je već normalna stvar, ali sada gradimo imperativ sreće. Više od 80 posto roditelja koji dovedu djecu k nama, samo žele da im je dijete sretno. Ali sreća i zadovoljstvo su sasvim različite stvari. Sreća je trenutak, hormon. Sreća je kad dobiješ poklon koji si dugo čekao jer roditelji nisu imali novca kupiti ga ranije, sreća je u susretu s nekim tko ti potvrđuje da ste slični i da nisi vanzemaljac bez prijatelja. Zadovoljstvo je izabrati dobru školu, dobro društvo, dobrog prijatelja. Zadovoljstvo je nešto što traje i što nas predodređuje da ispunimo svoj potencijal. Mislim da tu roditelji baš griješe.

Kada i kako smo postali „frendovi“ vlastitoj djeci, a prestali biti roditelji?

To je naravno klopka, jer odrastanjem ponekad neka prijateljstva napuštamo, a neka nova stječemo. To se lako dogodi roditelju/prijatelju. Dijete ide dalje... No, još je važnije objasniti da roditeljsko uvjerenje kako će kroz „frendovski“ odnos dijete biti iskrenije i otvorenije, uopće ne stoji. Dijete treba povjerenje u stabilnost roditelja i zato je važna granica roditelj-dijete. Djetetu treba jasna struktura, okvir i granice. Dijete se tada osjeća sigurno. To vrijedi i za odrasle, mi ako nemamo strukturu dana, taj dan nam naprosto iscuri. Mi ne moramo u dijete projicirati naše snove, ali moramo osluhnuti dijete, vidjeti njegove interese i uskladiti ih sa svakodnevnim zadacima i obvezama.

Prijateljski odnos s djetetom znači sudjelovanje, ali ne i bezuvjetno podržavanje za sve.

Mi smo htjeli što prije odrasti i otići od roditelja, našoj djeci se ne ide od kuće, pa znaju i u tridesetima živjeti s roditeljima. Što se dogodilo?

Prosjek godina kada „djeca“ odlaze od roditelja je 33 godine, od europskih zemalja jedino je Italija iza nas, oni od kuće odlaze sa 35. Mladi žele financijsku neovisnost i djeca već od osnovne škole pomalo rade, u srednjoj već više, a na faksu malo tko od njih nema iskustvo sezonskog posla. To, međutim, ne znači da oni žele i egzistencijalnu neovisnost. Oni su vrlo hedonistički nastrojeni, ne mogu i ne žele nelagodu i nesigurnost osamostaljenja i zato to odgađaju. U razgovorima s njima čujem da je to vrlo riskantno, da je država kriva, sustav, gospodarstvo i da nemaju dobre prilike. A zapravo, to je rezultat ovoga o čemu cijelo vrijeme razgovaramo: kreće s udovoljavanjem djeci, micanjem svake nelagode ili izazova u odrastanju, a to sve kasnije prerasta u hedonizam, manjak kapaciteta za izdržati neizvjesnost, kao i za partnerske odnose. Tu imamo negativan učinak liberalizma u smislu da je jedina prava sloboda moja osobna sloboda. E sad, ako su roditelji u pitanju, oni će pristati na svoju (ne)slobodu da bi djeca imala slobodu, ali to ne vrijedi nigdje drugdje, niti na poslu, niti u partnerskim odnosima.

Imaju li ti mladi ljudi kapacitet za preuzeti odgovornost?

Naravno da imaju. Pitanje je samo tko od njih to želi, koga roditelji poguraju u tom smjeru ili ih naprosto život natjera.

Kako stoje s partnerskim odnosima?

Ti odnosi su se također liberalizirali, što je dobro. Svatko, uglavnom, ima pravo na svoje vrijeme, prijatelje, hobije. Djevojke su čak prilično okrutne ako neka od prijateljica zbog dečka zanemari ženska druženja. Problem je, međutim, nespremnost za dijeljenje. Oni ostaju vrlo često individue koje sebe ne doživljavaju kao par. Često do rastava dolazi puno prije nego što su se ispucale sve mogućnosti da se ostane zajedno. Roditelji se rastaju, ostaju u dobrim odnosima, jednako brinu o djeci, žive vrlo blizu, ali nisu spremni podnijeti nikakvu „žrtvu“ da bi zajednica opstala. To izgleda zrelo, ali meni se čini da je prag tolerancije i tu vrlo, vrlo nizak. Mladi su danas prilično samopouzdani. Neki se osjećaju nedovoljno uspješnima ili nesretnima jer nisu ispunili očekivanja da se upiše medicina ili psihologija baš na Filozofskom fakultetu. Nemaju nijanse, sve je crno ili bijelo.

Mogu li roditelji uopće čuti savjet da je mala doza frustracije dobro došla za razvoj djeteta?

Sve više su spremni to čuti, jer se sami susreću s rezultatima prezaštitničkog odgoja. Danas se sve više govori o mentalnom zdravlju odraslih i djece i svima je postalo jasno da će neke stvari, običaje i odgojne metode trebati malo korigirati. Imamo, doduše, slučajeva da je nekim roditeljima lakše prihvatiti dijagnozu koja opravdava neka neodgovarajuća ponašanja, nego prihvatiti da su krivo usmjerili djecu. Tu smo izgubili škole, jer je jasno da nije riječ o dijagnozi nego o roditeljskoj intervenciji, ili o tome da roditelj ne može podnijeti bilo koji uspjeh osim odličnog, a dijagnoza služi kao izgovor zašto je to dobar ili dovoljan.

Psihološkim testiranjem djece dolazite do sjajnih rezultata koji mogu biti velika pomoć roditeljima da shvate mogućnosti ili ograničenja djece. Osobno sam bila fascinirana koliko su to precizni alati. No, što kada roditelj dovede dijete, očekuje da je medicina taj faks, a pokaže se da je dijete budući novinar? Kako se s takvom situacijom nose roditelji?

To prije nije bio rijedak slučaj, ali dogodio se neki obrat i roditelji dovode djecu na njihov zahtjev nakon osnovne škole ili u trećem razredu srednje škole, da sami vide što je za njih najbolje. Puno djece želi u strukovnu školu, a roditelji inzistiraju na gimnaziji. Djeca dobro razlikuju što koja škola nudi i vrlo rano ne žele jednako učiti 14 predmeta, od kojih ih pola uopće ne zanima. Ipak, veći je problem pri upisu fakulteta, jer roditelji očekuju upis na „najbolje“ fakultete, a zna se koji su to. Tu nastaje veliki raskorak, jer mi smo prosječnost pretvorili u dijagnozu. Sva nam djeca moraju biti izvrsna i roditelju je teško čuti da nakon završene gimnazije to dijete nije za medicinu ili strojarstvo. Tada uglavnom budu krivi testovi koji su nešto pogriješili. A znamo da nisu. Neka djeca su također nepovjerljiva jer su im očekivanja duboko usađena, dok druga budu sretna jer napokon imaju crno na bijelo da žele nešto drugo i da će u tome još i biti uspješni.

Moram naglasiti da kada testiramo dijete, jako vodimo računa o puno segmenata, a testovi su samo jedan dio. Uzimamo ukupno ponašanje, znanje i cijeli niz parametara i pokazalo se da u takvom pristupu gotovo nema odstupanja od naših procjena i onoga što se nakon njih postiže.

Za kraj mogu dodati da su rezultati testova za moju kći od prije par godina pokazali na izboru fakulteta i rezultatima, da ste procijenili milimetarskom točnošću. Hvala Vam na tome.

Drago mi je to čuti.