Djeca su sve češće izložena nasilnim sadržajima, psihologinja: zašto zabrane ne pomažu

Neprimjeren i nasilan sadržaj teško je izbjeći u posljednje vrijeme. Takvi sadržaji kruže internetom i ponekad se pojave na ekranima prije nego što uopće shvatimo što se dogodilo. Mnogi od tih sadržaja vrlo su eksplicitni i označeni minimalnim ili nikakvim upozorenjima. Čak i vrlo mala djeca, ako im date mobitel u ruke bez nadzora, mogu naletjeti na takve slike i videozapise. To se često događa kad je nešto u trendu ili kad više kopija istog videozapisa "bombardira" feed, zaobilazeći čak i najstrože roditeljske kontrole. Prirodno je da se kao roditelji stalno pitamo kako da potpuno blokiramo takve sadržaje, no u današnjem digitalnom svijetu čak ni najpromišljenija pravila i filteri ne mogu uhvatiti sve.

Amigdala može na nasilni video koji gledate u svojoj spavaćoj sobi reagirati kao da se ondje stvarno događa neko nasilje

AAAARIANNE/SHUTTERSTOCK

Stoga, umjesto da se usredotočimo samo na prevenciju, stručnjaci smatraju da bismo trebali naučiti i shvatiti kako naša djeca obrađuju uznemirujući sadržaj ako na njega naiđu, ali i znati kako postupiti nakon toga.

- Svakodnevno razgovaram s roditeljima i učiteljima pa znam da je vrlo vjerojatno da će vaše dijete u nekom trenutku naići na uznemirujuće fotografije i videozapise - kaže psihologinja dr. sc. Robin Koslowitz.

Kako reagira djetetov mozak

- Dio mozga koji detektira opasnost, amigdala, ne može uvijek razlikovati nešto što se događa u stvarnom životu od onoga što se vidi na ekranu. Njegov je zadatak otkriti prijetnje i reagirati na njih. Amigdala može na nasilni video koji gledate u svojoj spavaćoj sobi reagirati kao da se ondje stvarno događa neko nasilje. To pokreće uzbunu: adrenalin i kortizol preplavljuju tijelo, otkucaji srca se ubrzavaju, probava se usporava, a tijelo se mobilizira kako bi se suočilo s opasnošću - pojašnjava dr. sc. Koslowitz.

Tada se javljaju poremećaji spavanja, tjeskoba, razdražljivost ili nagle promjene u ponašanju. Srećom, postoje načini da roditelji pomognu svojoj djeci da se nose s nasilnim sadržajima koje mogu naći na društvenim mrežama ili o kojima čuju od prijatelja.

Ne očekujte da će vam dijete samo reći

- Djeca se mogu upustiti u fantastična razmišljanja, osobito ona mala. Ne razumiju što su vidjela, ali osjećaju vlastitu stresnu reakciju i mogu pretpostaviti da su učinila nešto pogrešno. Starija djeca možda više razumiju, ali se previše srame ili brinu da će upasti u nevolje ako kažu što su vidjela i gdje su to vidjela. Zato je važno ne čekati da sama to spomenu - upozorava dr. sc. Koslowitz. Predlaže roditeljima da budu izravni i kažu nešto poput "Danas su posvuda neke strašne vijesti. Jeste li vi vidjeli išta o tome?" ili čak nešto kao "Čula sam da kruži neki ružan video. Je li vam netko pokazao nešto uznemirujuće?" Čak i ako vaše dijete nije vidjelo određeni video ili fotografiju, to ne znači da ste spomenuvši to otvorili problematične teme ili ga potaknuli da samo potraži taj sadržaj. Naprotiv, tako otvarate vrata za daljnje razgovore o tom videu za koji ste ga pitali (ako idućih dana naiđe na njega), ali i za svaki drugi uznemirujući sadržaj koji bi vaše dijete u budućnosti moglo vidjeti. Dr. sc. Koslowitz napominje da je u svojoj praksi, u radu s djecom i roditeljskim grupama, naučila da čak i ako dijete nije vidjelo video ili fotografiju, obično je čulo za to. Njegovi prijatelji i prijateljice pričaju o tome na igralištu, za vrijeme ručka ili u grupnom chatu. Stoga je bolje da to čuju od vas, roditelja, koji ćete smireno iznijeti činjenice i pružiti im priliku da postavljaju pitanja nego da to čuju od prijatelja iz razreda koji to još uvijek i sam pokušava shvatiti i koji bi mogao dati neku pogrešnu interpretaciju.

Kad dijete vidi ili čuje nešto uznemirujuće, odrasli često savjetuju da pokušaju ne razmišljati o tome. To potpuno beskoristan komentar

IREN_GEO/SHUTTERSTOCK

‘Ne razmišljaj o tome‘ ne funkcionira

- Kad dijete vidi ili čuje nešto uznemirujuće, često čujem da im odrasli savjetuju da pokušaju ne razmišljati o tome. No, problem je u tome što je to potpuno beskoristan savjet i nije ga moguće provesti. Ako vam kažem "Nemojte zamišljati ružičastog slona", pogodite što će vam odmah pasti na pamet? Isto je i s djecom. Govorenje djetetu da ne razmišlja o nečemu obično ga tjera da još više razmišlja o tome. To usmjerava njegovu pažnju upravo na ono što pokušava izbjeći. I tada se osjeća još gore jer, kao prvo, ne sluša vaš savjet pa ima osjećaj krivnje, a uz to je još uvijek pod stresom zbog sadržaja koji je vidjelo i koji mu ne izlazi iz glave - pojašnjava dr. sc. Koslowitz.

Najbolje što možete učiniti kada dijete vidi nešto uznemirujuće jest da s njim razgovarate o tome, ističe psihologinja.

- Djecu i adolescente možete zamoliti da vam ispričaju što su vidjeli. Pritom im postavljajte pitanja poput "A gdje si tada bio?", "Što se još događalo?" i "Što si tada osjećao?" To pomaže mozgu da locira sjećanje u vremenu i prostoru. Signalizira prefrontalnom korteksu, dijelu mozga koji razumije kontekst, perspektivu i sigurnost, da je taj događaj završen. Da se ne događa upravo sada. Da je to nešto što su vidjeli na igralištu, za vrijeme ručka ili kod prijatelja. To pomaže njihovu mozgu da jasno razluči da dijete zapravo nije bilo u prostoriju ili na mjestu na kojem se dogodio zastrašujući događaj, već da ga je gledalo na ekranu. Amigdali je potrebno to "ažuriranje" kako bi prestala osobu dovoditi u stanje pretjerane budnosti i pojačane pripravnosti kao da joj upravo prijeti neka opasnost - objašnjava dr. sc. Koslowitz.

Prvo se trebate usredotočiti na povezivanje s djetetom i obuzdavanje njegova straha ili nemira, a kasnije rješavati probleme, kaže psihologinja

NICK FEDIRKO/SHUTTERSTOCK

Ako treba, neka ispriča i više puta

- Ponekad djeca trebaju ispričati priču o uznemirujućem sadržaju više puta, zapravo sve dok im ne postane dosadna. To je najbolji način da se takva stvar obradi. Pretvaranje vizualne slike u priču pomaže mozgu da kontekstualizira informacije, a tada će se i mozak smiriti - kaže stručnjakinja. Predlaže i da, nakon razgovora, s djetetom isprobate jednostavnu aktivnost uzemljenja kako biste mu pomogli da još više smiri živčani sustav. Primjerice, neka dijete navede tri stvari u sobi koje su okrugle, dvije koje su kvadratne i jednu koja je trokutasta ili pak udahnite s njim brojeći do četiri i izdahnite četiri puta. Te male vježbe uzemljenja pomažu da se mozak preusmjeri od straha prema sigurnosti.

Korigirajte dezinformacije

U svijetu preplavljenom informacijama, točnim i iskrivljenim ili lažnim, izuzetno je važno pomoći djetetu da se u tome snalazi. - Kad raspravljate o nekom sukobu ili nasilnom sadržaju koje je dijete vidjelo na ekranu, potičite njegovo kritičko razmišljanje. Podučite ga da uvijek provjeri informacije kako bi utvrdilo što je istina, a što nije, da sagleda stvari iz različitih perspektiva te da postavlja pitanja. Potaknite dijete da samo sebe ispituje o onome što gleda ili čita. Na primjer, neka se zapita "Tko je to snimio ili napisao?", "Zašto je to učinio?", "Koje su informacije točne?", "Jesu li neki detalji izostavljeni?" i slično - savjetuje dr. sc. Koslowitz. Ispravljanje dezinformacija, ali i njihovo uočavanje, nije važno samo zato da bi dijete dobilo točne odgovore, već i zato što ga to navodi da samo traži istinu u svemu što čuje i vidi. Poticanjem znatiželje i kritičkog razmišljanja djecu učimo da se snalaze u informacijskoj buci i kaosu te da razviju dublje razumijevanje kompleksnih globalnih problema.

Uvijek budite podrška

Ako želite da vam se dijete obrati kad se dogodi nešto strašno, vaš prvi odgovor uvijek bi trebao biti "Jako mi je drago što si mi to rekao". Razgovor o tome kako se to dogodilo ostavite za kasnije. Ako su prekršili pravilo ili imaju prijatelja za kojeg mislite da ne utječe dobro na njih, to je druga tema o kojoj treba razgovarati u neko drugo vrijeme. I odvojeno od ovog iskustva koje je dijete proživjelo. Kako naglašava dr. sc. Koslowitz, prvo se trebate usredotočiti na povezivanje s djetetom i obuzdavanje njegova straha ili nemira, a kasnije rješavati probleme. Kada se u ovakvim trenucima ponašate smireno i podržavajuće, učite svoje dijete da je u redu pričati o teškim stvarima te da je njegova reakcija na stres predvidljiva, razumljiva i da se njome može upravljati. I što je možda najvažnije, učite dijete da, kada mu se svijet čini zastrašujućim, vi ste osoba koja mu pomaže da ga shvati.

Ako se dijete i dalje muči

Ponekad se djeca i tinejdžeri teško oporavljaju od uznemirujućeg sadržaja koji su vidjeli. - Ako vam dijete dođe i kaže da još uvijek razmišlja o tome, dajte mu do znanja da ste sretni što vam to govori jer ste uvijek tu da mu pomognete i saslušate ga. Objasnite mu i koja je funkcija straha. Strah postoji da nas upozori na opasnost, ali ponekad je i pretjeran. Predložite djetetu da posluša svoj strah i shvati postoji li opasnost s kojom se još moramo pozabaviti. Uvijek je dobro ponoviti s djetetom sve postupke za sigurnost u raznim situacijama, naglasiti da trebamo biti zahvalni strahu što nas upozorava na što trebamo pripaziti, ali i dati mu do znanja da kontrolirate sve ono što je moguće kontrolirati i da to smanjuje rizik od brojnih opasnosti. To je naročito važno ako se u susjedstvu, u vašem gradu ili državi dogodilo nešto strašno. Primjerice, ako se u vijestima govori o velikom požaru u vašoj blizini, ponovite s djetetom pravila za sprečavanje nastanka požara i za ponašanje u takvoj situaciji te naglasite kako je to korisna funkcija straha. Priznajemo ga i poduzimamo razumne mjere opreza, a zatim nastavljamo normalno živjeti - kaže dr. sc. Koslowitz.

Ipak, dodaje, ponekad se te misli vraćaju i dijete ih jednostavno ne može preboljeti. Ako strah ne prolazi ni nakon svega što ste poduzeli, vrijeme je da potražite stručnu pomoć.