Iskustvo novinarke: ‘Burnout me natjerao na najtežu odluku zbog koje danas napokon dišem‘

Danas puno pričamo o burnoutu, no tako malo govorimo o tome što točno napraviti s njim. Naravno, svima je jasno, treba više spavati, zdravije jesti, okružiti se boljim ljudima i izaći iz toksičnih odnosa.

Ali što ako patimo od toliko jake nesanice da ne možemo spavati? Što ako smo majke i poduzetnice pa jednostavno ne stignemo više spavati? Što ako ne možemo zdravije jesti jer nam zdrava hrana nije dostupna, a planiranje takvih obroka zahtijeva angažman? Što ako ne možemo izaći iz toksičnih odnosa jer su to odnosi s ljudima s kojima smo najbliskiji? Što ako ne možemo samo tako dati otkaz jer imamo kredite i djecu koja trebaju našu potporu?

Što onda učiniti sa svojim burnoutom? I ne samo burnoutom, već i people pleasingom, perfekcionizmom i mazohizmom, pojmovima koji se redovito isprepliću s burnoutom, a koji su tako karakteristični za nas žene, pogotovo balkanske žene.

Pisanje je i dalje ostalo Ivina strast, jedna u nizu

Iva Hanzen/privatni album

Tipka STOP

Ako pitate mene, jedini način da jednom zauvijek stanemo na kraj svemu ovome je da iz korijena promijenimo svoj život. Jer i ja sam razmišljala o svim ovim pitanjima, i ja sam nosila svoj perfekcionizam kao orden časti i ja sam se pitala kad ću napokon stati i odmoriti. I ja sam si ponavljala: „Više ne mogu ovako.” Pa ipak nisam stajala jer netko je morao graditi karijeru i plaćati kredit za stan. Mislila sam da to tako mora izgledati, da biti uspješna freelance novinarka znači da moram izgorjeti zbog svog posla, da se tako mora živjeti jer druga opcija ne postoji. Ali onda mi je život pokazao da druga opcija itekako postoji.

Kaos grada i kaos u glavi zamijenila je zapuštenim imanjem u blizini Svetog Ivana Zeline koji danas odiše životom

Iva Hanzen/privatni album

I sama sam se našla u tom vrtlogu

Naime, dugo sam maštala o tome kako ću otići živjeti na otok ili u neko selo pored Zagreba, u šumu. Međutim, kao i većina nas, nisam imala hrabrosti za tako radikalan korak. Ali moje tijelo je itekako bilo spremno. Jednostavno mi je otkazalo poslušnost. Ja, koja sam vječito govorila da na bolovanje i godišnji idu samo slabići, koja se hvalila time da u periodima najintenzivnijih projekata redovito završavam na infuziji i ponosila se time da je u stanju raditi do iznemoglosti, više nisam imala snage za išta. Doslovno. Više nisam imala snage napisati niti jedan jedini mail, a kamoli tekst. Nisam imala snage otići na trening, skuhati, hodati. Svaka stanica u mom tijelu bila je nepomična. Sve što sam mogla bilo je ležati i pitati se: „Iva, a što ćeš sad? Kako ćeš naći nove klijente u ovom stanju?”

Međutim, dok sam ja tako ležala polumrtva, dogodilo se nešto sjajno – cijena mog stana je uslijed globalne krize u kojoj se nalazimo proteklih godina skočila skoro za duplo i ja sam si rekla: „To je to. Prodaješ stan, zatvaraš kredit i od ostatka novca kupuješ nešto na selu”.

Da se razumijemo, u trenutku ove odluke tresla sam se od straha, ali čim sam kročila na ovo moje imanje u blizini Svetog Ivana Zeline, znala sam: Ovdje trebam biti. Bez obzira na to što imanje ima 2.000 kvadrata okućnice i sastoji se od tri kućice koje zahtijevaju veliku obnovu, bez obzira na to što na imanju u trenutku kupnje nije bilo vode, bez obzira na to što ne vozim auto, bez obzira na to što i dalje učim o građevinskim radovima i nekretninama, a to su pojmovi o kojima na početku nisam znala baš ništa. Bilo me briga za sve to, kao i za činjenicu da nisam imala stabilne prihode. Bila sam toliko umorna i željna sebe da mi ništa drugo nije bilo važno.

Sa smijehom se sjećam svojih početnih grešaka

I ništa drugo ti ne treba biti važno kad napokon odlučiš živjeti za sebe, a ne za druge.

Jer sve se ionako nauči, doduše na težak način, ali moguće je. Čak je i zabavno, gotovo romantično. Sad se smijem kad se sjetim kako su izgledali moji prvi pokušaji postavljanja pločica u mojoj novoj kupaonici, ali se sjetim i snage koju sam osjetila kad sam rušila zidove stare kupaonice. Bude mi simpatično, gotovo poetski kad se sjetim kako sam išla na izvor po vodu i pored peći na drva se prala u kaci za grožđe jer prvih godinu dana nisam imala ni priključenu vodu ni kupaonicu. Budem nostalgična kad se sjetim da sam prala rublje na ruke kao moja baba, žilava Dalmatinka. I jako ponosna na činjenicu da sam napokon naučila upaliti kosilicu. A najviše od svega sretna sam jer sam napokon naučila slušati sebe. Jer i to je vještina koju treba usvojiti jednom kad se povučeš u osamu.

Iva svakodnevno uživa u plodovima koje je sama posadila

Iva Hanzen/privatni album

Zašto vam pričam ovu priču?

Ne zato što mislim da bismo kolektivno trebali iseliti iz gradova i otići na selo. Ne kažem da je selo za svakoga i da je jedino rješenje njegovih, odnosno njezinih problema. Ali ono što kategorički tvrdim je da moramo izaći iz zone ugode, bilo da odlučimo pokrenuti biznis, napokon izaći iz onog odnosa koji nas truje ili preseliti se.

Jer je li to uistinu zona ugode ako u njoj venemo? Zona ugode je samo zona poznatog. Zona ugode zapravo uopće nije ugodna. Ljudi se nalaze u situacijama koje su toliko normalizirali, koje su im toliko svakodnevne, da ih samo zovu zonama ugode, a zapravo su jako neugodne.

Posao, odnos i stanje u kojem se nalaziš samo zato što ti je poznato, nije nešto u čemu moraš biti do kraja života. Da, teško je razvijati solo biznis, teško je otići iz odnosa u koji smo tako dugo ulagale, teško je preseliti se u novi stan, a kamoli drugi grad ili državu. Teško je otići iz bilo koje situacije, ali još je teže ostati.

Zato ti prije svega želim da si daš dozvolu da uopće pomisliš da život može biti drugačiji, a onda i da ga promijeniš. Svi želimo promjenu, svi imamo neostvarene darove, strasti, talente i želje. Samo nas je strah. A to nikad ne bi trebala biti prepreka. Jer ako nećeš sad učiniti tu promjenu, kad ćeš? I ako nećeš ti, tko će umjesto tebe? Zato skoči u nepoznato! Nemaš pojma koliko dobro može biti!

Iva Hanzen novinarka je koja je prije dvije godine doživjela sindrom sagorijevanja te je donijela drastičnu odluku, ostavila posao i iz Zagreba otišla živjeti sama u šumu. Ivine zgode možete pratiti i na TikToku i Instagramu.