„Svatko se može naljutiti: to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravom svrhom i na pravi način, nije lako.” Tako je napisao Aristotel prije više od dvije tisuće godina u Nikomahovoj etici, podsjećajući nas da je ljutnja emocija univerzalna koliko i teška za kontrolu. Svi je osjećamo, ali malo tko je u stanju kanalizirati ju s preciznošću laserske zrake: da bude fokusirana, usmjerena, sposobna transformirati se u konstruktivnu silu, uvijek pod kontrolom naše volje.
Unutarnji kompas
- Ljutnja je stara kao i sam život. To je iskonski glas koji, mnogo prije riječi, signalizira drugima granicu koju ne smiju prijeći - objašnjava Vittorio Gallese, profesor psihologije na Sveučilištu u Parmi.
Prema evolucijskoj teoriji Charlesa Darwina, ljutnja je jedna od šest primarnih emocija (uz radost, tugu, strah, iznenađenje i gađenje), koja je nastala kao ritualizacija složenijih ponašanja.
- U prirodi, životinja koja vidi da joj je teritorij napadnut ne napada odmah: pokazuje zube, ispušta prijeteće zvukove i kostriješi dlaku. To je predverbalni jezik koji joj omogućuje uštedu energije: jednostavno komunicira namjeru da se brani, bez pribjegavanja fizičkom sukobu. Ljutnja je, dakle, oblik društvene komunikacije. Poruka koja kaže „Budi oprezan, i ja sam ovdje.” Ako nam krv i danas ključa pred nepravdom, to je zato što nas taj biološki kompas i dalje vodi, pokazujući da se svaka emocija uvijek javlja u odnosu na druge - kaže prof. Gallese.
Problematičan karakter
Problem nastaje kada iskonski krik prestane biti trenutačna reakcija i postane karakterna osobina: niži prag tolerancije koji neke tjera da male frustracije transformiraju u nerazmjerne eksplozije. To se može pojaviti već u prvim godinama života, kada dijete doživi frustraciju zbog uskraćene potrebe. Neutješni plač nekoga tko odmah ne dobije pažnju ili impulzivna gesta nekoga tko baci igračku na pod prvi su, rudimentarni oblici ljutnje. U tim trenucima tijelo govori prije uma, baš kao što se to događalo životinjama u evolucijskim počecima, a izljev bijesa postaje način potvrđivanja vlastite prisutnosti u svijetu.
- Kako djeca rastu, ovaj iskonski jezik postaje složeniji, ali dinamika ostaje ista. Može se dogoditi da tinejdžer koji se bori s virtualnim izazovom ljutito napusti videoigru nakon poraza (takozvani rage quit). Scene poput lupanja vratima i bacanja joysticka o zid mogu se činiti pretjeranima. Pa ipak, iza te geste ne krije se samo razočaranje zbog gubitka, već i potreba za ponovnim uspostavljanjem osjećaja kontrole, istog onog koji nas u odrasloj dobi može natjerati da „bjesnimo” ni zbog čega kod kuće, u uredu, u supermarketu, u automobilu ili u redu na pošti – kaže prof. Gallese.
Gorivo za frustracije
- Ljudi se često pitaju jesmo li, kao ljudi, agresivniji nego što smo nekad bili? Ali velike epizode barbarstva sigurno nisu moderni izum. Poanta je u tome da sada živimo preplavljeni podražajima, slikama, vijestima i strahovima koji pojačavaju percepciju opasnosti i nepravde. Krajem dvadesetog stoljeća odrasli smo u mladom svijetu, projiciranom prema budućnosti: osvajanje svemira, čovjek na Mjesecu, mir nakon rata, ekonomski razvoj. Danas se, međutim, scenarij preokrenuo: ekološka kriza, demografski pad, sukobi blizu i daleko, pogoršanje usluga, rašireni osjećaj da sve ide u krivom smjeru. U tom kontekstu frustracija pronalazi novo gorivo. Mnogi reagiraju povlačenjem, izolacijom, sklanjanjem u virtualne odnose ili u dijalog s digitalnim asistentima. Drugi, pak, tu nelagodu pretvaraju u agresiju, kao da je ljutnja jedini način da se još uvijek osjećamo živima. U oba slučaja to je simptom kolektivnog gubitka samopouzdanja – objašnjava psiholog.
Suradnja je ključ
Ipak, kako ističe stručnjak, nismo osuđeni uvijek reagirati na isti način niti postoje čudotvorni recepti, ali postoje resursi koji nam mogu pomoći da izbjegnemo agresivnost ili da budemo manje agresivni.
- Prvi je prepoznati drugoga kao „drugog”, a ne kao ogledalo u kojem tražimo vlastiti odraz. Živimo u narcisoidnom društvu, gdje prevladava ideja da svijet treba održavati samo našu vlastitu sliku. Učiti vidjeti drugoga onakvim kakav jest, prihvaćati njegovu različitost, već je odlučujući korak. Znati slušati, šutjeti, prihvaćati riječi drugih: to se može činiti banalnim pravilima, ali danas su to istinske prakse kolektivne emocionalne higijene – ističe prof. Gallese.
Odnosi nisu dodatak psihičkom životu: oni su njegova biološka osnova. Bez drugih ne možemo preživjeti. Rađamo se u tijelu drugih, rastemo zahvaljujući njihovoj brizi, učimo kroz njihov pogled. Suradnja, više od natjecanja, ono je što je omogućilo da preživimo kao vrsta.
- Tijekom jednog od velikih ledenih doba, čovječanstvo se svelo na nekoliko tisuća jedinki, manje od današnjih pandi. Nismo izumrli jer smo znali surađivati, brinuti jedni o drugima i stvarati saveze. To je naša istinska evolucijska snaga – ističe psiholog.
Regulacija emocija
- Prepoznavanje drugih ne znači idealiziranje čovječanstva. Nasilje je jednako ljudsko kao i ljubaznost i suradnja. Važno je njegovati ovu drugu stranu koja nas održava u životu – podsjeća Gallese.
Obrazovanje tu igra ključnu ulogu. Prema njemačkoj psihoterapeutkinji Almut Schmale-Riedel, naš odnos s ljutnjom ovisi o tome kako su nas roditelji naučili da je prihvatimo i izrazimo. Ignoriranje djeteta u napadu bijesa jednako je prijetnji napuštanjem jer djetetu šalje poruku „Ako se naljutim, više me neće htjeti.” Stoga mnogi rano nauče potiskivati svoju ljutnju, sve dok se kasnije ne pojavi u iznenadnim ispadima ili agresivnom ponašanju, podizanju glasa, prijetnjama, razbijanju predmeta, nepromišljenoj vožnji i, u ekstremnim slučajevima, što dovodi do otvorenog nasilja. Ipak, nikada nije kasno za promjenu.
- Neuroznanost nam govori da je mozak plastičan: mijenja se, prilagođava se, uči. Obrazovanje i psihoterapija temelje se na toj sposobnosti. Čak i kao odrasli možemo bolje razumjeti sebe i naučiti regulirati svoje emocije, jer smirenost nije urođeni dar, već svakodnevno postignuće. Svi smo ranjivi. Dovoljan je samo jedan loš dan da se zapali fitilj. Ali podsjećanje na to da nismo sami, da živimo zahvaljujući drugima i s drugima, najbolji je način za smirivanje ljutnje – zaključuje prof. Gallese.
Konstruktivna energija
Evo kako, prema prof. Galleseu, ljutnja može postati energija koja gradi, a ne uništava.
- Promatrajte svoj život
Prepoznajte obrasce odnosa koji kod vas uzrokuju patnju. Česti izljevi bijesa mogu biti znak potrebne promjene. Terapijski put može nam pomoći da ih transformiramo.
- Povećajte osviještenost
Kada se suočite s onim što vas iritira, zapitajte se: zašto reagiram na ovaj način? Što mi ta emocija govori? Introspekcija i meditacija pomažu da to shvatite.
- Naučite prepoznati déjà vu
Ako ljutnja uvijek eksplodira u istim kontekstima, vjerojatno dotiče stare rane ili neprepoznate potrebe. Razumijevanje toga prvi je korak prema promjeni.
- Ne žurite
Kada osjetite da ljutnja raste, odmaknite se, udahnite, hodajte. Ljutnja je poput baruta: ako je pustite da gori u zraku, gasi se, ali ako je komprimirate, eksplodira. Naučite dati prostora tom osjećaju jer je u tome tajna smirenosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....