Neurologinja Vuletić otkriva što se zapravo događa u glavi osobe s demencijom: Obitelj ovo najčešće potpuno pogrešno shvati

Osobe s demencijom s vremenom gube sposobnost racionalnog razmišljanja, kontrole impulsa i, što je najvažnije, izražavanja vlastitih potreba riječima. Kada osoba ne može reći što je muči, njezina se frustracija, strah ili bol manifestiraju kroz verbalnu (vikanje, psovanje, prijetnje) ili fizičku agresiju (udaranje, guranje, bacanje predmeta). Povodom Svjetskog dana Alzheimerove bolesi razgovarali smo s prof. prim. dr. sc. Vladimirom Vuletić, dr. med., subspec. neurodegenerativnih bolesti i predstojnicom Klinike za neurologiju, KBC Rijeka.

Prof. prim. dr. sc. Vladimira Vuletić, dr. med. subsbecijalistica je neurodegenerativnih bolesti te predstojnica Klinike za neurologiju pri KBC-u Rijeka

Damir Škomrlj/CROPIX

Zašto dolazi do agresivnog ponašanja kod osoba s demencijom i u kojoj se fazi bolesti najčešće javlja? Koji su okidači?

Agresija je gotovo uvijek nenamjeran odgovor na neku nelagodu ili osjećaj ugroženosti. Agresivno ponašanje i općenito veća uznemirenost najčešće se javljaju u srednjoj (umjereno teškoj) fazi demencije. U ovoj fazi kognitivno propadanje postaje dovoljno ozbiljno da osoba gubi neovisnost, teže prepoznaje bliske ljude i prostor oko sebe, ali je još uvijek dovoljno fizički aktivna i svjesna svojih ograničenja, što izaziva golemu frustraciju. U kasnoj fazi bolesti agresija obično opada jer oboljeli postaju vrlo slabi, nepokretni i gube fizičku snagu za takve reakcije. Tri su glavne skupine okidača: fizički, okolišni i psihološki.

1. Fizički okidači (unutarnja nelagoda): Osoba često ne zna prepoznati ili verbalizirati tjelesne signale.

To su, primjerice, fizička bol (upala zuba, kronični bolovi, rane od ležanja), skrivene infekcije, posebice infekcija urinarnog trakta, koja kod starijih osoba može izazvati nagli delirij i agresiju. Zatim, tu su i osnovne potrebe: glad, žeđ, umor ili hitna potreba za odlaskom na toalet. Nuspojave lijekova ili međusobno djelovanje različitih terapija.

2. Okolišni okidači (vanjski čimbenici) Promjene u okolini u kojoj osoba boravi mogu stvoriti snažan osjećaj ugroženosti. Primjerice, preglasna televizija, buka, puno ljudi u prostoriji ili previše jarko/prigušeno svjetlo može kod osobe izazvati pretjeranu stimulaciju. Događa se i sindrom zalazećeg sunca, odnosno pojačana zbunjenost i agresija u kasnim popodnevnim i večernjim satima, često zbog umora ili sjena koje se stvaraju u sumrak. Odlazak u bolnicu, preseljenje ili promjena skrbnika kod osobe s demencijom također može biti okidač.

3. Psihološki okidači i komunikacija: Kako se ponašamo prema osobi s demencijom izravno utječe na njezine reakcije. Osjećaj gubitka kontrole i srama - primjerice, kada skrbnik inzistira na kupanju ili presvlačenju, osoba to može doživjeti kao narušavanje privatnosti i napad.

Ispravljanje i raspravljanje - uvjeravanje osobe u "stvarnost" (npr. dokazivanje da joj roditelji više nisu živi ili da je u svom domu, iako ona želi "ići kući") pojačava njezinu tjeskobu.

Pritisak i žurba - nagli pokreti, povišen ton glasa ili prisiljavanje na komplicirane zadatke.

Halucinacije i iluzije - osoba doista vjeruje da joj netko želi nauditi ili je okrasti.

Kako od osobe s demencijom razumjeti iznenadne optužbe krađe i kako reagirati, a da ne uđemo u svađu i dodatno povećamo njezin osjećaj nepovjerenja?

Optužbe za krađu, skrivanje stvari i iznenadne promjene osobnosti klasični su popratni simptomi demencije (poput Alzheimerove bolesti) koji proizlaze iz progresivnih promjena na mozgu, a ne iz stvarne zlobe ili svjesnog nepovjerenja prema obitelji. Kada oboljela osoba izgubi sposobnost stvaranja novih sjećanja, ona se više ne sjeća kamo je odložila novac ili nakit. Njezin mozak tada automatski pokušava popuniti te praznine u pamćenju naizgled logičnim, ali potpuno pogrešnim zaključkom da joj netko nanosi štetu. Važna je uloga konfabulacija i gubitka pamćenja. Osoba često sama sakrije predmet kako bi ga "osigurala", a zatim potpuno zaboravi na taj čin. Mozak nesvjesno stvara izmišljenu priču o krađi kako bi opravdao nestanak predmeta. Važan je i slom logičkog razmišljanja. Zbog oštećenja prefrontalnog korteksa, osoba više ne može procesuirati logične dokaze, racionalna objašnjenja i činjenice. Tu se događaju i osjećaji straha i ugroženosti. Svijet oko oboljele osobe postaje zbunjujući i strašan. Paranoja služi kao pogrešan obrambeni mehanizam kroz koji pokušava uspostaviti kontrolu. Preporučuju se globalno sljedeći koraci:

Nemojte se svađati niti dokazivati nevinost: Vaš prirodni nagon bit će obrana i iznošenje dokaza (npr. "Pa ja to nikada ne bih uzeo!" ili "Sama si to tamo stavila"). Logika ovdje ne pomaže, a rasprava će samo pojačati njihov strah, ljutnju i uvjerenje da nešto skrivate.

Potvrdite emociju: Fokusirajte se na ono što osoba osjeća u tom trenutku, a ne na točnost njezine izjave. Umjesto obrane, recite: "Vidim da te to jako uzrujalo. Znam koliko ti je taj nakit važan i potpuno te razumijem.”

Ponudite zajedničku potragu i partnerstvo: Kada osoba osjeti da ste na njezinoj strani, smanjit će se obrambeni stav. Recite: "Hajdemo to zajedno potražiti". Kada stvar pronađete, nemojte trijumfirati (npr. "Vidiš da je bilo ovdje!"), već smireno recite: "Evo ga, drago mi je da smo ga pronašli.”

Preusmjerite pozornost (distrakcija): Ako potraga ne urodi plodom nakon nekoliko minuta, nježno promijenite temu ili ponudite neku drugu aktivnost. Možete reći: "Dok to tražimo, hajdemo popiti čaj" ili ih zamoliti za pomoć oko neke jednostavne fizičke aktivnosti.

Naučite njihova omiljena skrovišta: Osobe s demencijom često razvijaju naviku skrivanja stvari na specifična mjesta (ispod madraca, u čarape, u kutove ormara, u cipele). Diskretno provjeravajte ta mjesta bez njihova znanja. Osigurajte duplikate važnih predmeta. Ako oboljela osoba stalno gubi novčanik, ključeve ili naočale, kupite nekoliko identičnih primjeraka. Tako ćete uvijek imati "zamjenski" predmet spreman za brzo pronalaženje.

Dopustite kontrolu nad malim iznosima: Ako je problem u novcu, dajte osobi novčanik s manjom količinom sitnog novca ili lažnim novčanicama kako bi imala osjećaj da i dalje kontrolira svoje financije.

Što učiniti kada osoba s demencijom inzistira da želi "ići kući”, čak i kada se već nalazi u vlastitom domu? Treba li se upuštati u objašnjavanje?

Kada osoba s demencijom inzistira da želi "ići kući” iako je već u svom domu, uvijek je korisnije pristupiti njezinim emocijama nego je ispravljati i objašnjavati joj da je već kod kuće. Uporno dokazivanje i pokazivanje dokumenata ili namještaja najčešće izaziva frustraciju, tjeskobu i agresiju.

U takvoj situaciji učinite sljedeće:

1. Validirajte njezine emocije i nemojte proturječiti. Umjesto rečenice „Ali već si kod kuće”, potvrdite njezinu potrebu za sigurnošću. „Vidim da se ne osjećaš ugodno ovdje i da želiš ići na sigurno mjesto. Potpuno te razumijem.”

2. Preusmjerite pažnju kroz razgovor i iskoristite njezinu želju za kućom kako biste pokrenuli razgovor o lijepim sjećanjima. To će smiriti njezinu tjeskobu. „Reci mi, kako je izgledala tvoja kuća kad si bila mlađa?”, „Čega se najradije sjećaš iz tog doma?” ili „Tko je sve živio s tobom tamo?”

3. Kupovanje vremena i odgađanje: Osobe s demencijom često imaju kratko pamćenje, pa odgađanje odlaska može pomoći da želja prođe sama od sebe. „Vani je već mrak/pada kiša, autobusi ne voze. Hajdemo prvo popiti topli čaj i pojesti kolač, pa ćemo krenuti čim svane/čim se vrijeme smiri.”

4. Promjena aktivnosti ili okruženja: Nakon što ste primijenili odgađanje, ponudite aktivnost koja će potpuno zaokupiti njezinu pažnju. Primjerice, zamolite je za pomoć u kuhinji (npr. slaganje salveta, guljenje krumpira), pustite njezinu omiljenu glazbu iz mladosti ili predložite kratku šetnju.

5. Provjerite fizičke uzroke: Želja za „odlaskom kući” često se javlja u kasnim poslijepodnevnim satima (spomenuti sundowning ili sindrom zalaska sunca) ili kada osoba osjeća fizičku nelagodu. Provjerite je li gladna ili žedna? Treba li obaviti nuždu? Boli li je nešto? Je li prostorija previše mračna, bučna ili hladna?

Ponavljanje istih pitanja kod skrbnika često izaziva osjećaj nemoći i iscrpljenosti, kaže prof. Vuletić

Damir Škomrlj/CROPIX

Ponavljanje istih pitanja i rečenica obiteljima može biti vrlo iscrpljujuće. Postoji li način da se takvo ponašanje kod oboljele osobe ublaži bez pokazivanja ljutnje ili frustracije?

Riječ je o jednom od najčešćih i najizazovnijih simptoma demencije, koji kod skrbnika često izaziva osjećaj nemoći i iscrpljenosti. Ponovno, morate biti svjesni da osoba to ne radi namjerno kako bi vas isprovocirala. Glavni uzroci ovog ponašanja leže u promjenama na mozgu.

Gubitak kratkoročnog pamćenja: Osoba doslovno zaboravi da je pitanje postavila prije samo nekoliko sekundi. Za nju je svaki put kada postavi pitanje to prvi put.

Potraga za sigurnošću: Svijet osobe s demencijom postaje zbunjujući i strašan. Ponavljanje istog pitanja često je znak tjeskobe, straha ili potrebe za sigurnošću.

Dosada ili fizička nelagoda: Ponekad je ponavljanje rečenica način na koji osoba izražava da je gladna, žedna, da je nešto boli ili da joj je jednostavno dosadno.

Da biste ublažili to ponašanje bez pokazivanja frustracije, ključ je u promjeni vašeg pristupa, jer osobu ne možete promijeniti. Neke od preporuka bile bi da joj odgovorite na emociju, a ne na riječi. Ako osoba stalno pita "Kada će doći mama?" (iako joj je majka odavno pokojna), nemojte je ispravljati jer to izaziva tugu i agresiju. Radije prepoznajte emociju iza pitanja. Odgovorite sa "Nedostaje ti mama? Bila je divna osoba, ispričaj mi nešto o njoj." Nakon što kratko odgovorite, odmah ponudite novu aktivnost ili temu ili joj dajte neki jednostavan zadatak. Pojednostavite odgovore i koristite podsjetnike. Ako se pitanje odnosi na raspored (npr. "Kada idemo doktoru?"), napišite odgovor na veliku ploču ili papir koji je uvijek u vidnom polju osobe: "Pregled je u srijedu u 10 sati." Kada vas pita, samo je nježno usmjerite prema ploči. Također, u dan uvedite rutinu jer predvidljiv raspored smanjuje tjeskobu. Drugim riječima, kada osoba točno zna što slijedi (doručak, šetnja, odmor), rjeđe će osjećati potrebu za stalnim zapitkivanjem.

Morate biti svjesni i da se njegovatelji i članovi obitelji trebaju odmoriti da ne sagore, a i da će u nekom trenutku isto trebati psihološku podršku. To nije sramota, to je samo način da sačuvaju svoje zdravlje, a i spriječe na vrijeme sagorijevanje.

Noćno ustajanje, lutanje po stanu ili pokušaji izlaska iz kuće mogu biti posebno opasni. Što napraviti u takvim situacijama ili ako osoba postaje agresivna u pokušaju pomoći?

Noćno lutanje, pokušaji izlaska iz kuće i agresivno ponašanje česti su i iznimno zahtjevni izazovi u brizi za osobe s demencijom ili Alzheimerovom bolešću. Ova ponašanja su posljedica straha, zbunjenosti, dezorijentacije ili neispunjenih fizičkih potreba koje osoba više ne zna izraziti riječima. Kako biste osigurali sigurnost osobe i smanjili napetost, primijenite provjerene strategije podijeljene po fazama i problemima. Kada osoba s demencijom želi "ići kući", ona zapravo često traži osjećaj sigurnosti i ugode, jer joj je trenutačna okolina u tom trenutku nepoznata. Uklonite "okidače" za odlazak; maknite iz vidnog polja kapute, cipele, ključeve i torbe blizu vrata. Ako ne vide te predmete, manja je vjerojatnost da će dobiti impuls za izlazak. Instalirajte senzore pokreta; koristite jednostavne podne prostirke sa senzorima pritiska pokraj kreveta ili bežične dojave na vratima koje će vas zvučnim signalom upozoriti čim osoba ustane, dajući vam vremena da reagirate prije nego što dođe do izlaza.

Često, noćno lutanje počinje jednostavnom potrebom za toaletom. Postavite automatska noćna svjetla duž hodnika i u kupaonici kako se osoba ne bi uplašila i izgubila u mraku. "Skrijte" vrata. Ponekad pomaže postavljanje zavjese u boji zida preko ulaznih vrata ili bojanje vrata u istu boju kako bi se vizualno stopila s okolinom i postala manje uočljiva.

Ako agresivno ponašanje postane učestalo, opasno za vas ili samu osobu, obvezno se obratite liječniku obiteljske medicine. Liječnik vas može uputiti neurologu ili psihijatru radi uvođenja ili prilagodbe terapije koja može uspješno stabilizirati raspoloženje i smanjiti noćni nemir, objašnjava neurologinja Vuletić

Damir Škomrlj/CROPIX

Budite svjesni da je agresija gotovo uvijek krik za pomoć uslijed straha ili nemogućnosti komunikacije. Kada pokušate pomoći, a naiđete na otpor, nastojte ostati potpuno smireni i spustite ton. Nemojte vikati, raspravljati se ili uvjeravati osobu da griješi jer ćete postići suprotan efekt. Govorite polako, tiho i blagim tonom. Nikada nemojte nasilno hvatati, vući ili sputavati osobu, osim ako nije u izravnoj životnoj opasnosti. Uzmite korak unatrag i dajte joj prostora. Prihvatite emociju. Ako osoba viče da joj želite nauditi ili da mora hitno na posao, nemojte govoriti: "Ali ti si u mirovini" ili "Ja sam tvoja kći". Umjesto toga recite: "Vidim da se bojiš i da ti je teško. Tu sam i siguran/na si sa mnom." Zatim joj preusmjerite pažnju i promijenite temu. Primjerice, ponudite čašu vode, omiljeni keks, predložite da pogledate stare fotografije ili pustite tihu, poznatu glazbu. Stroga dnevna rutina i odlazak na spavanje u isto vrijeme pružaju osjećaj predvidljivosti i smanjuju večernju uznemirenost. Potičite lagane šetnje i aktivnosti tijekom dana kako bi osoba potrošila energiju i bolje spavala noću. Izbjegavajte kasno poslijepodnevno spavanje.

Postoje li znakovi koji obitelji mogu pomoći da prepoznaju da će osoba postati agresivna prije nego što dođe do samog incidenta?

Postoje jasni, prepoznatljivi znakovi koji ukazuju na to da se osoba emocionalno i fizički "zagrijava" te da bi mogla postati agresivna. Ti se znakovi obično pojavljuju nekoliko minuta (ili sekundi) prije samog incidenta, a njihovo pravovremeno uočavanje ključno je za primjenu tehnika deeskalacije. Rani znakovi nadolazeće agresije šalju nam jasne signale stoga obratite pozornost na tri skupine ovih znakova: promjene u govoru tijela i fizičkom stanju, promjene u glasu i govoru te promjene u ponašanju i emocionalnom stanju.

• Govor tijela i fizičke promjene - Stisnute šake ili čeljust te vidljiva napetost u mišićima lica, vrata i ruku.
• Ubrzano i plitko disanje - Osoba može doslovno "puhati" ili širiti nosnice od bijesa.
• Napadno hodanje ili nemir - Hodanje gore-dolje po prostoriji, nemogućnost mirnog stajanja.
• Unos u osobni prostor - Približavanje preblizu vama, naginjanje prema naprijed ili upiranje prstom.
• Intenzivan ili fiksiran pogled - Osoba vas "strijelja" očima, ima raširene zjenice ili mršti obrve.
• Nagli zastoj (zamrzavanje) - Suprotno od nemira, osoba se može odjednom potpuno ukočiti i ušutjeti, što je često znak pripreme za fizičku akciju.
• Promjene u glasu i govoru - Glas postaje znatno glasniji (vikanje) ili pak neobično tih, napeti šapat.
• Brz i nepovezan govor - Teškoća u izražavanju misli zbog preplavljenosti emocijama.
• Vrijeđanje i psovke - Korištenje agresivnog jezika, prijetnji ili ultimatuma.

U tih nekoliko minuta možemo primijeniti tehnike deeskalacije. Njihov cilj nije riješiti problem ili dokazati tko je u pravu, već spustiti razinu napetosti kako ne bi došlo do fizičkog sukoba. Konkretno, možete napraviti sljedeće:

• Osigurajte prostor: Držite se na sigurnoj udaljenosti (najmanje dva koraka). Nemojte stajati izravno ispred osobe ("prsa u prsa"), već se postavite blago pod kutom. To djeluje manje ugrožavajuće i daje vam vremena za reakciju.
• Kontrolirajte vlastiti glas i disanje: Govorite polako, tiho i smireno. Agresivne osobe podsvjesno usklađuju svoj ton s vašim. Ako vi ostanete tihi, veća je šansa da će i oni spustiti glas.
• Koristite otvorene i smirene gestikulacije: Ruke držite vidljivima, dlanovima okrenutim prema gore ili opuštenima uz tijelo. Nikada ne križajte ruke na prsima, ne stavljajte ih u džepove i ne upirite prstom (to se doživljava kao napad).
• Slušajte i potvrdite njihove emocije: "Vidim da si jako uzrujan/a i želim te saslušati, ali molim te nemoj vikati na mene." Pokažite da ih čujete, čak i ako se ne slažete s razlogom njihove ljutnje.
• Izbjegavajte provokacije i rasprave: Nemojte se svađati, smijati se i govoriti im da "se smire" jer to obično ima suprotan efekt. Koristite kratke, jednostavne rečenice.
• Osigurajte izlaz: Nikada nemojte stajati između agresivne osobe i vrata tako da se osjeća stjerano u kut i pazite da sami imate otvoren put za bijeg ako situacija izmakne kontroli.

Kada deeskalacija ne uspijeva, sigurnost je na prvom mjestu. Ako vidite da unatoč vašem smirenom pristupu osoba podiže predmete koji mogu poslužiti kao oružje, izravno prijeti fizičkim nasiljem ili gubi dodir sa stvarnošću, odmah napustite prostoriju ili kuću. Zaključajte se u sigurnu sobu s mobitelom ili izađite van i bez oklijevanja nazovite policiju ili hitnu pomoć ako je riječ o psihičkoj krizi.

Stručni pregled liječnika konkretno nužan je ako se događaju fizičke ozljede od strane oboljelog prema obitelji, samoozljeđivanje ili pak uništavanje imovine

Damir Škomrlj/CROPIX

Kada agresivno ponašanje više nije nešto što obitelj može sigurno rješavati sama i kada je potrebno potražiti pomoć liječnika?

Kada je ugrožena fizička sigurnost obitelji oboljelog, kada agresivno ponašanje drastično narušava svakodnevno funkcioniranje obitelji i kada pokušaji smirivanja situacije više nemaju nikakvog efekta, potrebno je obratiti se liječniku. Stručni pregled liječnika konkretno je nužan ako se događaju fizičke ozljede od strane oboljelog prema obitelji, zatim ako oboljeli u naletu bijesa nanosi bol samome sebi, počinje uništavati imovinu (razbijanje namještaja, prozora ili bacanje opasnih predmeta na druge), počne se koristiti ili prijetiti opasnim predmetima i oružjem.

Također, potrebno je obratiti se liječniku ako ispadi bijesa kod oboljelog traju neuobičajeno dugo, događaju se svakodnevno i ne mogu se prekinuti uobičajenim metodama smirivanja. Ako se dogode nagle promjene osobnosti; osoba koja je bila mirna odjednom postaje izrazito agresivna. To može ukazivati na neurološke probleme, tumor, traumu glave ili demenciju. Liječničku pomoć potražite i ako primijetite da je agresija praćena paranojom i halucinacijama. Ako je situacija u domu akutno opasna i postoji neposredna prijetnja po život ili zdravlje, nemojte čekati termin kod liječnika. Odmah nazovite hitnu pomoć ili policiju kako bi se osigurala sigurnost svih prisutnih.