Anela sam upoznala na trećoj godini fakulteta. Stajao je ispred oglasne ploče i imao zadovoljan izraz lica. Visok, crn, tamnijeg tena. Kad se okrenuo prema meni i pogledao me očima zelenim kao trava, gotovo sam prestala disati. A tek njegove usne: pune, savršeno oblikovane. Onda je uslijedio taj smiješak od kojeg mi je srce snažno zakucalo i počela sam gubiti tlo pod nogama. Ah, zar je moguće da je to stvarnost, pomislila sam. Isti je kao muškarac iz mojih snova.
- Položio sam! - reče mi taj tajanstveni muškarac. Eto, još diplomski i gotovo!
- Pa, čestitam, kolega - rekoh i pružih mu ruku. - Usput, ja sam Nejra. Nasmijala sam se.
- Hvala, kolegice Nejra, ja sam Anel i danas sam baš presretan.
Nasmijao se i opet sam ugledala onaj red biserno bijelih zuba. Počeli smo razgovarati kao dva stara znanca, nikako da se razdvojimo jedno od drugoga. Ljudi su prilazili oglasnoj ploči i odlazili od nje, a mi smo i dalje stajali i razgovarali. Ne znam ni sama kojih se sve tema nismo dohvatili. A onda smo se napokon pozdravili i samo rekli: vidimo se.
Kad sam došla kući, samo mi je on bio u mislima. Osjećala sam se kao nikada dotad. Napokon su mi bile jasne one priče o leptirićima u trbuhu. Međutim, nismo razmijenili brojeve telefona i tako sam ga punih mjesec dana tražila po fakultetu, a on kao da je propao u zemlju. Kolegice su mi rekle da sam taj susret vjerojatno sanjala i na kraju sam pomislila da je tako jer takav muškarac može postojati samo u snovima.
Bio je ponedjeljak. Hladna, sitna, dosadna kiša padala je već danima. U studentskoj referadi uzela sam prijave za ispit i počela ih popunjavati.
- Majstorović! Znači, to je to famozno prezime za kojim tragam mjesec dana!?
Čula sam glas iza sebe i umalo da nisam poskočila od radosti i objesila mu se oko vrata. Ipak sam se suzdržala.
- Pa, kolegice Majstorović, imate lijep rukopis i isto tako dobar način da mi se sakrijete. Tražim vas mjesec dana.
- Ma, tu sam, nigdje se ne skrivam - nasmijala sam se, a srce mi je udaralo kao ludo.
Otada se sve odvijalo savršeno. Anel je ubrzo diplomirao, nakon toga magistrirao, ja odmah za njim. Bio je savršen prijatelj, ljubavnik. Vjenčali smo se. Od roditelja je naslijedio obiteljsku kuću s velikim stanom i poslovnim prostorom. Otvorili smo svoj ured za računovodstvo i knjigovodstvo. Ja sam jedinica, tako da su nam i moji roditelji prilično pomogli. Njegovi su u Njemačkoj, a brat blizanac otišao je u Ameriku. Njega nisam upoznala, nije nam mogao doći na vjenčanje.
Kako u životu nikad sve ne može biti savršeno, tako su se i nama počele događati stvari koje su poremetile našu idilu. Prvo nismo odmah htjeli imati djecu, iako smo imali krov nad glavom. Htjeli smo si osigurati kvalitetan posao, malo putovati pa se tek onda posvetiti djeci. Međutim, kad sam htjela zatrudnjeti, nije išlo. Pokušavali smo opet, pa opet, ali bez rezultata.
Otišli smo liječniku, obavili puno pretraga. Na kraju se ispostavilo da je problem kod mog Anela. Imao je slabo pokretljive spermatozoide. Nisam znala što to znači. Nakon što mi je liječnik objasnio, opet nisam gubila nadu. Trudili smo se i dalje, uzalud. Odlučili smo se na umjetnu oplodnju. Bilo je to jako bolno i teško iskustvo. Ništa zato, ponavljala sam samoj sebi, samo neka Bog da da dobijemo dijete. Na žalost, opet su rezultati bili negativni.
Nakon toga pokušali smo još triput i uvijek isto! Sve nas je to koštalo i živaca i novaca. Počele su i svađe. Više ništa nije bilo kao prije. Anel se povukao u sebe, nije više bio onaj muškarac u kojeg sam se zaljubila, nije bio onaj muškarac zbog kojeg bih zaboravljala disati.
Patili smo oboje. Očajno sam htjela svog Anela usrećiti. Htjela sam svoje dijete, dijete koje će nalikovati na mog Anela. Nekako, odjednom mi više ništa drugo nije bilo važno na ovom svijetu.
U rujnu nam je u posjet došao Amel, Anelov brat blizanac. Stigao je sa ženom, sitnom plavušom Jennifer. Loše je govorila naš jezik i baš zbog toga bila je beskrajno raspoložena. Amel je imao sina i kćer: sin je imao pet godina, kći tri. Srce mi se stisnulo kad sam ih vidjela: bili su isti moj Anel, ustvari isti njihov otac. A njih su dvojica nalikovali kao jaje jajetu. Kad sam vidjela kako moj Anel grli bratovu djecu, htjela sam umrijeti. Tako bi on grlio i našu da ih imamo, pomislila sam, a duša mi se raspadala.
Ostali su kod nas tri mjeseca. U ta tri mjeseca ne znam je li bilo više radosti ili tuge u Anelovim očima. Vidjeli su i oni koliko mi patimo za djecom, Anel još više od mene. Iz dana u dan sve je više kopnio. Jedan dan došao je s nekakvim avionom na daljinski i samo rekao:
- Napravi sendviče i sok za djecu. Vodim ih na brdo, puštat ćemo avion.
Nitko nije imao ništa protiv. Nas smo troje ostali sami kod kuće. A ubrzo je i Jennifer rekla da bi mogla frizeru dok nema djece. Amel ju je odvezao, a ja sam ostala pripremati ručak. Baš kad sam stavila meso u pećnicu, Amel je vratio.
- Pun je salon žena, ne mogu ja tamo sjediti. Vratit ću se po Jennifer kasnije - rekao je.
Ja sam nam skuhala kavu i sjela s njim da je popijemo. Počeli smo razgovarati. Pripovijedala sam mu o tome kako smo se upoznali, o našoj velikoj ljubavi i našoj velikoj boli, o našoj borbi i tuzi za djetetom. Suze su same potekle. Amel me tješio i smirivao, ali ja se nikako nisam mogla zaustaviti. Podigao je moje lice prema svom i rekao:
- Hej, ne plači, ako ikako mogu pomoći, samo reci. Što god treba! Pogledala sam u njegove oči, u njegovo lice, bio je isti moj Anel, baš isti, i imao je djecu. Odjednom mi je sinula ideja i samo sam tiho rekla.
- Možeš, želim dijete! Ustala sam, uzela ga za ruku i povukla prema spavaćoj sobi. Nismo govorili, bili smo nijemi oboje. Glavom su mi prolazile slike Anela otprije i kakav je sada. Bubnjalo mi je u glavi, osjećala sam se kao u transu, kao pijana.
Nakon toga otišla sam pod tuš, a Amel po Jennifer. Stajala sam pod vodom dugo, dugo, jecajući. Stalno sam si ponavljala: Što sam to učinila? Kad sam izišla iz kupaonice, cijela je kuća bila zadimljena. Ručak je izgorio. Ubrzo se vratio i moj Anel s djecom. Rekla sam mu da se ne osjećam dobro, da me strašno boli glava i otišla prileći.
Nakon tri dana Amel se sa svojom obitelji vraćao u Ameriku. Ta su tri dana za mene bila najteža. Otpratili smo ih na aerodrom. Amel me zagrlio i tiho mi šapnuo na uho:
- Bit će sve u redu.
Kad su otišli, kao da mi je pao težak kamen sa srca.
Otada su prošla tri tjedna. Otišla sam u mesnicu kupiti meso. Čim sam ušla, zapuhnuo me taj miris svježeg mesa. Nisam ga mogla podnijeti. Problijedjela sam i brzo istrčala van. Bilo mi je zlo, nisam imala snage stajati na nogama.
Jedna mi je gospođa prišla i upitala me je li sa mnom sve u redu. Počela me ispitivati što mi je kako bi pronašla odgovor zbog čega mi je loše. Smetala su mi njena zapitkivanja. Odjednom me upitala nisam li možda trudna? Na to sam se pitanje trgnula osjetivši pravu paniku.
Milijun sam puta zamišljala kako bih reagirala da saznam da sam trudna, ali ovaj put je bilo drukčije. Odmah sam otišla do prve ljekarne i kupila test za dokazivanje trudnoće. Bio je pozitivan. Buljila sam u njega ne znajući što da radim. Odjednom sam se počela luđački smijati. Ni sama nisam znala je li to smijeh sreće ili straha, ili možda nevjerice. Dugo nisam mogla doći k sebi. Kasnije, kad se sve smirilo, počela sam razmišljati što mi je činiti. Kako reći Anelu i hoće li on nešto posumnjati?
Skuhala sam večeru, lijepo postavila stol, uredila se i čekala ga. Kad je došao, iznenadio se jer me odavno nije vidi tako sretnu i nasmijanu.
- Čemu sve ovo? - radoznalo me upitao sjedajući za stol.
- Imam jedan mali poklon za tebe! - rekla sam mu i pružila test na trudnoću zamotan ukrasnim papirom. - Izvoli!
Kad je otvorio, odjednom je smiješak s njegova lica nestao. Pogledao je prema meni i ponovno spustio ozbiljan pogled na test. Osmijeh se na mom licu zaledio.
- Nejra, što je ovo? - upitao me gledajući me ravno u oči.
- Trudna sam - odgovorila sam tiho.
Ustao je, kleknuo pred mene, uhvatio me za ruke, pogledao u oči i upitao:
- Jesi li sigurna da si trudna?
- Nisam još bila kod liječnika, ali test je pokazao da jesam.
- Moramo to još potvrditi - rekao je, uzeo telefon i nazvao liječnika koji nam je odmah za ujutro zakazao termin. Pomilovao me po licu i samo mi rekao:
- Oprosti, mila, večeras neću večerati.
Otišao je u sobu i legao. Ja sam sjela na stolac, a suze su počele teći. Zaspala sam u dnevnom boravku. Ujutro me probudio s kavom. Nisam je mogla piti. Popila sam samo sok i otišli smo liječniku. Nakon pregleda on je samo kratko rekao:
- Čestitam, djeco, trudni ste! - ustao je i pružio nam ruku. Ja sam bila okamenjena, što od sreće, što od straha. Nisam smjela ni pogledati prema Anelu, a onda sam ga čula kako plače. Zagrlio me i počeo ljubiti po licu. Plakala sam i ja.
Liječnik je stao objašnjavati kako se takve stvari znaju dogoditi kad partneri postanu opušteni te da smo mi vjerojatno jedni od tih. Jedino ja sam znala da nije tako.
Kad smo se vratili kući, počeo je zvati roditelje, svoje, moje, brata, sve prijatelje kako bi podijelio radosnu vijest. Bila sam sretna zbog njega. Opet je postao onaj stari muškarac koji me je osvojio osmijehom. Ponovno se smijemo, ponovno smo sretni i uređujemo sobu za našu malu Saru, koja treba doći na svijet za manje od mjesec dana.
Možda će neki reći da sam loša osoba, ali ja znam da sam usrećila svoga muža, njegove roditelje, svoje roditelje, možda i njegova brata, a dijete koje se treba roditi dobit će najboljeg oca na svijetu i mnogo ljubavi. Neka mi oproste oni koji misle da sam pogriješila. Ali ja ne osjećam da je tako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....