Toga dana kad sam krenula na rutinski sistematski liječnički pregled nisam ni slutila do kakvih će promjena uskoro doći u mom životu. Pucala sam od zdravlja, barem sam tako mislila, osjećala sam se odlično, nikakvih zdravstvenih problema nisam imala, ne računaju li se ospice, prehlade, hunjavice i slične ipak bezazlene boljke. Mislila sam da je ta kontrola čisti gubitak vremena, ali kako nas je poduzeće častilo pregledom, a i svi ostali su se odazvali, nisam željela biti iznimkom. Utoliko je veći bio šok koji sam doživjela. Nikad neću zaboraviti te trenutke.
- Što je ovo? Ovo ovdje? - rekao je liječnik koji me je pregledavao, prelazeći mi rukom preko grla. Zapravo, više je mrmljao sam sebi nego meni.
- Ne znam o čemu govorite? - u čudu sam ga pogledala.
- Jeste li ikad imali problema sa štitnjačom? - upitao me.
- Nisam, nikad. Kako bih to osjetila? - odgovorila sam protupitanjem, ali malo me zazeblo oko srca. Činio mi se zabrinutim. Nije moguće da je nešto otkrio.
- Morate se odmah javiti na odjel za uho, grlo i nos, oni će to detaljnije pogledati - rekao je glasom koji nije trpio prigovora i uspio me uplašiti.
Dalje je sve išlo jako brzo. Zapamtila sam zauvijek sve te hodnike, sve te sobe kroz koje sam prolazila, u koje su me slali. Kako sam se lijepo osjećala ujutro, uvjerena da sam zdrava, a sada…Poslali su me na snimanje, ultrazvučni pregled, a onda su mi napravili i punkciju. Kad su došli nalazi i rekli mi o čemu se radi, odsjekle su mi se noge. Objasnili su mi da su na štitnjači otkrili čvoriće, karcinomske tvorbe, koje su opasne i koje bi se mogle širiti.
- U vas se razvio, kako mi to zovemo, nezreli karcinom štitnjače - rekao mi je liječnik.
Nezreli? Nisam imala pojma što to znači, ali činilo mi se da je bolje da je nezreli nego zreli. Valjda nije još u poodmakloj fazi, ponadala sam se.
- Želim da znate s čim se moramo nositi, ništa vam neću tajiti - nastavio je liječnik. - Možda će vam zvučati pomalo neobično, ali nezreli karcinom opasniji je od zrelog - rekao je kao da mi je pročitao misli.
- Može li se išta učiniti? - trudila sam se biti staložena, ali drhtala sam cijelim svojim bićem. Bože moj, je li to smrtna presuda?
- Morat ćete na operaciju, i to odmah, vjerojatno i na zračenje i kemoterapiju, ali sve će dobro završiti - blago je rekao, a ja nisam bila sigurna misli li zaista tako ili me samo pokušava utješiti.
- Jeste li sigurni u dijagnozu? Pa nikakvih problema ranije nisam imala? - hvatala sam se za slamčicu nade.
- Na žalost, nema dileme. Znate, godinama se takav tumor može pritajiti, tako da nema nikakvih simptoma - njegove su me riječi, iako izgovorene tiho i sa suosjećanjem, pogađale poput malja.
Nisam mogla, nisam željela vjerovati da mi se to događa. Nisu mi baš rekli da sam smrtno bolesna i da za mene nema nikakve nade, ali nije bilo ni daleko od toga. Dovoljno sam znala o zloćudnim tumorima da bih shvatila u kakvoj sam se situaciji našla. Kad sam čula tu konačnu dijagnozu i rekla je svom mužu Vladi, bio je jednako uznemiren kao i ja. Tek ću kasnije shvatiti da možda i ne samo zbog moje opake bolesti. Čvrsto me zagrlio i neko smo vrijeme tako šutke sjedili.
Morala sam na operaciju kojom mi je odstranjen cijeli lijevi i dobar dio desnog režnja štitnjače. Zahvat je uspio, ali to nije ništa jamčilo, nije značilo da sam sve prebrodila. Karcinom je opaka bolest, nikad ne znaš u koji je dio tijela prodro, ne možeš biti siguran da se neće vratiti. Poslije operacije morala sam i na kemoterapiju.
Teško sam sve to podnosila. Pucali su mi i listali se nokti, koža se ljuštila, ruke su mi se znojile, osjećala bih nervozu, patila od nesanice, nešto me pritiskalo u prsima. Opadala mi je i kosa i to me posebno pogađalo. Nekad sam imala lijepu, dugačku, valovitu kosu koja je sezala do pola ramena, sada sam je morala ošišati. Osjećala sam se jadno, sve bih češće bila u lošem i depresivnom raspoloženju. Ipak, trudila sam se boriti protiv bolesti, nisam još digla ruke od sebe, a i Vlado mi je u tome pomagao. Iako sam, moram priznati, ponekad bila netrpeljiva prema njemu.
Ipak, idući na novi kontrolni pregled bila sam gotovo optimistički raspoložena. Vjerovala sam da će mi reći da je sve u redu, da sam se izvukla. Napeto sam iščekivala rezultate nalaza. Ta neizvjesnost, to mučno čekanje presude najteže je od svega. Kad sam ušla u liječničku ordinaciju, drhtala su mi koljena. Odmah sam željela s njegova lica pročitati što su pronašli. Rukom mi je pokazao da sjednem i dugo gledao u papire pred sobom. Nije slutilo na dobro.
- Loše je, zar ne? - odmah sam ga upitala, a glas mi je podrhtavao.
- Bit ću sasvim iskren, gospođo. Ne bih rekao da je jako loše, ali nije ni dobro - pogledao me.
- Što to znači?
- Na žalost, i na preostalom dijelu štitnjače pojavili su se čvorići…
- Gotovo je sa mnom, zar ne? - nisam mu dala da završi rečenicu.
- Nipošto ne bih tako rekao, gospođo. Nije tako crno kako vam se možda čini. Samo, morat ćete opet na operaciju, pa onda proći uobičajenu kemoterapiju, pa zračenje. Moglo bi na kraju ispasti dobro - uvjeravao me.
Moglo bi ispasti dobro. Moglo? Čak me nije ni pošteno tješio. Gotovo sam se naljutila na njega, iako ni za što nije bio kriv. Danima sam se mučila, listala medicinske priručnike, surfala internetom kako bih što više saznala o tom svom nezrelom karcinomu štitnjače. Čemu se mučiti, kada su šanse da preživim nikakve? Produžiti život samo za koju mučnu godinu, ili uzeti od njega ono što još mogu, ma koliko to kratko trajalo? I onda sam donijela odluku: nema se smisla mučiti. Neću na novu operaciju, neću na kemoterapiju, neću na zračenje. Imam pravo sama odlučiti o svom životu. Ili smrti.
Uz muža sam se osjećala sigurnom, bio mi je zaista velika potpora. Nisam tada ni slutila što se zapravo događa i što me tek čeka.
Vladu sam prvi put vidjela na malom slavlju koje je, kada je diplomirala, za probrano društvo priredila moja najbolja prijateljica Zrinka. Bio je dobar prijatelj njezina dečka Davora. Došao je u društvu lijepe, plavokose djevojke. Ja sam bila sama, tri mjeseca ranije prekinula sam vezu sa Zoranom i još sam vidala rane. Ostavio me je i osjećala sam se jednom i povrijeđenom. U restoranu u koji nas je Zrinka odvela slučajno sam sjela tik do njega, pa smo se tako i upoznali. Cijelo se društvo zabavljao pričajući viceve i dogodovštine iz svog i Davorovog života.
Možda je bio i previše brbljav, možda se netko pitao može li ga se uopće nekako ugasiti, ali meni je bio beskrajno šarmantan. Šteta što ga nisam ranije upoznala, pomislila sam u jednom trenutku. Najviše se tim njegovim pošalicama smijala upravo njegova djevojka. Sretne li cure, njoj sigurno nikad nije dosadno s njim, pomislila sam. Bio je i odličan plesač, odmah sam to uočila. Voljela sam plesati, i sama sam se nekoliko puta te večeri zavrtjela, ali dva dečka s kojima sam otišla na podij nisu bila osobito nadarena. Kako je večer odmicala, i kako se sve više vina i piva popilo, bilo je sve mučnije držati plesni korak, ili bolje reći posrtanje s njima. Tako sam na kraju, ma koliko me glazba ponijela, odbijala njihove ponude.
- Hajdemo, Mirela - Vlado je pozvao svoju curu čim su, poslije kraće stanke, odjeknuli prvi taktovi novog seta pjesama.
- Ma, daj, odmori se malo. Ne mogu više. Nemam ja tvoju kondiciju. Pleši s nekom drugom, imaš moje dopuštenje - odbila ga je, a on se nije dao smesti.
- Jeste li vi za ples? - obratio se meni i, ne čekajući odgovor, ustao i pružio mi ruku.
- Jesam - spremno sam odgovorila.
Baš je samouvjeren, zapravo mi nije ni dao priliku da ga odbijem. No, ionako mu ne bih dala košaricu, zaista sam se zaželjela dobrog plesa. Progovorili smo tek tri-četiri uobičajene rečenice i prepustili se plesu. Uživala sam i bilo mi je žao kada je sastav opet odlučio uzeti predah.
- Sjajni ste, Tereza, mogu li se predbilježiti za još koji ples? Znate, Mirelica baš ne voli na podij, to je za nju pravo mučenje - rekao mi je kad me dopratio do mog mjesta za stolom.
- Vrlo rado. Samo ne bih željela da se vaša cura osjeti zakinutom.
- Ne brinite zbog toga - odmahnuo je rukom.
Plesali smo te noći još triput. Sviđao mi se, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da bi se među nama išta više moglo dogoditi.
- Vidim da si se zanijela Vladekom - rekla mi je Zrinka kad smo se prvi put srele poslije te njezine proslave.
- Vladekom? Kojim Vladekom? - pravila sam se da ne znam o čemu govori.
- Ma daj, molim te, ne glumataj. Kao da vas nisam vidjela. Ti i Vlado bili ste plesni par večeri. Ako ne i više od toga, a poslije toga - namignula mi je.
- A, taj Vlado? Pa, priznajem, bilo je lijepo plesati s njim. Dugo si nisam dala takvog oduška. Ali, ne pričaj gluposti, ništa drugo nije bilo među nama.
- Znaš da me poslije tuluma pitao za tebe? - nastavila je.
- Da? Lijepo od njega. I što, to bi trebalo nešto značiti?
- Rekla bih da mu se sviđaš - znakovito me pogledala.
Bilo mi je ugodno plesati s Vladom, ali on je imao djevojku i tu je svaka priča za mene prestajala. O njemu nisam razmišljala kao o muškarcu, a kamoli potencijalnom partneru. Nikad se nisam upetljavala u tuđe veze. Ne bih si mogla oprostiti da razorim nečiju sreću, nečije snove.
- Dobro ga poznajem, sigurna sam da se zainteresirao za tebe - nastavila me uvjeravati Zrinka.
- Ali, on ima svoju Mirelicu - ipak sam se dala uvući u taj razgovor.
- Daj, molim te, zaboravi to. Nije to neka ozbiljna veza, sigurna sam. Veli mi to i moj Davor, a on ga dobro poznaje.
- Misli ti što god hoćeš, ali uopće me ne zanima. Nego, imaš li u vidu neki posao sada kad si diplomirala? - željela sam ipak promijeniti temu razgovora.
Kad smo se rastale, ta mi se priča o Vladi počela vrtjeti glavom. Zaista, nisam o njemu razmišljala kao o muškarcu za sebe, ali što ako Zrinka ima pravo? Možda ga uistinu zanimam, možda je njegov odnos s Mirelom sasvim neobavezan.
Zrinka mi je ubacila bubu u uho. Zašto ga, zapravo, ne bih bolje upoznala, kada se već zanima za mene? No, hoću li se uopće naći u prilici ponovno ga vidjeti? Pobrinula se za to Zrinka. Najavila je da će se uskoro zaposliti, da je to već gotova stvar, i pripremila večeru za najuži krug prijatelja, među kojima smo bili i Vlado i ja. Došao je sam, bez Mirele.
- Vaša djevojka nije mogla doći? - upitala sam ga nametljivo i netaktično. Zašto bi mi trebao polagati račune i što se to mene uopće tiče? Može samo zaključiti da me zanima, da mi je stalo do njega, da mu se zapravo namećem. A nisam bila sigurna da je to baš osobito mudro.
- Ona i ja nismo više zajedno - kratko je odgovorio.
- Žao mi je.
- Sve je u redu, prijateljski smo se razišli. Nije to ni bila ozbiljna veza. Ona je draga osoba, ali u mnogim se stvarima nismo mogli složiti. Naći će prikladnijeg od mene. Bilo kako bilo, idemo dalje - nasmiješio se.
Te smo večeri puno pričali jer nas je Zrinka, dakako namjerno, posjela jedno pokraj drugoga. Čavrljali smo kao da sjedimo sami za stolom. No, ostatku društva to očigledno nije smetalo. Saznala sam tako da je direktor odjela u jednoj trgovačkoj firmi, ali i što ga zanima, čime se bavi u slobodno vrijeme, što voli čitati, koje filmove voli gledati. On je govorio puno više nego ja, ali to mi je zapravo godilo. Ne volim baš previše pričati o sebi. Često se te večeri nazdravljalo Zrinki i njezinom poslu, ali ja sam se klonila pića. Slabo podnosim alkohol i samo sam malo gucnula.
- Vino je odlično, zar ne uživate u njemu? - upitao me u jednom trenutku Vlado. On je, bez ikakve dvojbe, uživao.
- Ne dajte se smesti, ali meni je i voda dobra - izvlačila sam se.
- Ali da si ipak nazdravimo jednim malim gutljajem i prijeđemo konačno na ti? - predložio je.
- Može - pristala sam.
Te smo se večeri prilično zbližili. Raspoloženje je bilo odlično, svi su se opustili, muškarci i pomalo ponapili. Na kraju smo i zaplesali uz glazbu koju je puštala Zrinka. Vlado je naručio taksi i otpratio me kući. Jezik mu se već prilično zapletao, ali bilo mi je to simpatično. Ništa nije pokušavao, nije bilo poziva na još jedno piće u dvoje. Razmijenili smo telefonske brojeve i dogovorili se da ćemo se uskoro ponovno naći.
Nije gubio vrijeme, nazvao me već sutradan. I tako smo počeli izlaziti. Nakon godinu dana me zaprosio. Pristala sam bez ikakva premišljanja. Za mnom su bile tri neuspješne, ali zapravo površne veze i izgledalo mi je da sam napokon našla pravoga.
Tatu i mamu je oduševio. Predstavila sam im ga, doduše, samo dva mjeseca prije vjenčanja, stavivši ih zapravo pred gotov čin. Moji su roditelji uvijek prigovarali mojim dečkima, nijedan nije bio dovoljno dobar za mene, pa sam upoznavanje odgađala što sam više mogla. Priznala sam im da sam već neko vrijeme u ozbiljnoj vezi, ali dovela sam ga k njima tek kada smo definitivno uglavili datum vjenčanja. Tako su moju udaju morali uzeti kao gotovu činjenicu.
No, nisam se trebala bojati, odmah im se dopao. Majka je, kao što to samo ona zna, priredila sjajnu večeru. Gledala ga je onim svojim, meni tako poznatim, strogim ispitivačkim pogledom, ali sasvim je dobro prošao sve testove. Očeve sam se prosudbe manje bojala, bila sam sigurna da će mu se Vlado svidjeti. Ako ničim drugim, a onda svojim duhovitostima i doskočicama. Tako je zaista i bilo i to me ispunilo zadovoljstvom. Ako su ga oni tako brzo prigrlili, onda je zaista čovjek na svom mjestu, zaključila sam.
Brak nam je bio sretan iako smo doživjeli i jednu veliku tragediju. Koja nas je možda još više zbližila. Kada sam zanijela, već u prvoj godini braka, oboje smo bili izvan sebe od sreće. Trudnoću sam lako podnosila, izgledalo je da će sve biti u redu. Tako su mi i liječnici govorili. Nismo znali hoćemo li dobiti dječaka ili djevojčicu, u ono su vrijeme budući roditelji to uglavnom saznali tek kada bi dijete došlo na svijet.
Bila je djevojčica, ali nije preživjela. Ja nisam ni bila svjesna što se događalo, saznala sam to tek kasnije, kad mi je Vlado sve ispričao. Ne želim se toga ni prisjećati, previše je bolno. Nešto se pri porodu zakompliciralo, došlo je do toga da je trebalo odlučiti hoću li preživjeti ja ili dijete. Za Vladu nije bilo dileme. Tako smo izgubili dijete. Jesu li liječnici u nečemu pogriješili, ne znam. Niti smo se oko toga previše raspitivali, niti smo tražili istragu. Bila su tada drukčija vremena. Željeli smo sve što prije zaboraviti.
- Mladi smo, imamo još vremena za djecu - tješio me Vlado.
- Naravno, cijeli je život pred nama - uvjeravala sam i sebe i njega, ali meni je trebalo puno, jako puno vremena da se oporavim.
Znam da i njemu nije bilo ništa lakše, da je jednako patio, ali stisnuo je zube i hrabrio me. No, strah se ukotvio u meni, nisam se više usudila zanijeti. Bilo je to sasvim iracionalno, liječnici su me uvjeravali da će sve biti u redu, da se ne treba zabrinjavati da bi i nova trudnoća pošla po zlu, ali ja se više nisam htjela u to upustiti.
Vjerojatno sam pogriješila. No, Vlado je razumio moj strah i nije inzistirao na djetetu. Da, bili smo nepotpuna obitelj, ali naš je brak bio zaista skladan. Zrinka bi mi često znala reći da mi zavidi i da joj moram biti vječno zahvalna što me upoznala s Vladom. I morala sam joj priznati da je u pravu.
Kad sam saznala za rak štitnjače, jedina mi je uzdanica u tim teškim trenucima bio Vlado. Bila sam sigurna da će biti uz mene do posljednjeg trenutka. Svoje roditelje nisam željela opterećivati, zatajila sam im pravu prirodu bolesti. Utoliko je šok koji mi je Vlado priredio bio veći.
Još sam se dobro držala, stanje mi se nije pogoršavalo, pa sam odlučila svaki dan života iskoristiti do maksimuma, baš kao da mi je posljednji. No, već sam neko vrijeme osjećala, onako intuitivno, da Vladu nešto muči. Zabrinut je zbog mene, naravno, ali kao da je i nešto drugo visjelo u zraku.
- Reci mi, imaš li nekih problema? Tajiš li mi nešto? Ne boj se, nećeš me opteretiti, samo budi iskren, molim te - odlučila sam napokon jedne večeri stvari istjerati na čistac.
Šutio je i vagao. Pomislila sam da možda zna nešto više o mojoj bolesti, da su mu liječnici rekli nešto što su meni zatajili da bi me poštedjeli, da me ne bi potpuno obeshrabrili. Bila sam spremna suočiti se s tim. Ali, nisam očekivala da ću čuti ono što mi je napokon rekao.
- Već sam ti to ranije trebao priznati, ali onda si se razboljela, pa te nisam htio dodatno opterećivati - govorio je polagano, oprezno birajući riječi.
- Čime me nisi htio opterećivati? - sada sam zaista bila uznemirena. Nije valjda i on bolestan?
- Neću više okolišati. Tereza, već skoro dvije godine imam drugu. Mislim, zaljubljen sam u jednu ženu - dok je to govorio, nije me bio u stanju gledati u oči.
Bio je to trenutak kad se sve oko mene srušilo. Još su me teže pogodile te njegove riječi nego kada sam saznala svoju dijagnozu. Izgubila sam ga. I to u najtežem razdoblju mog života, kada mi je najviše trebao. Morala sam prikupiti svu svoju preostalu snagu da se suzdržim i odmah ne briznem u plač.
- To je moja školska kolegica. Moja prva ljubav. Putovi su nam se razišli, ali prije dvije godine smo se slučajno sreli. I eto, dogodilo se što se dogodilo. Ne bih te nipošto želio povrijediti, znam da ovo nije trenutak da ti takvo što napravim, ali to je jače od mene. Volim je i tu ne mogu ništa. Molim te, pokušaj me razumjeti - govorio je kao navijen, misleći valjda da tom bujicom riječi može ublažiti gadost koju mi je učinio.
Da sam i htjela, u tom mu trenutku nisam bila u stanju ništa odgovoriti, riječi nisu mogle izaći iz mene. Htjela sam sačuvati ponos, ostati dostojanstvena, no nisam mogla. Briznula sam u grčevit plač. Prišao mi je i pokušao me zagrliti, ali sam ga grubo odgurnula. Ni jedne jedine riječi više mu nisam rekla te večeri. On je govorio i govorio, opravdavajući se, uvjeravajući me da će mi pomoći kada god bude trebalo, da će uvijek biti uz mene u mojoj bolesti, da je siguran da ću se izvući. Izgovorio je hrpu besmislica.
Više ga nisam mogla slušati, rukama sam pokrila uši. Ostavlja ženu koja će vjerojatno, zapravo gotovo sigurno, uskoro umrijeti, ali ga ipak malo grize savjest. Krasna li čovjeka! Nisam mogla povjerovati da je to on, moj Vlado, kojem sam dala cijelu sebe. Poželjela sam u tom trenutku da me nema, da sam već mrtva.
Bez riječi sam se digla i otišla u krevet. Te noći nisam oka sklopila. Čini mi se da ni on nije dobro spavao. Iz košmara koji mi je bio u glavi ipak se na kraju izrodila odluka na koju sam danas ponosna. Ne, neću se predati. Borit ću se za sebe, za svoj život. Mogu ja to i bez njega. Ujutro sam mu rekla da se može sasvim posvetiti toj svojoj ljubavi, da me zaboravi.
- Ali, Tereza, nemoj tako, želim ti pomoći… - počeo je petljati.
- Pomoći ćeš mi tako da odeš k njoj - prekinula sam ga.
- A ti? Što ćeš ti?
- Ako te to uopće zanima, a mislim da te zapravo ne zanima, ipak ću otići na tu operaciju - mirno sam mu odgovorila, iako nipošto nisam bila toliko staložena koliko sam se pravila.
- To je mudra odluka.
- Je li mudra ili ne, to se tebe više ne tiče. Pokupi svoje stvari i preseli se k njoj. Materijalna pitanja riješit ćemo kasnije, poslije operacije. Ako uopće budem živa - odrezala sam, a srce mi se kidalo.
Bože moj, kako mi je to mogao učiniti? Ali baš time kao da je u meni probudio neku novu snagu. Čvrsto sam ga odlučila otpisati, ma koliko me to boljelo. I učiniti nešto za sebe. Već sam se sutradan javila svom liječniku.
- Ipak bih išla i na tu drugu operaciju, i na kemoterapiju, i na zračenje, ako treba. Pristat ću na sve što mi predložite - rekla sam mu kada me primio.
- Tako valja. Vidjet ćete, nije sve izgubljeno, kako vam se sada možda čini - bio je zadovoljan.
Smjesta su me primili u bolnicu i operirali. Izvadili su mi i preostali dio štitnjače i propisali, za početak, hormonalnu terapiju. Što će biti dalje, vidjet će. Kad sam se vratila kući, Vlade više nije bilo u stanu. Znala sam da je otišao, jer me nakratko posjetio u bolnici. Ali tek sam sada postala svjesna što to znači. Stan je bio tako prazan bez njega. Nekoliko me je puta nazvao, raspitivao se o mom zdravlju, govorio mi da me želi vidjeti, ali odbijala sam ga.
O čemu bismo uopće razgovarali? Koliko mu je stalo do mene pokazao je onim što mi je učinio. Bilo je čudesno koliko sam se uspjela stabilizirati, čak smiriti. U kratkom sam vremenu doživjela dva teška udarca, dobila neizlječivu bolest i izgubila čovjeka kojeg sam voljela i gotovo dva desetljeća bila s njim u braku. Ali kao da su te dvije nesreće izvukle zadnje atome snage iz mene.
Tijekom jednog kontrolnog pregleda u čekaonici upoznala sam Slavena. I on je imao karcinom štitnjače. Tako smo i započeli razgovor. Na posve neobičan, čak pomalo bizaran način.
- Znate li da žene od raka štitnjače obolijevaju dva do tri puta češće od muškaraca? - upitao me kad smo zapodjenuli razgovor o svojoj bolesti.
- Da? Čini mi se da sam to negdje pročitala.
- I da taj tumor čini samo jedan posto svih karcinoma od kojih ljudi obolijevaju?
- E, to nisam znala.
- Eto vidite, mi smo zapravo izuzeci. Možda bismo mogli dobiti i na lutriji ili lotu, da igramo - jetko se nasmijao.
Možda bi većinu bolesnika živcirao takav razgovor, ali meni je baš dobro sjeo. Što je, tu je. Od svoje bolesti ne možemo pobjeći. Dopao mi se taj Slaven. Stoički je podnosio svoju bolest, nije jadikovao, sve je okrenuo na šalu. Bio je prije mene na redu za pregled, ali je čekao da ga i ja obavim. Iznenadila sam se kad sam ga ugledala izašavši iz ordinacije.
- Još ste tu? Morate još nešto obaviti? - pogledala sam ga u čudu.
- Ne. Zapravo, da. Htio bih vas pozvati na kavu. Ne bih se želio nametati, ali…
- Ne namećete se. Prihvaćam poziv - nasmiješila sam se.
Ispričala sam mu što mi se dogodilo s Vladom. Zaista mi je bilo potrebno da se nekome napokon mogu izjadati. Roditelje, kao i obično, nisam željela opterećivati svojim nedaćama. Slaven je znao slušati. I on je imao svoju traumu. Prije tri godine žena mu je poginula u prometnoj nesreći. On je vozio automobil, na skliskoj cesti u jednom je trenutku izgubio kontrolu nad volanom i zabili su se u stablo. Ona je na mjestu ostala mrtva, on je prošao gotovo bez ogrebotine.
- Da sam barem ja poginuo. Nikad si to neću oprostiti - išle su mu suze dok mi je to govorio.
- Nemojte tako, Slavene. Takve se nesreće događaju, niste vi krivi - nježno sam mu rekla i spontano ga uhvatila za ruku.
- Možda je moja bolest Božja kazna za to što sam učinio - dok je to govorio, svojom je drugom rukom obujmio moju.
- Ne smijete tako razmišljati. A zašto sam se onda ja razboljela? Zato da umrem i da bi mi muž mogao otići s drugom?
Od toga smo se dana gotovo svakodnevno viđali. Bio mi je melem na ranu. Zapravo, jedno drugom postali smo najbolja terapija. Možda nam se i jednom i drugom život neumitno bližio kraju, ali uživali smo u tom druženju. I crpila sam snagu iz toga. Zahvaljujući Slavenu, preboljela sam Vladu lakše nego što sam očekivala. Tome je svakako pridonijelo i zdravstveno stanje. Osjećala sam kao da mi je svaki dan poklonjen. A i on je mislio isto. I dogodilo se da sam se zaljubila.
Bože moj, u tim godinama, teško bolesna, ja sam se zaljubila. Poslije pet mjeseci poznanstva počeli smo kovati planove o zajedničkoj budućnosti. Ne baš o braku, ali sve smo češće razgovarali o tome kako bi bilo lijepo da stalno budemo zajedno.
U međuvremenu smo se Vlado i ja razveli. On je, na inzistiranje svoje partnerice, uplovio u bračne vode. Prema njemu sam osjećala samo prezir. Ali, neka bude sretan. Iznenadio se kad je saznao da imam muškarca. Nisam mu rekla da je i Slaven možda već otpisan. Naš sam stan prodala, novac smo podijelili, a ja sam se preselila u Slavenovu kuću.
Nakon jednog teškog i mučnog razdoblja, sada sam opet potpuno mirna i zadovoljna. Živim punim plućima. Već sutra nam opaka bolest može opet pokazati zube. Ali, možda baš zato, i njoj usprkos, uživamo u svakom danu, u svakom zajedničkom trenutku. Često čak i zaboravimo na nju. Redovito odlazimo na kontrole i zasad su i njegovi i moji nalazi sasvim zadovoljavajući. Neka traje, koliko traje, ali osjećam se sretnom. Treba li mi išta više od toga?