Nije lako preokrenuti život naglavačke, no ja jednostavno nisam imala izbora. Znala sam, naime, da ću zasigurno poludjeti ne učinim li neku drastičnu promjenu. Nakon što sam ostala udovica, u meni se nešto prelomilo. Sva ta brižna pitanja: "…kako ste?", "...treba li vam što?", "… jadni vi, kako ćete sada sami bez gospodina supruga…?" doslovce su me izluđivala. I tako sam se, na nemalo iznenađenje svih koji su me poznavali, odlučila odseliti. Što dalje od poznatih ljudi i svega što me moglo podsjetiti na Miljenka!
Što? Zar zaista mislite živjeti na selu, s nevjericom su me pitali susjedi dok su radnici iznosili moje stvari u kamion parkiran ispred zgrade. Da, selila sam se na selo jer mi se to činilo jedinim rješenjem da ostanem pri zdravoj pameti. Odjednom mi je trebao mir, mir i samo mir!
Malo mjestašce, četrdesetak kilometara udaljeno od grada, činilo mi se pravim rješenjem. Ondje je bila kućica koju je moj muž naslijedio od svoje tete i s kojom zapravo godinama nismo znali što učiniti. Sada je, kako se činilo, trebala konačno dobiti svoju namjenu: postati moje utočište!
Iznenađeno sam zastala ispred malog, trošnog zdanja. Otkako sam posljednji put bila ovdje, sa svake strane naše parcele niknula je po jedna katnica, tako da je sada tetina kuća stisnuta između njih djelovala poput kakvog ubogog patuljka. I vrt je, za razliku od susjednih koji su bili uređeni poput parkova, bio zapušten i obrastao u šikaru. No ništa, pa ni ta otužna slika nije me mogla odvratiti od mog nauma. Nešto kasnije, kad je stigao kamion s mojim stvarima, revno sam prionula pomagati radnicima u nošenju. Ovdje ću barem imati svoj mir, hrabrila sam samu sebe dok sam rukom micala paučinu koja mi se oplela preko lica. Imala sam, hvala Bogu, svoju mirovinu i namjeravala se posvetiti svom omiljenom hobiju - slikanju.
Tjedan dana kasnije kuća je bila očišćena od prašine i paučine, no to je bilo i sve što sam učinila. Većina stvari i dalje je bila u kartonskim kutijama, a kako se činilo, tako je do daljnjega trebalo i ostati. Nekad sam jako vodila računa o izgledu doma, no sada mi to više nije bilo ni najmanje važno. Kad jednom shvatiš prolaznost života, neke stvari, poput urednosti ili estetike prostora, čine se potpuno beznačajnima. Potpuno ravnodušno, kao da u kući vlada savršen red, odšetala sam između kutija do kuhinje i natočila si čašu vode. Pritom sam bacila pogled kroz prozor prema susjednoj kući. I opet, kao i prethodnih dana, čim sam ugledala nekoga na prozoru, brzo sam okrenula glavu. Znala sam da takvo ponašanje nije baš najpristojnije, ali bojala sam se da si ljubaznošću ne navučem susjede na vrat. A to je zaista bilo posljednje što sam željela!
Moji psi, Bobi i Nero, obožavali su novu okolinu. Veselo su trčkarali po vrtu, njušeći pomno svaki njegov kutak i lajući povremeno tek onako, iz čistog gušta. Kad su se toga dana zalijepili za ulazna vrata i počeli lajati kao ludi, odmah sam naslutila da netko dolazi. I zaista, kroz prozor sam mogla vidjeti kako se kroz dvorište približava moja "lijeva" susjeda. Na brzinu sam zatvorila uzbuđene pse u kuhinju i uputila se prema vratima na kojima se trenutak kasnije začulo kucanje.
Žena koju sam potom ugledala bila mi je na prvi pogled antipatična. Bilo je nečeg u njenim očima što mi se nije ni najmanje sviđalo. Ušla je praktički nepozvana u kuću, prelazeći brzim pogledom preko njene unutrašnjosti. Predstavila mi se kao Katica i rekla da mi je došla zaželjeti dobrodošlicu, u svoje ime i ime svoje obitelji. Odmah potom mi je bez puno uvijanja predložila kako bi bilo "baš krasno" kad bih ja organizirala mali domjenak radi upoznavanja sa susjedima. Dok je bez prestanka pričala, usput je uzimala u ruke razne stvari: slikarski kist, rolu s papirnatim ubrusima, sliku koju još nisam bila dovršila…
- To vi slikate? - čudila se. - Kako krasno! - rekla je odmjeravajući sliku iz svih kutova. - Baš ste je dobro pogodili! Te sjene na vodi, to cvijeće… Prekrasno! Ovakvu sliku rado bih imala u svom dnevnom boravku. Zaista bih!
S vremenom je očito ipak shvatila da neće uspjeti saznati ništa o meni ako mi ne da priliku da dođem do riječi pa se prebacila na pitanja. Moji psi su cijelo to vrijeme bjesomučno lajali u kuhinji, a ja ih nisam pokušavala umiriti nadajući se da će nepoželjna gošća tako prije otići.
- Čime se bavite? - opet se u njenim očima pojavilo ono nemirno titranje.
- Slikarica sam - rekla sam. To je bila samo napola istina, no odjednom sam osjetila snažnu potrebu da zaštitim svoju privatnost i otkrijem toj znatiželjnoj osobi što manje o sebi.
- Slikarica? - začudila se. Na djelić sekunde njene oči su se izbečile kao u krave, a potom se opet vratile na normalnu veličinu.
- Može li se od toga živjeti?
- Ako se proda dovoljno slika… - odgovorila sam neodređeno.
U međuvremenu se "lijeva" raskomotila na kutnoj klupi u mom dnevnom boravku i ispitivački se zagledala u mene.
- Ljubica, vaša susjeda s druge strane, rekla mi je da joj se ne sviđa što još uvijek niste stavili zavjese na prozore. Ja sam joj rekla da je za sve potrebno vrijeme. Kad samo pomislim na vaš vrt. Trebat će vraški zapeti dok ga ne dovedete u red. Mogu vam, ako hoćete, posuditi mog muža da vam pomogne!
Zahihotala se svojoj šali, koja je meni bila duhovita isto koliko i kamen u bubregu.
- A onda i sama kuća: krov, veranda, prozori… - vrtjela je zabrinuto glavom. - Nema sumnje, bit će tu jako, jako puno posla!
Uzela sam nekoliko knjiga iz kutije i stavljajući ih u regal pomislila kako nikad ovdje na prozorima neće visjeti zavjese jer mi treba svjetla! A i vrt će ostati točno takav kakav jest! Eventualno ću si nabaviti nekoliko kokoši!
- Ah! - zakreštala je iznenada kao da je pročitala moje misli. - Moja sestrična ima dućan s tekstilom. Dat će vam popust na zavjese ako kažete da sam vas ja poslala. Ma, baš vam je ugodno ovdje. Čovjek poželi ostati na šalici čaja!
- Rado bih vas ponudila, ali moji psi su zatvoreni u kuhinji, a oni, na žalost, ne vole strance - odgovorila sam likujući u sebi. Nakon ove moje izjave konačno je odlučila otići.
- Navratite svakako do nas kad budete imali vremena - rekla je izlazeći na verandu. - Ja ću vam sutra donijeti broj telefona moje sestrične. Znate, radi zavjesa!
Ponovnom susretu s njom radovala sam se otprilike koliko i odlasku zubaru na vađenje zuba! Zašto me ljudi jednostavno nisu mogli pustiti na miru? Otkad sam ostala bez Miljenka, svi su mi tako užasno išli na živce! "Lijeva" mi je htjela posuditi svoga muža. Vjerojatno je imala dobre namjere i naravno da nije mogla znati da sam udovica i koliko mi silno fali moj muž. Pa ipak, još dugo nakon što je otišla mrštila sam se na njenu neukusnu primjedbu. Konačno sam se uspravila i obrisala suze. Od kuknjave ionako nije bilo nikakve koristi. Morala sam zaboraviti prošlost i gledati hrabro naprijed!
Sljedećeg mi se jutra preko ograde ljubazno nasmiješila i moja "desna" susjeda Ljubica. Samo se ti smij, zmijo prijetvorna, pomislila sam odmahnuvši joj na pozdrav. Zavjese nećeš vidjeti tako skoro na mojim prozorima! I što se to tebe uopće tiče? Samo čekaj dok ne razapnem štrik preko prozora pa povješam na njega svoje gaće! Kako će ti se to sviđati?
- Čeka vas još puno posla na kući, zar ne?
- Da - odgovorila sam šturo.
- Gospođa koja je prije vas ovdje živjela danima je sirota bila mrtva prije nego što su je pronašli.
- Aha - kimnula sam. Naravno da sam znala tu priču kad se radilo o Miljenkovoj teti. I nama je tada bilo strašno što je nesretna žena tako završila, no kako je kategorički odbijala imati telefon, znali su proći i tjedni prije nego što bismo s njom stupili u kontakt.
- Budete li trebali pomoć, samo nam se obratite. Moj muž i ja rado ćemo vam priskočiti - ponudila se "desna" i ponovno razvukla usne u sladunjav osmijeh.
Idućih dana lijeva i desna susjeda neprestano su visjele u mom dvorištu. Jedna bi mi donijela kolače i alat za uređenje vrta, druga lokalne novine, vozni red autobusa i recepte za nabujke. Više gotovo da nisam mogla izdržati tu okupaciju i počela sam ozbiljno razmišljati je li da zabarikadiram kuću bodljikavom žicom ili da je jednostavno prodam.
U međuvremenu su brižne susjede počele bacati mojim psima ostatke hrane, koje su oni u vrijeme ručka ubrzo počeli pobožno čekati uz ogradu. Jedne nedjelje, dok su me obje obitelji pozvale na druženje s njima, odlučila sam im više ne otvarati vrata. No to nije bilo jednostavno. Još istog popodneva i lijeva i desna su ponovno bile tu. Najprije su zvonile na prednja vrata, a kad im nisam otvorila, mogla sam vidjeti sjene kako obilaze kuću i odlaze na stražnji prozor. Da me ne bi vidjele, pobjegla sam na jedino sigurno mjesto - u kupaonicu, i sjela na kadu. Odjednom mi je prošlo kroz glavu da je Miljenkovoj teti moralo biti slično kao i meni: valjda je danima čekala da znatiželjni susjedi odu i konačno čekajući umrla!
Nakon tog neugodnog popodneva nekoliko dana je uslijedio mir, a onda se jednog prijepodneva na mojim vratima pojavio muškarac. Budući da nije bio nitko od susjeda, otvorila sam mu. Da se radi o svećeniku, shvatila sam na žalost suviše kasno. Otkad je moj muž preminuo, nisam više baš vjerovala u crkvu. Nekako je moja vjera otišla pod zemlju zajedno s drvenim lijesom u kojem sam njega pokopala. No, sada je svećenik stajao preda mnom i više mu nisam mogla zalupiti vratima ispred nosa.
Čim je ušao, smiješeći se uputio prema mojim psima. Oni su se pak bez pogovora bacili na leđa i dopustili mu da ih mazi.
- Krasni su vam psi - rekao je.
- Hvala - promrmljala sam zbunjeno, još uvijek ne shvaćajući zašto je došao u moju kuću.
- Ja sam, znate, novi u župi pa sam odlučio obići svoje župljane i upoznati ih.
- Oh - oteo mi se uzdah iznenađenja. - I ja sam nova ovdje. Tek nepuna dva tjedna. No već razmišljam da se odselim.
- To baš ne i govori u prilog našoj zajednici - upitno je podigao obrve.
- Malo mi je previše ovdje, kako bih to rekla, ljubavi bližnjih!
Mladi se svećenik sada blago nasmiješio i uspravio. Moji se psi i dalje nisu micali od njega i stajali su uz njegove noge veselo mašući repom. Bilo je nečeg u tom čovjeku što me ponukalo da mu otvorim svoje srce. Pažljivo je saslušao cijelu moju priču, a kad sam završila, na usnama mu se ponovno pojavio onaj blagi smješak.
- Dajte svima još jednu priliku - rekao je. - I susjedima, i našoj župi, i meni, i našem Gospodinu!
Kad je otišao, osjećala sam se nekako olakšano. Iako sam uporno izbjegavala svaki kontakt s ljudima, ovaj razgovor činio mi je dobro!
Još iste večeri moje dobro raspoloženje je splasnulo jer me iznenada obuzela neka slabost. U jednom mi se trenutku činilo da gorim od vrućine, dok sam se već u sljedećem doslovce smrzavala. Istodobno mi se u trbuhu pojavila neka neugodna bol od koje me oblijevao znoj. Psi su skakali po meni i cviljeli, no ja sam jedva smogla snage da im otvorim vrata i pustim ih na dvorište. Potom sam se odvukla do kupaonice gdje sam počela povraćati. Ubrzo nakon toga dobila sam i proljev, a kad sam se pokušala dignuti sa zahoda, pred očima mi se počelo mračiti. Čula sam pse kako grebu vani po vratima, ali nisam više mogla doći do njih jer sam ponovno klečala uz školjku i povraćala. Na kraju se u jednom trenutku sve oko mene zacrnjelo i pala sam u nesvijest.
Kad sam ponovno otvorila oči, pokraj mene su bili moji psi i sanitetsko osoblje, a iz sobe sam čula glasove mojih susjeda. Osjetila sam još kako me podižu na nosiljku, a potom je opet sve oko mene utonulo u mrak. Kad sam sljedeći put otvorila oči, već sam bila u bolnici i primala infuziju. Trovanje hranom, glasila je dijagnoza koju mi je priopćio simpatični stariji liječnik.
- Sretni ste što imate tako dobre susjede - rekao je smiješeći mi se ljubazno. - Loše je kad je čovjek u ovakvim situacijama sam.
Tek što je to rekao, vrata su se otvorila i na njima su se pomolile dvije glave. Bile su to moje susjede: lijeva i desna.
- Slobodno uđite - liječnik ih je pozvao unutra. - Samo se nemojte dugo zadržavati jer je gospođa jako slaba. Oporavak će, s obzirom na težinu trovanja, potrajati malo dulje.
S tim riječima i uz pozdrav brzo je izašao iz sobe, a moje susjede prišle mom krevetu. Lica su im imala brižan izraz.
- Kako su moji psi? - protisnula sam jedva kroz suhe usnice.
- Ništa se ne brinite! - požurila se reći desna, Ljubica. - Dobro su i dogovorila sam se s Katicom da ja preuzmem brigu o njima. Evo, već sam im danas dala jesti i sad se igraju u mom vrtu.
- Hvala - prošaptala sam pogleda zamagljenog od suza. Posljednji put sam se osjećala ovako bespomoćno i slomljeno na sprovodu moga muža.
- Srele smo oca Florijana na putu ovamo i rekao nam je da vas je posjetio jutros. Ukratko nam je ispripovijedao i koliko ste silno tužni zbog gubitka muža. Jako nam je žao, zaista! Nismo znale… - rekla je Katica, a Ljubica se složila s njom kimajući glavom.
Tek četvrti dan u bolnici smirili su se grčevi u trbuhu i proljev. S nestankom tegoba vratio mi se i apetit, no sestra je bila neumoljiva: samo juha i čaj! Kad mi je toga popodneva u posjet došla Katica, požalila sam joj se. Nije ništa rekla, ali se još iste večeri vratila u moju bolničku sobu i prokrijumčarila mi ukusan sendvič koji sam u trenu smazala. Činilo mi se da nikad u životu nisam jela ništa bolje i bila sam joj istinski zahvalna. Sljedećeg dana Ljubica mi je dovela moje pse. Naravno da ih nije mogla uvesti u bolnicu, ali je stala s njima ispod mog prozora tako da sam ih mogla vidjeti. Bilo mi je toliko lakše kad sam vidjela da su dobro i bila sam zahvalna Ljubici što vodi brigu o njima. Liječnik je rekao da ću morati ostati još tjedan dana u bolnici, no sada sam barem znala da su moji ljubimci na sigurnom.
Kad sam se konačno dva tjedna kasnije vratila kući, čvrsto sam odlučila pokazati svojim susjedima koliko sam im na svemu zahvalna. Mali domjenak koji sam priredila taman se poklopio s mojim rođendanom. Bila sam sigurna da ću svoj prvi rođendan nakon Miljenkove smrti provesti sama i bez ikakva slavlja ali, eto, život mi je donio nešto sasvim drugo. Na proslavu su došli moji lijevi i desni susjedi i župnik.
- Želim vam svima od srca zahvaliti što ste tako brižni i što ste bili uz mene kad mi je to bilo najpotrebnije - rekla sam istinski ganuta dobrotom tih ljudi.
- Tebi, Katice, želim pokloniti ovo - rekla sam i uručila svojoj lijevoj susjedi ulje na platnu kojem se prilikom našeg upoznavanja onoliko divila.
- A tebi, Ljubice, ovo - rekla sam i pružila svojoj desnoj susjedi sliku moja dva psa koju sam izradila u ugljenu.
- Divno! - rekla je Ljubica oduševljeno, a onda odmah dodala: - Ali i mi imamo nešto za tebe!
Pogledala je svog muža, na što je ovaj odmah ustao i pohitao prema vratima.
- Shvatili smo u međuvremenu da ne voliš kosilice za travu i da ne držiš puno do pošišanog travnjaka - rekla je smijuljeći se vragolasto. - I zato smo ti odlučili pokloniti ovo!
Uto se u sobu vratio njezin muž noseći kartonsku kutiju s probušenim rupama.
Prsti su mi podrhtavali od uzbuđenja dok sam skidala veliku crvenu mašnu na kutiji, a onda, kad sam je otvorila, nisam mogla vjerovati očima! Kupili su mi kokoši! Bila sam ganuta do suza.
- Možda u početku nismo pronašli baš najbolji način da ti se predstavimo i pretpostavljam da smo ti išli na živce - rekla je Ljubica ne skidajući mangupski osmijeh s usana. - Ali zaista nam je bilo stalo uspostaviti s tobom dobrosusjedske odnose. Nakon onoga što se dogodilo s gospođom Milicom, koja je ovdje živjela, obećali smo si da se to nikad više neće dogoditi u našoj ulici.
- Kad smo čuli tvoje pse da onako tužno zavijaju i grebu po vratima, odmah smo posumnjali da nešto nije u redu - složila se Katica. - Jednostavno smo morali ući u kuću i vidjeti što se događa.
- I na tome sam vam beskrajno zahvalna - iskreno sam priznala. Potom sam ustala i jednog po jednog sve ih izgrlila.
Danas, godinu dana kasnije, mogu reći da imam najbolje susjede na svijetu. Oni su u međuvremenu shvatili da mi je potreban mir kako bih preboljela veliki gubitak koji sam pretrpjela, no s druge strane tu su za mene upravo onoliko koliko mi je potrebno da ne utonem u sumornu samoću. Ne, zaista: nitko nije otok i danas znam da sam pogriješila kad sam mislila da mi jedino samoća može pomoći iscijeliti rane.