Kad sam se prije tri godine udala za Roberta, mislila sam da sam najsretnija žena na svijetu. Kako i ne bih? Pa izgledalo je da sam dobila glavni zgoditak na lutriji udavši se za zgodnog mladog liječnika! Onako visok, vitak, guste tamne kose i sivozelenih očiju, Robert je bio muškarac kojeg bi poželjela svaka žena. Mene je doslovce opčinio svojim atraktivnim izgledom, no tri godine kasnije nisam više mogla razmišljati o njemu bez gađenja.
Upoznali smo se u bolnici u kojoj smo oboje radili: on kao liječnik, a ja kao medicinska sestra na odjelu intenzivne njege. Sjećam se još dobro tih dana kad sam na posao odlazila lebdeći na ružičastom oblaku sreće, znajući da ću ondje sresti njega.
Teško mi je točno odrediti kad je moja ljubav prema njemu počela umirati, no jedno je sigurno: to se nije dogodilo preko noći. Za sve su najviše krive bile njegove oči, koje su mi iz dana u dan sve više odavale da ne osjeća ono što mi govori. Bilo je čak nečeg i u njegovu glasu što mi je davalo do znanja da nije iskren prema meni i da mu nije stalo. Bez obzira na to koliko se trudio djelovati zainteresirano, uvijek je u mislima bio miljama udaljen od mene. Ustvari, nikad nije čuo što mu govorim niti mu je bilo stalo do onoga što osjećam. Sva njegova ljubaznost bila je samo privid, to danas pouzdano znam. Sigurna sam, štoviše, da je jedan jedini put kad me uistinu slušao bilo onda kad sam mu rekla da je među gotovo i da ću ga ostaviti.
Sjedio je na kauču u dnevnoj sobi i zurio u mene blago telećim pogledom. Nekoliko dugih trenutaka je šutio, a onda konačno protisnuo:
- Zašto?
- Nisam zadovoljna svojim životom - rekla sam naizgled mirno, dok je u meni sve kipjelo od uzburkanih emocija.
- A nisi ni ti, vidim to na tebi. Oboje smo nezadovoljni!
- Ja sam zadovoljan - odgovorio mi je jedva pomaknuvši usnice.
Teško da je mogao reći išta drugo što bi toliko učvrstilo moju odluku da ga ostavim. Činjenica da ga uopće nije zanimalo što ja mislim i kako se osjećam rekla mi je sve što sam trebala znati.
Tri mjeseca kasnije, razvod kojem Robert nije čak ni prisustvovao bio je konačan. Meni je pripala stara kuća koju smo zajedno kupili, a Robertu novi auto i sva gotovina kojom smo raspolagali. Mogla sam proći i bolje, kako mi je rekla moja odvjetnica, ali ja sam samo htjela da se sve što prije završi. Mislila sam da je s potpisom brakorazvodnih papira to nesretno poglavlje mog života zatvoreno, no bila sam u zabludi. Samo četiri tjedna kasnije malo je nedostajalo da ne poginem u požaru. U požaru za koji je policija tvrdila da je najvjerojatnije podmetnut.
Tu večer neću zaboraviti dok sam živa. Sjećam se kao da je bilo jučer kako sam se probudila kašljući i hvatajući zrak. Na trenutak nisam bila svjesna što se događa, a onda mi je kroz glavu prošla užasna misao - kuća gori! Sve je bilo puno gustog dima koji je grizao za oči i jedva da se išta vidjelo. Uspaničeno sam pogledom potražila prozor i ugledavši ga kroz dimnu zavjesu pojurila prema njemu. Međutim, došavši već do njega, kroz glavu mi je prošla još jedna užasna misao: Bucka! Moja mačka Bucka bila je negdje u kući i morala sam je spasiti!
Ne razmišljajući o opasnosti, zgrabila sam pokrivač s kreveta i prebacivši ga preko glave uputila se niz zadimljeni hodnik vičući:
- Bucka, gdje si? Mic, mic, mic! Bucka!
Zastala sam pokušavajući razabrati nešto kroz gusti crni dim, no jezivi kašalj nije mi više dao disati. A onda, upravo u trenu kad sam pomislila da ću se vjerojatno onesvijestiti, uz noge mi se stvorilo nešto meko i toplo. Bila je to Bucka, konačno! Plamen je već počeo lizati zidove u hodniku, a sve glasnije pucketanje vatre govorilo je da će uskoro cijela kuća nestati u plamenu.
- Dođi, Bucka! - rekla sam promuklim glasom te očiju punih suza od dima uzela mačku i potrčala s njom prema prozoru.
Hodnik se sada već pretvorio u buktinju, no nije mi preostalo ništa drugo doli projuriti kroz njega. Osjetila sam vrelinu vatre na koži i oštru bol na ruci u trenu kad sam se bacila na prozor i doslovce proletjela kroz njega.
Na sreću, susjedi su vidjeli što se događa te pozvali vatrogasce i hitnu pomoć, tako da sam vrlo brzo bila zbrinuta i prevezena u bolnicu. Za kuću, na žalost, nije više bilo pomoći…
Sljedećeg popodneva sjedila sam u dnevnom boravku kod svoje sestre Željke. Ona i njen muž Jurica bili su na poslu, a moji nećaci u školi. Nakon užasne tragedije koje me snašla, noć sam provela kod njih, slušajući njihovo iskreno uvjeravanje kako mogu ostati u njihovu domu koliko god bude trebalo. Poznajući dobro svoju sestru i šogora, znala sam da mi to ne govore iz puke pristojnosti već da tako doista i misle.
Kad se na vratima oglasilo zvonce, prestrašeno sam se trgnula. Živci su mi bili napeti poput strune, što i nije bilo neko čudo nakon onoga što se prethodne noći dogodilo. Spoznaja koliko je malo nedostajalo da poginem u onom zastrašujućem plamenu još mi je tjerala trnce niz kičmu.
- Policija - čula sam i kroz odškrinuta vrata ugledala policijsku značku koju je prosijedi muškarac pružio prema meni.
- Jedva sam vas pronašao, gospođo. Da nisam provjerio u bolnici... - rekao je pokazujući na moju ruku koja je od ramena do vrha prstiju bila umotana u zavoje.
- Čini se da je bilo i gore nego što mi je zapovjednik vatrogasaca rekao.
- Zapovjednik vatrogasaca... - tupo sam ponovila.
- Čovjek koji vas je sinoć kratko ispitao. Rekao je da ste bili u šoku, ali mi nije rekao da je ozljeda na ruci tako teška.
- Ruka mi je dobro - promrmljala sam.
Maglovito sam se sjećala neugodnog razgovora s jednim vatrogascem, visokim i snažnim muškarcem koji je više obraćao pažnju na to što radi njegov vatrogasni tim negoli na mene.
- Mogu li ući? - muškarac me pristojno upitao.
Kad sam trenutak oklijevala, ponovo je izvadio iskaznicu iz sakoa i predočio mi je uz smiješak.
- Pretpostavljam da znate da vam je kuća izgorjela do temelja - rekao je ozbiljnim glasom kad smo sjeli u dnevnom boravku.
Kimnula sam glavom.
- Sjećam se da mi je netko od vatrogasaca rekao kako se neće moći mnogo toga spasiti - promrmljala sam.
- Nešto su ipak spasili. No, o tome ćemo kasnije. Sada me najviše zanima ozljeda na vašoj ruci. Jedan od susjeda izjavio je da ga je probudio zvuk razbijenog stakla. Vi ste, ustvari, razbili prozor da biste izašli, zar ne?
- Da, zaletjela sam se u njega - rekla sam prisjećajući se s nelagodom užasne scene.
- Prozori katkad pucaju od vrućine. U vašem slučaju to se nije dogodilo. Pa ipak se pitam zašto ste ga razbili? - upitno me pogledao.
- Zašto ga jednostavno niste otvorili? Tako se ne biste porezali i jednostavnije biste izašli van.
- Nije se dao otvoriti - odgovorila sam prisjećajući se svojih uzaludnih pokušaja da otvorim prozor. Ali, zašto me inspektor gledao tako sumnjičavo, pitala sam se, baš kao i zapovjednik vatrogasaca prethodne noći?
- Valjda se zaglavio od vrućine - dodala sam kao da se opravdavam.
- Nije moglo biti od vrućine jer je vatra dolazila s druge strane - odgovorio je nagnuvši se preko stola prema meni.
- Nemam pojma - rekla sam nervozno. Njegov me pogled užasno iritirao. - Znam jedino da se nije dao otvoriti!
- Ne brinite, vjerujem vam - rekao je i umirio me, no samo nakratko jer je odmah potom rekao nešto od čega sam se sledila.
- Našli smo klin koji je bio uglavljen između prozora i zida. Možda je tamo upao tijekom gašenja, no ja nisam u to uvjeren. Osobno mislim da je požar podmetnut i da vas je netko pokušao ubiti.
Razrogačila sam oči.
- Robert - prošaptala sam i pokrila rukom usta.
Ali, je li takvo što uopće bilo moguće?
- Ma ne, ne, ne bi on - promucala brzo dok me inspektor i dalje sumnjičavo gledao.
Kad se Željka oko pet sati vratila doma s djecom, zatekla me krajnje uznemirenu. Pokušala sam se malo smiriti radi mojih nećaka, ali oni su, srećom, bili toliko zaokupljeni Buckom da nisu ništa primijetili. Kad im je moja sestra dala jesti i potom ih otpravila u njihovu sobu, pridružila mi se za stolom u kuhinji.
- Je li policija razgovarala s tobom? - upitala sam je nervozno.
- Policija? - pogledala me iznenađeno - Zašto bi, za ime svijeta, policija razgovarala sa mnom?
- Zbog mene, naravno! - odvratila sam uzrujano.
- Možda i ti misliš da sam ja podmetnula požar kako bih dobila novac od osiguranja za kuću.
- Oh, draga! - Željka je iznenađeno ustuknula. - Ne misliš valjda da su doznali kako smo se šalili govoreći o tome da bi bilo dobro da kuća izgori jer je onda ne bi trebalo renovirati? Ma ne, to je nemoguće!
Da ironija sudbine bude veća, taj smo razgovor zaista vodili relativno nedavno prije požara. Kuća je doduše bila lijepa, ali vrlo stara i predstojala su mi velika ulaganja u raznorazne popravke. Dok sam produljivala redovito osiguranje, našalila sam se sa sestrom i šogorom kako bi možda bila sreća da izgori, pa da novcem od osiguranja lijepo napravim novu. Naravno da nitko to nije ni na trenutak ozbiljno pomislio.
Kad sam potom sestri prepričala razgovor s policijskim inspektorom, jednako se užasnula kao i ja.
- Ne mogu vjerovati - zgražala se odmahujući glavom.
- No, ako je netko zaista podmetnuo požar, onda je to mogao biti jedino Robert. Tko bi ti drugi htio nauditi? Ali, Zlatana, zar je moguće da te toliko mrzi?
- Govorila sam ti kakav je. Rekla sam ti da nije onakav kakvim se prikazuje, ali ti mi nisi vjerovala!
- Uvijek sam mislila da je pomalo čudan i istina je da ga nikad nisam previše voljela. Ali, da bi bio u stanju pokušati te ubiti…
- Rekao mi je da njega nitko ne ostavlja - sa zebnjom sam se prisjećala njegovih zadnjih riječi.
- Također mi je rekao da ću gorko zažaliti što sam ga ostavila. Trebala si vidjeti njegovo lice dok mi je to govorio. Trebala si vidjeti tu mržnju u njegovim očima.
- Izvana je djelovao uvijek tako pristojno - rekla je Željka ugrizavši se za usnicu, a onda brzo dodala:
- Ali, ja sam slutila da se iza te fasade skriva nešto sasvim drugo!
Naravno da je to rekla samo kako bi me umirila. No, jesam li joj mogla zamjeriti to što nije prozrela Roberta? Kako i bi, kad nisam ni ja sama. Konačno, i meni je trebalo nekoliko godina prije nego što sam shvatila kakav je zapravo čovjek za kojeg sam se udala.
Nekoliko dana kasnije ponovo me posjetio policijski inspektor.
- Sada smo sigurni da je požar podmetnut - rekao je već s vrata ulazeći u kuću. - Vještak osiguravajućeg društva također se slaže s nama. S obzirom na to da ste nedavno prošli kroz neugodan razvod i da vam je bivši muž tom prilikom prijetio, sumnja prvo pada na njega.
- Zar zaista mislite da je Robert to učinio? - upitala sam zapanjeno. Bez obzira na sve, još uvijek nisam mogla vjerovati da je zaista bio spreman ubiti me.
- Ako se dokaže njegova krivnja, vi ste nevini. Barem što se tiče novca od osiguranja. Ali, ako istraga pokaže da ste i vi bili umiješani u to...
- Ja sam zamalo poginula! - uzviknula sam zgranuto. Dok sam razmišljala o tome je li moguće da je Robert kriv, sumnja je zapravo cijelo vrijeme jednako visjela i nad mojom glavom!
- Zasad imamo samo vašu riječ - rekao je inspektor zagledavši su u Bucku, koja se smjestila pokraj vrata i gledala čas u njega, čas u mene.
- Moja žena obožava mačke - iznenada je promijenio temu. - I ja sam ih zavolio kroz sve te godine u braku s njom. Nisu doduše kao psi, ali nisu one krive zbog toga.
- Bolje su od pasa sto puta - ispalila sam vatreno kao iz topa. Bucka je već dugi niz godina bila moja ljubimica i ne bih je mijenjala ni za kakvog psa.
- Upravo to kaže i moja žena - rekao je nasmijavši se. - Činjenica je da znam dovoljno o ljubiteljima životinja da mogu sa sigurnošću tvrditi kako ne bi nikad ugrozili život svog ljubimca.
- Malo je nedostajalo da Bucka ne izgori u požaru. Kad se samo sjetim kako sam je tražila u onom dimu - rekla sam na rubu suza, osjećajući se istodobno glupo zbog toga.
- Nešto sam vas još htio pitati. Rekli ste da mačka nije bila s vama u sobi kad ste se probudili i da su vrata sobe bila zatvorena.
- Njena košara se nalazi u kupaonici i ona noću često hoda po kući. No, čudno je to s vratima moje sobe. Ja ih, naime, nikada ne zatvaram i sigurna sam da ih ni te večeri nisam zatvorila. Možda ih je propuh…
- Ali, prozor je bio zatvoren - prekinuo me inspektor u pola misli.
- Onda mi stvarno nije jasno - rekla sam još uvijek ne shvaćajući na što cilja.
- Spavate li inače čvrstim snom?
- Jako - kimnula sam.
- Požar je izbio na kraju hodnika. Vrata dnevne sobe i prozor bili su otvoreni kako bi se vatra rasplamsala i širila prema sobi gdje ste vi spavali. Košarica od Bucke bila je između vas i vatre tako da je mogla doći do vas kad je požar izbio.
- To ne objašnjava zašto su vrata bila zatvorena - rekla sam.
- Netko ih je morao zatvoriti. Netko tko nije želio da se probudite dok se vatra ne razbukta. Usput, recite mi, ima li vaš bivši muž još uvijek ključeve od kuće?
- Pretpostavljam da ima. Htjela sam ga se što prije riješiti, tako da ga nisam tražila da mi ih preda, a nisam smatrala potrebnim mijenjati bravu.
Iako je zaista sve upućivalo na Roberta, ipak se nisam mogla pomiriti s mišlju da bi me on bio u stanju ubiti. Istina, prijetio mi je, ali ljudi svašta kažu u afektu.
- Jutros sam razgovarao s Robertom - rekao je inspektor kao da čita moje misli.
- Djelovao je iznenađeno kad sam mu rekao za požar. Niste ga nazvali i rekli mu? - upitao me.
- Ne, nisam. Otkako smo se razveli, prekinuli smo svaki kontakt. On je zaista zadnja osoba od koje bih zatražila pomoć.
- S druge strane, nije djelovao suviše potreseno. Samo je prokomentirao kako je sreća što je kuća dobro osigurana, pa ćete iz toga još izvući i korist.
- To vam je rekao? - začuđeno sam ga pogledala.
- Da, upravo to. Ta mi se primjedba učinila prilično čudnom, pogotovo s obzirom na to da sam mu rekao kako se sumnja da je požar podmetnut. Kao da ga nije bilo briga što će sumnja pasti na vas.
Na trenutak smo oboje zašutjeli, a onda je inspektor rekao nešto što me potpuno zbunilo.
- Sve je to vrlo čudan splet okolnosti. Baš bi me zanimalo zašto sve kuće koje imaju veze s Robertom moraju izgorjeti.
- Kako to mislite? Bilo je i drugih kuća? - upitala sam s nevjericom.
- Želite reći da niste znali za to? - uzvratio mi je protupitanjem.
- Ne, naravno da nisam. Zapravo, o Robertovoj prošlosti znam vrlo malo. Znam da je bio jedinac i da su mu roditelji umrli kad je još bio na fakultetu.
- Lagao vam je. Roditelji su mu živi, a ima i dvije sestre - rekao je inspektor. - Istina, ni s kim od obitelji nije u kontaktu, ali je ima. Obje sestre i roditelji žive u Dalmaciji, gdje je i on nekad živio s prvom ženom. I s njom se trebao razvesti, kao i s vama, no ona je umrla dok je još razvod bio u tijeku. Robert vam to nije rekao?
- Ne - prošaptala sam gledajući ga preneraženo. Znala sam da je Robert neiskrena i podvojena ličnost, ali ovo je bilo previše čak i za njega.
- Nisam imala pojma da je već bio oženjen - izgovorila sam gotovo šaptom. Pokušavala sam se sjetiti što mi je ustvari rekao o svojoj prošlosti i premda mi u tom trenutku ništa nije padalo na pamet, u jedno sam bila sigurna: nikad nije spominjao nikakav brak.
Inspektor je ustao sa stolca s čudnim izrazom lica. Bila je to nekakva mješavina nestrpljenja, ljutnje i još nečega što nisam mogla dokučiti. No, o čemu god da se radilo, nije bilo usmjereno prema meni.
- Rekao sam vašem bivšem mužu da ga moram vidjeti danas popodne - rekao mi je na odlasku. - Želim mu nešto reći i čini mi se da bi pomoglo kad biste i vi bili tamo.
- To mi se baš ne čini dobrom idejom - rekla sam osjećajući kako me naglo preplavljuje panika. Sama pomisao na suočavanje s Robertom ispunjavala me užasom.
- Ne brinite - rekao je inspektor, očito pročitavši moje misli. - Ja ću biti tamo s vama, nećete biti u opasnosti. Ima mnogo stvari koje trebate doznati o vašem bivšem mužu, a nećete moći ako ne budete prisutni.
Nakon razvoda nisam čak više željela ni raditi u blizini Roberta te sam zatražila premještaj u drugu bolnicu. Sad mi se nije bilo lako pomiriti s činjenicom da ću ga ponovo sresti.
S inspektorom sam se našla ispred bolnice u kojoj sam nekad radila. Kad smo ušli u bolničku zgradu, povela sam ga na prvi kat gdje se nalazio odjel na kojem je radio moj bivši muž. Sestra Marijana se osmjehnula inspektoru kad smo joj se obratili.
- Doktor je najavio vaš dolazak, inspektore - rekla je smiješeći se, a onda, okrenuvši se prema meni, naglo se uozbiljila i više nimalo ljubaznim tonom dodala:
- Nisam sigurna da očekuje i vas!
Prešavši preko njenog komentara, inspektor me propustio ispred sebe i ušli smo u kancelariju.
Robert je sjedio za velikim stolom. Kad me ugledao, njegovo lice poprimilo je mračan izraz.
- Niste mi rekli da ćete dovesti ovu ženu sa sobom - hladno se obratio inspektoru.
- Njeno ime je Zlatana. No, pretpostavljam da to znate - uzvratio mu je ovaj ironičnim tonom.
Istog trena Robert je navukao svoju meni tako dobro poznatu masku. Kad je ponovo progovorio, oči su mu bile blage, a glas sladunjav.
- Oprostite, malo sam nervozan zbog posla. Kako si, Zlatana? Jesi li još uvijek kod svoje sestre?
- Ako nisi znao da mi je kuća izgorjela, kako si znao da sam kod Željke? - oštro sam ga napala ne mogavši zatomiti svoj bijes.
- Inspektor mi je to spomenuo jutros kad je bio kod mene - spremno je odgovorio.
- Tako je - potvrdio je inspektor, a zatim ironično nadodao:
- Prije nekoliko sati bila je kod svoje sestre i sada je još uvijek ondje. Zamislite, nije li život pun iznenađenja?
Robertove oči poprimile su sad onaj dobro poznat, staklast izraz, kao i uvijek kad se pretvarao da sluša sugovornika, a zapravo je u mislima bio miljama daleko.
- Nisi mi rekao da si već bio oženjen! - ponovo mi je izletjelo. - Tolikim se lažima nisam nadala čak ni od tebe!
Na moje riječi Robert je zbunjeno trepnuo. Ovome se očito nije nadao.
- Inspektor je provjerio tvoju prošlost - pojasnila sam mu.
- Nemate pravo to raditi - rekao je bijesno okrenuvši se prema inspektoru. Bio je vidno potresen. Takvoga ga nikad ranije nisam vidjela.
- Vaša bivša žena ubijena je tjedan dana prije nego što je završio razvod. Pretpostavljalo se da se vraćala kući kad je bila napadnuta. Napadač joj je ukrao torbicu, a onda je iz neobjašnjivog razloga udario tupim predmetom po glavi. No, nije ju usmrtilo to, već kad je prilikom pada udarila glavom o rubni kamen. Vi ste također bili ispitivani o tome, zar ne? - inspektor je ispod oka gledao u Roberta.
- Da, naravno. Ali, Ines je bila poseban tip žene. Imala je mnogo muških prijatelja, znate već što mislim. Bilo kako bilo, nikada nisam bio okrivljen za njenu smrt.
- Recite radije da vam se nikad nije mogla dokazati krivnja. Baš kao što vam se nije mogla dokazati ni veza s paležom kuće netom nakon toga. I ta je kuća bila osigurana na veći iznos od njene realne vrijednosti, zar ne?
- Za požar je bio kriv neispravan plinski ventil. To se dogodilo dok sam bio na poslu - Robert se narogušio, zauzevši sad obrambeni stav poput pijetla.
- Tako je, oprostite. Trebao sam također reći da je kuća odletjela u zrak, a ne da je izgorjela, zar ne?
- Ali, osiguravajuće društvo… - započeo je Robert, no inspektor ga je prekinuo.
- Osiguravajuće društvo nikad nije povjerovalo u priču o neispravnom ventilu. Znali su da ih vučete za nos, ali nisu mogli ništa dokazati. Eksplozija je uništila gotovo sve cijevi i ventile u kući. Osiguravajuće društvo vam je pristalo isplatiti odštetu u umanjenom iznosu i zaprijetilo sudom ako biste inzistirali na punom iznosu, nije li tako?
Kad Robert nije ništa odgovorio, inspektor je nastavio.
- Mnogo se loših stvari dogodilo imovini koju niste više koristili, a i ljudima koji su vam se našli na putu, nije li tako, gospodine doktore!
- Ne možete samo zato što je neki luđak ubio moju ženu…
- Ženu koja vas je ostavila zato jer vas, kako tvrdi njezina obitelj, nije više mogla podnositi i koja se usudila reći vam to u lice! - prekinuo ga je oštro inspektor.
- A što je ono bilo sa Zoranom? Sjećate se njega? Mladića koji vam je godinu dana kasnije preoteo novu djevojku?
- To je bilo samo kratko poznanstvo! Između mene i Silvije nije bilo ničeg ozbiljnog.
- Zaprosili ste je - nastavio je inspektor smirenim tonom. - To je za mene prilično ozbiljno. Ali, ona je tada radije izabrala Zorana nego vas. Vas je ostavila. Razgovarao sam o tome s inspektorom koji je vodio slučaj i koji vas sumnjiči za to što je dotični Zoran tada jedva izvukao živu glavu. Vi ste čovjek koji teško podnosi poraze i koji je vrlo lako mogao pretući Zorana na mrtvo ime u njegovu dvorištu u dva ujutro.
- Ne mogu vjerovati - preneraženo sam buljila u Roberta. Činilo mi se da preda mnom stoji potpuni stranac, a ne čovjek s kojim sam pune tri godine dijelila postelju.
- Što ne možeš vjerovati? - Robert se naglo okrenuo prema meni. Njegovo lice sad je bilo iskrivljeno od bijesa.
- Ni ja ne mogu vjerovati koliko vas dvoje mog vremena trošite uzalud! Inspektore, ja sam samo žrtva nesretnog spleta okolnosti, ali koliko znam, protiv mene nisu podignute nikakve optužnice, niti sam ikad bio osumnjičen za bilo što. Ako Zlatana želi nešto zaraditi paležom svoje kuće, molim, ja s time nemam ništa! Kakve bih ja koristi imao od toga? Novac će i tako dobiti ona, a ne ja! Nije mi jasno zašto mene želite uplesti u sve to. Otkuda vam pravo da…
- Ovako ćemo, prijatelju - inspektor ga je naglo prekinuo u pola rečenice. Po titranju mišića na njegovu obrazu moglo se zaključiti da ga je Robert svojom bahatošću opasno iznervirao.
- Mi sad ne govorimo o požaru niti o događajima koji su se dogodili u prošlosti - rekao je. - Istina je da za to ne postoje čvrsti dokazi. Ono o čemu govorimo je budućnost vaše bivše žene i što bi joj se u toj budućnosti eventualno moglo dogoditi. Kad se, recimo, bude vraćala doma s posla u kasne sate nakon noćne smjene, ili kad bude spavala u svom domu čvrstim snom.
Shvativši da inspektor nema protiv njega nikakve dokaze za prethodne nesreće, Robertovo lice se naglo razvedrilo.
- Da se njoj nešto i dogodi, nikad to nećete moći povezati sa mnom - izjavio je slavodobitno.
Ova Robertova izjava bila je gotovo jednaka priznanju krivnje, ali on je bio toliko uvjeren u svoju nadmoć da ga za to nije bilo briga.
- Neću ni morati - hladno mu je uzvratio inspektor. - Samo ću se pobrinuti za to da izgubite svoj lijepi posao i reputaciju koju uživate tako da u ovom gradu, a niti u bilo kojem drugom, nikada više ne dobijete posao.
- Da? A kako ćete to učiniti? - iskesio se Robert. Prvi put otkako smo vodili razgovor u njegovu uredu, izgubio je kontrolu.
- Ne možete dokazati da sam učinio bilo što od toga što ste nabrojali! Kako mi onda možete tako prijetiti?
- Samo trebam nekim ljudima skrenuti pažnju na vašu prošlost, i to je sve. Mislite li zaista da bi vas upravni odbor ove bolnice ostavio na radnom mjestu da zna za vašu prošlost? Bez obzira na to što nikad niste bili osuđivani?
- Ne možete to učiniti - rekao je Robert smrknuto. - Ne možete me optuživati za stvari za koje nemate nikakve dokaze.
- A ne? Nadajte se! Ako vaša bivša žena u budućnosti bude imala ikakvih problema, kao što su na primjer eksplozije izazvane curenjem plina, požari, fizički napadi, računajte na to da ću vam sjesti za vrat i da vas neću pustiti dok ne završite tamo gdje vam je, po mojem mišljenju, i mjesto! Je li vam to jasno?
- To je ucjena! - vrisnuo je Robert.
- Samo ako imate nekih planova s vašom bivšom ženom - inspektor se sad nagnuo preko stola i unio mu se u lice.
- No, ako ih nemate, smatrajte ovo samo prijateljskim razgovorom. Mislim da sada možemo poći, gospođo Zlatana - rekao je položivši mi prijateljski ruku na rame. - Potrošili smo dovoljno doktorovog vremena.
Godinu dana je prošlo od razgovora u Robertovu uredu. U međuvremenu sam uspjela kupiti drugu kuću, puno manju doduše, ali i u boljem stanju. Bucka se prije nekoliko tjedana omacila i još uvijek pokušavam udomiti četiri predivna mala mačića. Moj šogor, Jurica, upoznao me s jednim svojim dobrim prijateljem koji se također razveo. Već tri mjeseca izlazimo i čini mi se da bi ova veza mogla prerasti u nešto ozbiljnije.
S inspektorom sam ostala u vezi. Povremeno mu se javim da čujem kako je i da mu kažem što kod mene ima novo. Za ono što je učinio za mene zauvijek ću mu biti zahvalna. Puno puta sam razmišljala o svemu što je onoga dana izgovorio u Robertovu uredu. Nisam mogla biti sigurna jesu li sve one optužbe protiv mog bivšeg muža bile istinite ili ne, ali sam znala da bih zbog njih bez inspektorove pomoći vjerojatno do kraja života ostala živjeti u strahu. Ovako je Robert bio taj koji se trebao bojati, dok sam se ja mogla radovati svom novom, sretnom životu.
Ponekad se znam zapitati koliko osoba poput Roberta slobodno hoda svijetom. No, tada se trudim odagnati crne misli i razmišljati o pozitivnim stvarima. Jer, život ih je, usprkos svemu, ipak prepun!