Oriana Fallaci (77), najpoznatiji novinar intervjuist XX. stoljeća, umrla je jučer u rodnoj Firenzi, 13 godina pošto je oboljela od raka. Po njezinim vlastitim riječima, prestala je paziti na se i odlaziti onkologu pošto je Al Qa'ida napala New York 11. rujna 2001. To je iznijela u intervjuu koji je sama sa sobom obavila i objavila preklani u milanskome Corriereu della Sera. Taj list je jučer ponovo objavio i njezin omašni komentar "Gnjev i ponos", koji joj je priskrbio optužbe da potiče mržnju spram muslimana. Za takvu ocjenu zaista je bilo osnove.
Oriana Fallaci je bila ne samo čitana i cijenjena, nego i poprilično proturječna novinarka. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je ikona progresizma, poznata po kritici svakog totalitarizma i fanatizma, ali i po antiklerikalnim gledištima.
Kritika Islama
Njezina kritika islama se poslije 11. rujna i sama približila fanatizmu, u knjizi "Snaga razuma" (izašloj u proljeće 2004) kritizirala je Katoličku crkvu da je preslaba pred muslimanskim svijetom, a na kraju se približila Benediktu XVI, otkrivši da je on mnogo rezerviraniji spram islama negoli je bio njegov prethodnik Ivan Pavao II. Papa Ratzinger ju je lani primio u dugu privatnu audijenciju u Castel Gandolfu.
Oriana Fallaci je vazda bila novinarka koja je više i bolje baratala emocijama nego činjenicama, a među emocijama joj je daleko više ležala strastvena mržnja nego ijedna druga strast, premda je i njih imala. Strastven i žestok je bio i njezin stil, koji je navodio čitatelje ne toliko da razmišljaju i vrednuju, koliko da se opredjeljuju i svrstavaju, s njom ili protiv nje.
Donekle je logično da su joj udarni žanrovi bili intervjui (gdje se mogla i znala konfrontirati i s najmoćnijim političarima svog vremena) i ratovi. Svjetska ratišta prestala je opisivati nakon takozvanoga Zaljevskog rata. "Za mene su svi ratovi gotovi, a približava se kraju i moj osobni rat", izjavila je novinarima u početku devedesetih godina, dramatizirajući do kraja podatak da je i sama oboljela od raka. Ta je bolest do paroksizma razmahala njezinu ogorčenost, koja se cijedila kroz retke njezinih posljednjih tekstova i istupa.
Uvjerena je bila da je za njezin rak kriv Saddam Hussein: da se razboljela udišući otrovne plinove nastale iračkim paležom kuvajtskih naftnih izvora. Bila je kadra pisati knjige koje su se mogle čitati s jednakom pažnjom kao i kraći tekstovi. Prva u tom nizu bila je ukoričena komentirana reportaža o vijetnamskom ratu "Ništa i amen", kojom je zaradila prvu od brojnih svojih nagrada. Pošto je prestala juriti po svijetu za temama i sugovornicima, posvetila se knjigama, koje su i dalje bile najavljivane kao prvorazredni događaji i prije negoli su izašle.
Opsjednutost islamom je rasla - knjiga "Inšallah" bila je posljednji bestseller. Izvorni poticaji su prestali, pa je potkraj devedesetih i tržište odoljelo: njezina (osobna) "Nafta" je neslavno propala i gadno ojadila nakladnika. Džihad protiv džihada Oriane Fallaci, započet "Bijesom i ponosom" i završen tek njezinom smrću (ako ne iskrsne i neki posmrtni spis), bio je posljednji povratak na scenu, furiozniji nego ijedna od njezinih prethodnih novinarskih faza, koji je kulminirao ne tako davnom najavom da će se postarati da se digne u zrak džamija koju kane graditi nedaleko od Siene, u Toscani, zemlji rođenja i smrti Oriane Fallaci.
Incidenti na zadatku
Evo cijeloga tog pasusa: "Ne želim vidjeti tu džamiju, ona je prilično blizu moje kuće u Toscani. Ne želim vidjeti minaret visok 24 metra u Giottovu pejzažu, kad ja u njihovim zemljama ne smijem staviti križ niti unijeti Bibliju... Ako budem još živa, otići ću do mojih prijatelja u Carraru, grad mramora. Ondje su svi anarhisti; s njima ću uzeti eksploziv i dignut ću džamiju u zrak!" Tako je njezine riječi u lipnju objavio ipak liberalni New Yorker. Bio je to posljednji intervju Oriane Fallaci (ako ne iskrsne neki pozniji a neobjavljen). On možda ponajbolje oslikava njezinu furioznost koja je nije napuštala ni do zadnjeg daha.
U njemu je Romana Prodija i Silvija Berlusconija objedinila pojmom "two fucking idiots" i objasnila da na izbore izlaze samo osobe bez digniteta: "Zašto se ljudi ponižavaju glasajući? Ja nisam glasala. Ne! Jer imam dostojanstvo. Da sam u nekom trenutku začepila nos i i glasala za jednoga od njih pljunula bih sama sebi u obraz."
Za znalca talijanske novinarske scene to je bio i jasan obračun sa zaista najvećim toskanskim novinarom prošlog stoljeća, Indrom Montanellijem, koji je svojedobno poručio Talijanima da začepe nos i da glasaju za demokršćane; još kasnije se taj desničar približio lijevom centru, odalečivši se posve od Berlusconija i njegove desnice, jer je za Montanellija desnica značila i moralnu čistoću, pa se udaljio od onih koje je smatrao (većim) lopovima.
Za razliku od Oriane Fallaci, za kojom je jučer najglasnije i najočitije plakala rasistička Sjeverna liga Umberta Bossija i (još gorega) Roberta Calderolija.
Nije čudno. Margaret Talbot, koja je vodila spomenuti intervju za New Yorker, označila je Orianu Fallaci kao sitnu buržujku, zadržavši se na nekim od ocjena koje joj je iznijela znamenita talijanska novinarka.
Talbot to ilustrira ne samo tvrdnjom da je Fallaci protiv abortusa "osim ako te siluje i oplodi neki Bin Laden ili neki Zarkawi", ili tvrdnjom da veze među homoseksualnima treba zabraniti pošto su fanatici: "kao što bi muslimani htjeli da svi postanemo muslimani, tako bi i oni htjeli da svi postanemo homoseksualni", nego i ovom rečenicom, tipičnom i po sadržaju i po stilu: "...kad bih imala pištolj i morala birati između Meksikanaca i muslimana, krzmala bih se časak, ali bih zatim upucala muslimane jer su mi se popeli na kurac".
Naravno da ta furioznost nije izbila tek poslije napada na New York, gdje je Oriana Fallaci pretežno živjela posljednjih godina.
Robert Scheer je još 1981, intervjuiravši Orianu Fallaci, napisao: "Prvi put u mom životu došlo mi je žao ljudi kao što su Homejni, Gadafi, perzijski Šah ili Kissinger, koji su svi bili žrtve njezina bijesa."
Intervjui su možda baš zato bili njezina najjača strana, po kojima se nepobitno upisala u povijest novinarstva.
Incidenti s intervjuiranima bili su najpitoreskniji, ali ne i najbitniji.
Hailé Selassié I, etiopski negus negesti (car nad carevima) utekao je iza svog prijestolja urlajući: "Što hoće ta žena?", pošto ga je pitala za sudbinu Etiopije poslije njegove smrti. "Prvorazrednom lažljivicom" ju je nazvao Henry Kissinger, koji je u povijest ušao baš kao lažac i masovni ubojica (Čile), pa je još na tome sazdao ugled i imutak. "Pravom kurvetinom" ju je nazvao Bettino Craxi, čiji uspon i pad ilustriraju što je paradigmatska kurva u politici. Jasser Arafat je izgubio bitku pokušavši je nadlajati i ispaliti više riječi u minuti. Sve te njihove reakcije rezultat su, zapravo, jednoga te istoga prosedea kojim se Oriana Fallaci služila u intervjuima: krenula bi u žestok i nezaustavljiv napad, prisiljavajući sugovornika da se i sam razbjesni i tako ogoli. Ta je metoda, kada se pogleda post hoc, bila bliža manirama trenera istočnjačkih borilačkih vještina, ili maorskog trenera, nego ovlaštenog psihologa - ali je postizala cilj. Parirao joj je, na stanovit način, samo Ruhollah Mussawi Homejni, iranski ajatolah, jer je znao isukati iste malograđanske predrasude kakvima se i sama Oriana Fallaci poslužila u intervjuu za New Yorker. "Ne želim biti prisiljena da nosim čador!", bijesno je dobacila Homejniju. "Nitko Vas ne bi ni prisilio, gospođo. To je obrana protiv grešne požude, Vi je nikada ne biste izazvali ni da hodate goli!"
Unatoč tome, ili baš zbog toga, popis moćnika koje je intervjuirala zaista je impozantan i čini, na neki način, panteon svjetske političke scene šezdesetih i sedamdesetih: Nguyen Cao Ky (vijetnamski vođa), Jasser Arafat (palestinski vođa), Vo Nguyen Giap (vijetnamski vojskovođa), Mohammed Reza Pahlavi (iranski šah-in-šah, tj. car), Henry Kissinger (parabismarckovski zloduh američke vanjske politike), Deng Xiaoping (kineski megapragmatik), Walter Cronkite (vodeći televizijski komentator), Indira Gandhi (indijska premijerka, poslije ubijena), Golda Meir (izraelska premijerka), Nguyen Van Thieu (vijetnamski vođa), Zulfikar Ali Bhutto (pakistanski premijer, poslije pogubljen), Willy Brandt (njemački kancelar), Muamer el Gadafi (libijski vođa), Pier Paolo Pasolini (talijanski pisac i sineast)...
"Nisam razgovarala samo s Hitlerom i Stalinom", priklopila je jednom prilikom sama Oriana Fallaci.
Žrtva bijesa Oriane Fallaci bila je i ona sama: "Pisma nerođenom djetetu" su ogorčen obračun s njezinim vlastitim abortusom, koji sebi nikada nije oprostila.
Iz etruščanskog lonca
Posljednja strast Oriane Fallaci bila je njezina domovina, Toscana. Mogla je, na kraju, biti liječena u najboljim američkim bolnicama. Mogla je ostati u svome prekrasnom stanu u New Yorku u kojemu je živjela izolirana i ogorčena, ali s odličnim pregledom zbivanja. Odlučila je umrijeti u Toscani u kojoj je i rođena i čiju je tradiciju usisala od najranije mladosti.
U svoj Italiji, konglomeratu kulture i nasilja, baš se Toscana odlikuje stvaralačkom vrtložnom kombinacijom tih svojstava. Siena - koja je pokušala nadmašiti Firenzu katedralom toliko velikom da tehnički nije mogla biti izgrađena do kraja - kampanilizam svojih kontrada razrješuje Paliom, konjskom utrkom na glavnom trgu, kroz koju se ispuhuju strasti koje bi inače rezultirale razbijenim glavama. Najveći firentinski (i talijanski) pjesnik napisao je golemo djelo u kojemu su najbolje stranice one na kojima je svoje protivnike porazmještao po paklu i namijenio im najsadističkije vječne kazne. Firentinac je bio i Niccolo Machiavelli koji je lokalnu (talijansku) praksu opisao tako živo da su poslije stoljećima tvrdili kako je pronosio Sotonine naputke.
Izašla iz toga etruščanskog lonca s italskim poklopcem, zemlje gdje se oko politike kolju žešće nego oko nogometa i gdje navijači zaustavljaju vlakove i preprečuju autoceste ako im se nešto ne svidi - Oriana Fallaci je briljantnim stilom dala oduška kriku i bijesu. Veličanstvena kada je odušak prepuštala drugima, žrtvama svojih intervjua, ili faktima svojih ratnih reportaža, patetična kada je u centru svog interesa ostavila samu sebe, svoje frustracije, strahove i mržnje.
Oriana Fallaci (Firenze, 29. 6. 1929 - 15. 9. 2006) demonstrirala je svoj aktivizam veoma rano. Kao sasvim mlada djevojka pridružila se za drugoga svjetskog rata ilegalnoj organizaciji otpora "Giustizia e liberta". Nedugo poslije rata dala se u novinarstvo, a na glas je izašla kao ratna reporterka tjednika L'Europeo. Izvještavala je iz vijetnamskog rata 1967., pa iz indijsko-pakistanskog rata, s kriznih područja Latinske Amerike, te Bliskog i Srednjeg istoka. Za krvavog gušenja studentskih prosvjeda uoči Olimpijskih igara u Ciudad Méxicu bila je ustrijeljena i prenesena, kao mrtva, u mrtvačnicu meksičkoga glavnog grada. Ondje su ustanovili da je u njoj ipak ostala neutrnuta nit života, pa je prebačena u bolnicu i spašena. Od tada je fanatično mrzila Meksikance. Među mnogim knjigama koje je napisala prave su uspješnice bila "Pisma nerođenom djetetu" (o svom abortusu i dilemama), "Jedan čovjek" (o Alekosu Panagoulisu, svome životnom drugu, grčkom socijalistu i borcu protiv atenske vojne hunte, koji je smaknut u namještenoj prometnoj nesreći u Ateni 1976), te "Razgovori s poviješću" (intervjui sa svjetskim moćnicima).
Inoslav Bešker
Oriana Fallaci je bila ne samo čitana i cijenjena, nego i poprilično proturječna novinarka. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je ikona progresizma, poznata po kritici svakog totalitarizma i fanatizma, ali i po antiklerikalnim gledištima.
Kritika Islama
Njezina kritika islama se poslije 11. rujna i sama približila fanatizmu, u knjizi "Snaga razuma" (izašloj u proljeće 2004) kritizirala je Katoličku crkvu da je preslaba pred muslimanskim svijetom, a na kraju se približila Benediktu XVI, otkrivši da je on mnogo rezerviraniji spram islama negoli je bio njegov prethodnik Ivan Pavao II. Papa Ratzinger ju je lani primio u dugu privatnu audijenciju u Castel Gandolfu.
Oriana Fallaci je vazda bila novinarka koja je više i bolje baratala emocijama nego činjenicama, a među emocijama joj je daleko više ležala strastvena mržnja nego ijedna druga strast, premda je i njih imala. Strastven i žestok je bio i njezin stil, koji je navodio čitatelje ne toliko da razmišljaju i vrednuju, koliko da se opredjeljuju i svrstavaju, s njom ili protiv nje.
Donekle je logično da su joj udarni žanrovi bili intervjui (gdje se mogla i znala konfrontirati i s najmoćnijim političarima svog vremena) i ratovi. Svjetska ratišta prestala je opisivati nakon takozvanoga Zaljevskog rata. "Za mene su svi ratovi gotovi, a približava se kraju i moj osobni rat", izjavila je novinarima u početku devedesetih godina, dramatizirajući do kraja podatak da je i sama oboljela od raka. Ta je bolest do paroksizma razmahala njezinu ogorčenost, koja se cijedila kroz retke njezinih posljednjih tekstova i istupa.
Uvjerena je bila da je za njezin rak kriv Saddam Hussein: da se razboljela udišući otrovne plinove nastale iračkim paležom kuvajtskih naftnih izvora. Bila je kadra pisati knjige koje su se mogle čitati s jednakom pažnjom kao i kraći tekstovi. Prva u tom nizu bila je ukoričena komentirana reportaža o vijetnamskom ratu "Ništa i amen", kojom je zaradila prvu od brojnih svojih nagrada. Pošto je prestala juriti po svijetu za temama i sugovornicima, posvetila se knjigama, koje su i dalje bile najavljivane kao prvorazredni događaji i prije negoli su izašle.
Opsjednutost islamom je rasla - knjiga "Inšallah" bila je posljednji bestseller. Izvorni poticaji su prestali, pa je potkraj devedesetih i tržište odoljelo: njezina (osobna) "Nafta" je neslavno propala i gadno ojadila nakladnika. Džihad protiv džihada Oriane Fallaci, započet "Bijesom i ponosom" i završen tek njezinom smrću (ako ne iskrsne i neki posmrtni spis), bio je posljednji povratak na scenu, furiozniji nego ijedna od njezinih prethodnih novinarskih faza, koji je kulminirao ne tako davnom najavom da će se postarati da se digne u zrak džamija koju kane graditi nedaleko od Siene, u Toscani, zemlji rođenja i smrti Oriane Fallaci.
Incidenti na zadatku
Evo cijeloga tog pasusa: "Ne želim vidjeti tu džamiju, ona je prilično blizu moje kuće u Toscani. Ne želim vidjeti minaret visok 24 metra u Giottovu pejzažu, kad ja u njihovim zemljama ne smijem staviti križ niti unijeti Bibliju... Ako budem još živa, otići ću do mojih prijatelja u Carraru, grad mramora. Ondje su svi anarhisti; s njima ću uzeti eksploziv i dignut ću džamiju u zrak!" Tako je njezine riječi u lipnju objavio ipak liberalni New Yorker. Bio je to posljednji intervju Oriane Fallaci (ako ne iskrsne neki pozniji a neobjavljen). On možda ponajbolje oslikava njezinu furioznost koja je nije napuštala ni do zadnjeg daha.
U njemu je Romana Prodija i Silvija Berlusconija objedinila pojmom "two fucking idiots" i objasnila da na izbore izlaze samo osobe bez digniteta: "Zašto se ljudi ponižavaju glasajući? Ja nisam glasala. Ne! Jer imam dostojanstvo. Da sam u nekom trenutku začepila nos i i glasala za jednoga od njih pljunula bih sama sebi u obraz."
Za znalca talijanske novinarske scene to je bio i jasan obračun sa zaista najvećim toskanskim novinarom prošlog stoljeća, Indrom Montanellijem, koji je svojedobno poručio Talijanima da začepe nos i da glasaju za demokršćane; još kasnije se taj desničar približio lijevom centru, odalečivši se posve od Berlusconija i njegove desnice, jer je za Montanellija desnica značila i moralnu čistoću, pa se udaljio od onih koje je smatrao (većim) lopovima.
Za razliku od Oriane Fallaci, za kojom je jučer najglasnije i najočitije plakala rasistička Sjeverna liga Umberta Bossija i (još gorega) Roberta Calderolija.
Nije čudno. Margaret Talbot, koja je vodila spomenuti intervju za New Yorker, označila je Orianu Fallaci kao sitnu buržujku, zadržavši se na nekim od ocjena koje joj je iznijela znamenita talijanska novinarka.
Talbot to ilustrira ne samo tvrdnjom da je Fallaci protiv abortusa "osim ako te siluje i oplodi neki Bin Laden ili neki Zarkawi", ili tvrdnjom da veze među homoseksualnima treba zabraniti pošto su fanatici: "kao što bi muslimani htjeli da svi postanemo muslimani, tako bi i oni htjeli da svi postanemo homoseksualni", nego i ovom rečenicom, tipičnom i po sadržaju i po stilu: "...kad bih imala pištolj i morala birati između Meksikanaca i muslimana, krzmala bih se časak, ali bih zatim upucala muslimane jer su mi se popeli na kurac".
Naravno da ta furioznost nije izbila tek poslije napada na New York, gdje je Oriana Fallaci pretežno živjela posljednjih godina.
Robert Scheer je još 1981, intervjuiravši Orianu Fallaci, napisao: "Prvi put u mom životu došlo mi je žao ljudi kao što su Homejni, Gadafi, perzijski Šah ili Kissinger, koji su svi bili žrtve njezina bijesa."
Intervjui su možda baš zato bili njezina najjača strana, po kojima se nepobitno upisala u povijest novinarstva.
Incidenti s intervjuiranima bili su najpitoreskniji, ali ne i najbitniji.
Hailé Selassié I, etiopski negus negesti (car nad carevima) utekao je iza svog prijestolja urlajući: "Što hoće ta žena?", pošto ga je pitala za sudbinu Etiopije poslije njegove smrti. "Prvorazrednom lažljivicom" ju je nazvao Henry Kissinger, koji je u povijest ušao baš kao lažac i masovni ubojica (Čile), pa je još na tome sazdao ugled i imutak. "Pravom kurvetinom" ju je nazvao Bettino Craxi, čiji uspon i pad ilustriraju što je paradigmatska kurva u politici. Jasser Arafat je izgubio bitku pokušavši je nadlajati i ispaliti više riječi u minuti. Sve te njihove reakcije rezultat su, zapravo, jednoga te istoga prosedea kojim se Oriana Fallaci služila u intervjuima: krenula bi u žestok i nezaustavljiv napad, prisiljavajući sugovornika da se i sam razbjesni i tako ogoli. Ta je metoda, kada se pogleda post hoc, bila bliža manirama trenera istočnjačkih borilačkih vještina, ili maorskog trenera, nego ovlaštenog psihologa - ali je postizala cilj. Parirao joj je, na stanovit način, samo Ruhollah Mussawi Homejni, iranski ajatolah, jer je znao isukati iste malograđanske predrasude kakvima se i sama Oriana Fallaci poslužila u intervjuu za New Yorker. "Ne želim biti prisiljena da nosim čador!", bijesno je dobacila Homejniju. "Nitko Vas ne bi ni prisilio, gospođo. To je obrana protiv grešne požude, Vi je nikada ne biste izazvali ni da hodate goli!"
Unatoč tome, ili baš zbog toga, popis moćnika koje je intervjuirala zaista je impozantan i čini, na neki način, panteon svjetske političke scene šezdesetih i sedamdesetih: Nguyen Cao Ky (vijetnamski vođa), Jasser Arafat (palestinski vođa), Vo Nguyen Giap (vijetnamski vojskovođa), Mohammed Reza Pahlavi (iranski šah-in-šah, tj. car), Henry Kissinger (parabismarckovski zloduh američke vanjske politike), Deng Xiaoping (kineski megapragmatik), Walter Cronkite (vodeći televizijski komentator), Indira Gandhi (indijska premijerka, poslije ubijena), Golda Meir (izraelska premijerka), Nguyen Van Thieu (vijetnamski vođa), Zulfikar Ali Bhutto (pakistanski premijer, poslije pogubljen), Willy Brandt (njemački kancelar), Muamer el Gadafi (libijski vođa), Pier Paolo Pasolini (talijanski pisac i sineast)...
"Nisam razgovarala samo s Hitlerom i Stalinom", priklopila je jednom prilikom sama Oriana Fallaci.
Žrtva bijesa Oriane Fallaci bila je i ona sama: "Pisma nerođenom djetetu" su ogorčen obračun s njezinim vlastitim abortusom, koji sebi nikada nije oprostila.
Iz etruščanskog lonca
Posljednja strast Oriane Fallaci bila je njezina domovina, Toscana. Mogla je, na kraju, biti liječena u najboljim američkim bolnicama. Mogla je ostati u svome prekrasnom stanu u New Yorku u kojemu je živjela izolirana i ogorčena, ali s odličnim pregledom zbivanja. Odlučila je umrijeti u Toscani u kojoj je i rođena i čiju je tradiciju usisala od najranije mladosti.
U svoj Italiji, konglomeratu kulture i nasilja, baš se Toscana odlikuje stvaralačkom vrtložnom kombinacijom tih svojstava. Siena - koja je pokušala nadmašiti Firenzu katedralom toliko velikom da tehnički nije mogla biti izgrađena do kraja - kampanilizam svojih kontrada razrješuje Paliom, konjskom utrkom na glavnom trgu, kroz koju se ispuhuju strasti koje bi inače rezultirale razbijenim glavama. Najveći firentinski (i talijanski) pjesnik napisao je golemo djelo u kojemu su najbolje stranice one na kojima je svoje protivnike porazmještao po paklu i namijenio im najsadističkije vječne kazne. Firentinac je bio i Niccolo Machiavelli koji je lokalnu (talijansku) praksu opisao tako živo da su poslije stoljećima tvrdili kako je pronosio Sotonine naputke.
Izašla iz toga etruščanskog lonca s italskim poklopcem, zemlje gdje se oko politike kolju žešće nego oko nogometa i gdje navijači zaustavljaju vlakove i preprečuju autoceste ako im se nešto ne svidi - Oriana Fallaci je briljantnim stilom dala oduška kriku i bijesu. Veličanstvena kada je odušak prepuštala drugima, žrtvama svojih intervjua, ili faktima svojih ratnih reportaža, patetična kada je u centru svog interesa ostavila samu sebe, svoje frustracije, strahove i mržnje.
Oriana Fallaci (Firenze, 29. 6. 1929 - 15. 9. 2006) demonstrirala je svoj aktivizam veoma rano. Kao sasvim mlada djevojka pridružila se za drugoga svjetskog rata ilegalnoj organizaciji otpora "Giustizia e liberta". Nedugo poslije rata dala se u novinarstvo, a na glas je izašla kao ratna reporterka tjednika L'Europeo. Izvještavala je iz vijetnamskog rata 1967., pa iz indijsko-pakistanskog rata, s kriznih područja Latinske Amerike, te Bliskog i Srednjeg istoka. Za krvavog gušenja studentskih prosvjeda uoči Olimpijskih igara u Ciudad Méxicu bila je ustrijeljena i prenesena, kao mrtva, u mrtvačnicu meksičkoga glavnog grada. Ondje su ustanovili da je u njoj ipak ostala neutrnuta nit života, pa je prebačena u bolnicu i spašena. Od tada je fanatično mrzila Meksikance. Među mnogim knjigama koje je napisala prave su uspješnice bila "Pisma nerođenom djetetu" (o svom abortusu i dilemama), "Jedan čovjek" (o Alekosu Panagoulisu, svome životnom drugu, grčkom socijalistu i borcu protiv atenske vojne hunte, koji je smaknut u namještenoj prometnoj nesreći u Ateni 1976), te "Razgovori s poviješću" (intervjui sa svjetskim moćnicima).
|
Živa u mrtvačnici
|
Inoslav Bešker