Frano Miloš ponovo je na ratnoj stazi.Vinogradar iz Ponikva na Pelješcu autor je Stagnuma, prvoga hrvatskoga kultnog vina (tako ga označuje i Hugh Johnson u svom višemilijunskom godišnjem Vodiču), ujedno i prvog hrvatskog crnog vina koje je probilo barijeru cijena od 200 kuna.
Stagnum je vino koje je stvorilo trend skupih i visokokoncentriranih plavaca, vino koje je otvorilo ne put nego šesteropružnu autocestu svim drugim privatnim proizvođačima s Pelješca.
Beskompromisno vino
Stagnum je, u krajnjoj liniji, jedno od rijetkih hrvatskih crnih vina koje uspješno stari: prošle su godine butelje iz 1993. bile u začuđujuće dobroj formi.
Berba 2003. vjerojatno je najuspješnija koju je Frano Miloš dosad proizveo. Stagnum iz 2003. godine izrazito je bogato, teško, moćno, beskompromisno vino koje ne samo da izražava, nego i vizualizira pelješki terroir: ono je na nosu vruće i raskošno kao pelješko ljeto, a u ustima prepuno žestokih tanina i agresivno, kao pelješki kamenjar.
Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo skinuo je Stagnumu iz 2003. godine oznaku vrhunskog vina, jer je vino, kako je pisalo u obrazloženju Zavoda, “previše trpko.”
Zanimljivo je, međutim, da je u svom elaboratu o Stagnumu, što ga je podnio Zavodu, sam Miloš bio naglasio trpkost kao jednu od značajki Stagnuma.
Miloševa vina, koliko god bila ekspresivna, daleko su od savršenih; u nekim se bocama jako osjeća volatilna kiselina, a nekim se berbama sasvim sigurno dogodio “brett” (bakterija koja, u prevelikim količinama, izaziva vonj štale, životinja i truleži).
Miloševe kolege tvrde da je mikrobiologija glavni Stagnumov problem.
No, Zavod za vinogradarstvo nije deklasificirao Stagnum iz 2003. zbog nestabilnih kiselina, ili žestokih animalnih aroma, nego zbog prejake “trpkosti”! Trpkost je, pobogu, bitna značajka gotovo svih dobrih plavaca s Pelješca!
Frano Miloš krenuo se žaliti. Želio je doznati tko su članovi Komisije koja je u ime Zavoda donijela odluku o deklasificiranju Stagnuma.
Dok smo prije nekoliko tjedana razgovarali u zagrebačkom Baltazaru, Miloš me uvjeravao kako mjesecima nije mogao doznati imena ljudi kojima je Stagnum previše trpak.
- Na kraju sam morao ići skoro sve do ministra, i početi glasno razmišljati o Ustavnom sudu, da bih napokon dobio imena članova. Koja su me zaprepastila - rekao je.
Nelojalna konkurencija
Onda mi je Miloš pokazao papir s članovima Komisije. Od petero članova troje su bili predstavnici vinarija koje imaju vinograde u južnoj Dalmaciji. Radilo se, dakle, o izravnim Miloševim konkurentima. Jedna je gospođa, koja je sudjelovala u deklasificiranju Stagnuma, enologinja u velikoj kompaniji, koja proizvodi nekoliko milijuna boca vina, koja se bavi punjenjem uvoznih jeftinih vina u Hrvatskoj, koja prodaje i vina za 15-20 kuna, bez oznaka sorte i porijekla, i koja se, vrlo je moguće, bavi i patvorenjem vina.
Dakle, ljudi iz tvrtki koje proizvode i najniže vrste vina na hrvatskom tržištu odlučili su deklasificirati Stagnum.
Stagnum se sada prodaje s oznakom stolno vino i nema nikakvih problema s plasmanom na tržištu. No, famozna Komisija za ocjenjivanje vina pri Zavodu za vinogradarstvo odlučila je, čini se, Milošu uzvratiti udarac zato što ih je maltretirao oko Stagnuma.
U studenome ove godine Milošev Plavac iz berbe 2006. Komisija je ocijenila sa samo 68 bodova, čime je Plavac iz kategorije kvalitetnih prešao u kategoriju stolnih vina.
Miloš se, naravno, ponovo žalio. Zavod u svom promptnom odgovoru nije naveo zašto je Miloševo vino deklasificirano nego je samo rekao da je sve napravljeno po zakonima i pravilnicima. Ovdje se javljaju dva pitanja.
Prvo, Plavac iz 2006. najbolji je što ga je Miloš dosad pustio na tržište. On nema nijednu izraženu tehničku manu, nije ni pretrpak, čak je donekle ispoliran i namjerno komercijalno napravljen, što je neobično za Milošev stil.
Kako je, dakle, moguće da vino koje je nesumnjivo urednije i tehnički perfektnije od svih prethodnih Miloševih plavaca dobije ocjenu koja ga stavlja u nižu kategoriju?
Drugo, mnogo važnije, Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo u svom je odgovoru Frani Milošu načelno u pravu.
Oni jesu u pravu kad kažu da je sve što su učinili u skladu s redovitom procedurom. A ta je procedura jedan od stvarnih, bitnih problema hrvatske vinske scene, zato što, s jedne strane, omogućava diskriminaciju pojedinih vinara, a, s druge strane ne unapređuje kvalitetu. Vina se u Hrvatskoj klasificiraju organoleptički i na temelju kemijske analize.
Članovi Komisije često su pokazali da zapravo ne znaju puno o vinima pa su tako visoke ocjene dobivala neka uvozna vina koja u inozemstvu redovito prolaze katastrofalno, dok su, pak, uvoznici katkad imali problema s vrhunskim šampanjcima i solidnim pjenušcima, jer im je Zavod, uvijek u skladu sa zakonima i pravilnicima, pronalazio tehničke pogreške koje se smatraju pogreškama valjda jedino u Hrvatskoj.
Uvoz drugih sorti
Frano Miloš želio je s Plavcem iz 2006. napraviti iskorak na hrvatskoj sceni crnih vina.
- Želio sam napraviti dobro vino koje bi bilo široko dostupno. Cijena ovoga Plavca u mom podrumu jest 40 kuna plus PDV. To znači da se u trgovinama može prodavati za desetak eura, ili manje, a da na njemu svatko zaradi. Mislim da je vrijeme za financijsku demokratizaciju scene plavaca, kada je riječ o dobrim vinima, i za nametanje novih kvalitativnih standarda za široko dostupne plavce - kaže Miloš.
Uistinu, tržište plavaca dijeli se na tri kategorije: vrhunska, ambiciozna i vrlo skupa vina, zatim “obične plavce” koji stoje između 60 i 100 kuna, i plavce koji se prodaju u velikim formatima i stoje toliko malo da je teško povjerovati da se doista radi o plavcu.
- Ja sam, dapače, uvjeren da puno vina koja se prodaju pod etiketom malog plavca uopće ne sadrži mali plavac. Gledajte - naglašava Miloš - kad mali plavac nije dovoljno zreo, kad ima vrlo mali alkoholni potencijal, on ne može dati vino jake boje. Ukratko, ako imate tamni plavac s jedanaest posto alkohola, možete biti sigurni da u boci nije plavac, nego nešto drugo, najčešće vranac ili merlot, s određenim dodatkom plavca. A ta se vina prodaju pod etiketom malog plavca iako se proizvode od drugih sorti i iako grožđe za ta vina često ne dolazi s Pelješca, pa ni iz Hrvatske.
Uistinu, uvoz jeftinoga grožđa i patvorenje jeftinih vina jedan je od strateških problema hrvatske vinske industrije, koji, međutim, ostaje nedokaziv, jer nitko kontinuirano ne nadzire put grožđa od vinograda do vinarije.
Porijeklo vina: nepoznato
Činjenica je da najveće hrvatske vinske tvrtke sedamdeset posto svega što proizvedu pune u boce velikih formata, a ne u butelje. Činjenica je da su ta vina vrlo jeftina i činjenica je da nitko ne zna što se zapravo nalazi u tim bocama, demižonima ili tetrapacima.
Utoliko je pitanje redefiniranja proizvodnje masovnih vina i bitno političko pitanje: budimo realni, neke velike vinarije, kao i neke manje, obiteljske, ne žive od vrhunskih butelja, nego od oceana tekućine nepoznatog porijekla koja se jeftino proizvodi i prodaje u bescjenje. Najgore je što pojedini dijelovi tog oceana dobivaju znatno više ocjene od, primjerice, Frane Miloša, koji nije jedini hrvatski vinar s takvim problemima.
I te su vinarije spremne itekako lobirati da se baš ništa ne promijeni u sadašnjem sustavu službenog ocjenjivanja vina, a da se troublemakeri poput Frane Miloša kazne.
Iako, zapravo, Miloš nije kažnjen. Njegov Plavac iz 2006. predstavlja toliko dobru vrijednost za novac da je posve svejedno što će pisati na etiketi.