S nepunih 18 godina doživio sam obiteljsku tragediju, naglo mi je umro otac. Život mi se srušio u jednom trenutku, otac mi je bio uzor. Sad si glava obi- telji, govorili su mi, u ovom dijelu Hrvatske je tako, znate... Velika su očekivanja.
Otac je naglo obolio, umro je kao mlad čovjek, a da za života nije bio ozbiljno bolestan. Ni četiri mjeseca kasnije ja sam krenuo u Zagreb na studij ekonomije. Nisam shvaćao da nije pravo vrijeme, s obzirom na moje stanje... U Zagrebu nikoga nisam poznavao. Studentskim danima sam se veselio, ali emotivna napetost je rasla. Jednostavno, nisam odtugovao kako treba, nisam dao ni prostora ni vremena emocijama, samo sam krenuo u novu epizodu.
Poremećaj hranjenja uključuje tri oblika: anoreksiju, bulimiju i nespecifični poremećaj (najčešće je to kompulzivno prejedanje) .
Vrijeme je prolazilo i ja sam počeo bježati. Kamo? U destrukciju. U kaos s hranom. Netko u svojoj emotivnoj boli krene u alkohol, kocku, drogu... netko u prejedanje. Nisam odmah shvatio što me je snašlo. Svaki obrok koji pojedeš, svaku kap vode koju popiješ - povratiš. Sve iziđe iz tebe, a da nijednom ruku nisi stavio u usta. Psihološki je to nagon, ne treba ti ruka, unutarnji nemir i bol dovoljni su impuls da se sva hrana digne i iziđe iz organizma.
Mladić je zastao. Uravnotežen govor, poput neke osobne ispovijedi, prekinuo je uzdahom. Zvuči pribrano, zrelo, čak pomalo starije no što ima godina. A danas ima 29 I predsjednik je uprave jedne naše kompanije. Studentske dane pamti, svaki trenutak duboko je urezan.
“Koliko često sam povraćao? Šest, sedam, osam puta dnevno, barem. Pojedeš sendvič, odmah ga povratiš. I ubrzo si opet gladan. I moraš jesti. Konzumiraš nenormalne količne hrane koju odmah povratiš. To je bulimija, znate. Prejedanje. Pa povraćanje. Pa opet tako. Nisu to normalni obroci, to su veliki obroci. Koje odmah povratiš.”
Dani prolaze, sebi je teško priznati problem. “Ignoriraš, mučno ti je razmišljati, a tijelo vrti svoje. Potiskuješ. Dokle tako? Dok ne prsne željena točka promjene. Ili dok ne umreš.” Kako izgleda s društvom izići vani, primjerice, na pizzu? “Jednostav- no, pojedeš tri komada, ispričaš se, odeš na zahod, povratiš i vratiš se. Ne želiš, ali hrana se sama diže. Okolina uglavnom ništa ne primijeti jer bulimičari ne mijenjaju težinu.
Svih tih godina nisam jako smršavio. Usto, godinama sam se bavio sportom, bio sam profesionalni rukometaš junior i od treninga sam imao dobro oblikovano tijelo. Bio sam perspektivan sportaš, ali otac je, prije no što će umrijeti, zatražio da obećam da ću završiti fakultet. Obećao sam i napustio sport, jer nisam stizao dva treninga dnevno i učenje. Ali sportski duh je ostao, borba je dio moje naravi.”
Unatoč problemima, bio je dobar student. Prosjek ocjena na studiju iznosio je 4,0, a na magisteriju 5,0. Ispite je rješavao u prvim rokovima. Tvrdoglavi, sportski duh svakako je bio saveznik. Tako je bilo i u poslu. Sa samo 24 godine postao je di- rektor turističke kuće, a ubrzo i predsjed- nik uprave. Odgovoran posao odlično je pokrivao, nitko ništa nije primijetio dok se unutarnji svijet previrao.
Nakon godina potiskivanja, krenuo je tražiti izlaz. Prije dvije godine naletio je na televizijsku emisiju u kojoj su stručnjaci govorili o poremećajima prehrane. Trgnuo se. Obratio nekim terapeutima, međutim nisu se snašli. Nažalost, jav- no zdravstvo, tvrdi mladić, ne može učiniti puno toga jer je liječenje poremećaja poput anoreksije ili bulimije dugotrajno, a sustav za pojedinca nema ni vremena ni novca. Tada je tražio izlaz, nabasao na terapeute kojima je ovo područje strano i još jače se zabio u zid. Obratio se potom udruzi koja je tvrdila da pruža pomoć pri poremećaju prehrane, ali bili su, kaže, loše organizirani. Tapkao je u mjestu, jeo i povraćao. I onda je opet na televiziji slučajno “ulovio“ dr. Hrvoja Handla iz Psihijatrijske bolnice Jankomir i Tinu Lalli iz Centra za poremećaje hranjenja Bea kako govore o programu liječenja bulimije. Uključio se.
“Tri mjeseca sam bio u remisiji, nisam povraćao. Ali tada nisam bi spreman ne povraćati i opet sam se vratio na staro. Ipak, proces se zakotrljao. Odlučio sam liječenje nastaviti u privatnoj praksi jer se radi o dugotrajnoj psihoterapiji, a i više mi odgovora radi posla. Iako ne živim u Zagrebu, nego u gradu na obali, od siječnja ove godine svaki tjedan, svakog utorka, putujem u Zagreb na privatnu terapiju. Ima rezultata! Već 59 dana nisam povratio! To je odlično, liječnik nije mogao vjerovati. Rehabilitacija će trajati barem godinu dana. Još uvijek su to borbe, ružni snovi. Bez pomoći zaručnice i obitelji ne bih uspio. Naime, tu su nagle promjene raspoloženja, od silne sreće do provale bijesa, u sekundi. Puno je potisnute ljutnje koja se oslobađa. Bulimija je nus- pojava unutarnjeg nereda, boli, potisnute traume”, iznosi mladić.
Danas mu smeta što se malo udebljao. Bolje reći napuhnuo, jer tijelo reagira ka- da povrćanje naglo prestane: voda se nakuplja u licu, trbuhu i gležnjevima. No, sredit će i to, sportaš je on. Iza njega je jedanaest godina patnje. Organizam se jako mučio. Nitko ništa nije sumnjao, ni majka, ni sestre u obitelji kad bi ih posjetio praznicima. Samo bi primijetili: “Uh, koliko ti možeš pojesti, a da se ne udebljaš!”
Najbliži muški prijatelji znali su da pati, bili su podrška u tišini. A majci je rekao prije četiri godine. Nije joj bilo jasno o čemu govori, šok, nije mogla pojmiti da njezin sin ima takve probleme. I djevojci je rekao, čim smo se upoznali.
“Gadan rizik, ne znaš želi li cura biti s nekim tko povraća osam puta na dan. Riskirao sam da me odmah nogira”, nasmijao se. Zna da ljudi sa sličnim problemom imaju puno teškoća zbog okoline koja nema razumijevanja. “Smatraju nas luđacima i zato nismo spremni javno govoriti o tome. Kada bismo se razotkrili, krenuli bi veliki problemi na poslu i u privatnom životu. To je tabu tema!
Čovjeku s bulimijom ne vjeruje se da je pouzdan i da može voditi firmu. Poznajem bulimičare koji su u velikoj depresiji. Povukli su se u sebe, ne da im se ići vani, živjeti. Teške depresije, vrte se samoubilačke misli, ne vide radost života. I ja sam povremeno imao takve faze. Srećom, imam dobro društvo. Komunikativan sam, aktivan. U nas će ti okolina prije ‘oprostiti’ da si narkoman. A mi, mi smo luđaci koji tamo nešto povraćaju jer žele biti mršavi. O, kako ljudi pojma nemaju, naš život je psihički, fizički i emotivni pakao!
Imam sreće da mi jednjak nije previše stradao. Razni ovisnici, onkološki bolesnici, svi oni imaju pažnju i empatiju društva. Za nas se, međutim, nika- da neće organizirati humanitarne akcije za liječenje koje je skupo i dugotrajno. Društvo nema sluha, a farmaceutskom lobiju nismo zanimljivi jer se na anoreksiji i bulimiji ne može zaraditi kao na, primjerice, raku ili shizofreniji”, opisuje mladić.
“Razmišljao sam da li pristati na ispovijest, ali evo, ako moj pozitivan primjer na putu prema izlječenju, iako anoniman, može pomoći ijednoj oboljeloj osobi, sretan sam. Uvijek će svanuti, to je moj moto“, rekao je i požurio na važan poslovni sastanak.
Koliko točno ljudi u Hrvatskoj boluje od poremećaja hranjenja - što uključuje tri oblika: anoreksiju, bulimiju i nespecifični poremećaj - teško je reći, jer u nas nema obuhvatnih istraživanja. Prema svjetskim parametrima, procjenjuje se da se u Hrvatskoj broj oboljelih kreće između 34 i 45 tisuća. Od toga je, prema procjenama, više od 3000 onih koji pate od anoreksije, iz- među 5500 i 16.500 oboljelih od bulimije, te najmanje 25.500 ljudi koji imaju nespecifični poremećaj prehrane (najčešće je to kompulzivno prejedanje).
Od tih brojki, 90 posto je djevojaka i žena, 10 posto muškaraca. Međutim, budući da smo patrijarhalna sredina, možda je i više muškaraca, ali to jako skrivaju, kažu u udruzi Centar za po- remećaje hranjenja Bea.
“Poremećaji se javljaju u predpubertetskom razdoblju, adolescenciji i ranoj mladosti. Vrlo mali broj oboljelih se liječi, samo desetak posto, zbog stigme u društvu, zbog neprepoznavanja simptoma, kao i neznanja oboljelih o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama”, kaže Jelena Balabanić Mavrović, voditeljica Centra.
U Centru djeluju psiholozi, sociolozi i socijalni radnici. Mjesečno im se obrati 40-ak ljudi, od toga je svaki mjesec čak 20 novih oboljelih.
“Trend je zabrinjavajući. Savjetovalište smo za oboljele i njihove obitelji te pro- vodimo preventivan program u srednjim školama 'Tko je to u ogledalu' koji smanjuje rizična ponašanja. Ovaj poremećaj prati velika stigma i sram, stoga nam se ljudi mahom obraćaju anonimno. Društvo za njih nema razumijevanja, često čujemo predrasude da su to 'razmaženi luđaci opsjednuti dijetama, tko im je kriv, nek prestanu povraćati i počnu jesti'. Okolina ne priznaje da je to složeni poremećaj, da oboljela osoba ne može sama izići iz pakla i da je liječenje dugotrajno. I zato su ljudi s takvim problemima u nas nevidljivi. Skrivaju se i ne mogu se izboriti za svoj status”, iznosi Balabanić Mavrović.
Jedan od vodećih autoriteta u nas, kad je riječ o ovoj problematici, je dr. Hrvoje Handl, psihijatar i voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane u psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” na zagrebačkom Jankomiru. Najveći postotak poremećaja hranjenja, kaže Handl, odnosi se na bulimiju, s time da neke anoreksije postaju bulimije. Obrnu- to je rjeđe. Prema novijim istraživanjima, zanimljivo, omjer oboljelih je 1:4 za žene. Kako obitelj može prepoznati da netko njihov boluje od poremećaja hranjenja? “Mogu se uočiti promjene ponašanja, osobito u odnosu na hranu. Skrivaju se dok jedu, jedu sa-mi, često imaju tragove zubi na nadlanicama koji nastaju od guranja ruke na jezik kako bi povratili, krvave oči kod izlaska iz toaleta neposredno nakon obroka, općenito, pokazuju opsjednutost kalorijama, hranjivim vrijednostima i stalno govore o tome. To su samo neki tipični simptomi. Takve osobe imaju hranu konstantno u mislima i to treba razumjeti”, kaže dr. Handl.
Bulimičarima pripisuju hir, svojeglavost i razmaženost. To je strašna zabluda! Takve riječi vrijeđaju pacijente i nanose im bol. Molim vas, nemojte im to činiti .
Nije jednostavno govoriti o uzrocima, no općenito je važno znati da se ispod svakog poremećaja prehrane krije neki emotivni konflikt. Možda i trauma. Bitno je da u psihoterapiji osoba otkrije na koji način je svojim često nesvjesnim stavovima i razmišljanjima pridonijela nastanku bolesti. To je nenasilan put, nekad je dug i mučan, ali dostižan. Važna je samospoznaja kao bitan dio sazrijevanja. Bitno je reći da nitko nije kriv, imaju odgovornost za poremećaj i liječenje, tumači dr. Handl.
“Pripisuju im hir, svojeglavost, budalaštinu i razmaženost. To je strašna zabluda! Takve riječi vrijeđaju pacijente i nanose im zlo. Molim sve koji žive s takvim osobama da im to ne rade, da shvate da im treba pomoć, a ne ponižavanje”, upozorava dr. Handl.
Naglašava da je ponosan na svoj tim u Dnevnoj bolnici. Tim čini nutricionistkinja Maja Žanko, psihologinja Ena Ivezić, viša medicinska sestra Hermina Tomaić Marinić, viša radna terapeutkinja Kaja Komesarović te psihijatri Branka Restek Petrović i Vatroslav Prskalo. Kao tim rade zajedno i putuju na supervizije kolegici Karin Sernec u Ljubljanu, stručnjakinji koja se ovim složenim problemom bavi 15 godina.
Kako izgleda liječenje i nailazi li kao stručnjak na pozitivne primjere izlječenja? “Naša Dnevna bolnica prima osobe kojima je indeks tjelesne mase iznad 15, sposobne su brinuti o sebi i funkcioniraju svakodnevno. Liječenje je dugotrajno, traje od šest mjeseci do nekoliko godina.
Mnoge su djevojke u poremećaju od pet do čak 15 godina prije nego li uopće dođu k nama. Tada je potrebno dugo i njima mučno i teško psihoterapijsko liječenje da bi se izvukle”, ne krije dr. Handl.
“Broj oboljelih raste i ima veze s današnjom narcisoidnom kulturom i medijima koji diktiraju standarde ljepote i mršavosti. Na dijetama se zarađuju milijarde, na odjeći također, kao i na sredstvima za uklanjanje celulita. Treba nam još puno edukativnog publiciteta i borbe s predrasudama kako bi svi oboljeli ostvarili pravo na liječenje. Ne zaboravite da poremećaj prehrane spada u psihijatrijske poremećaje s najvećom smrtnošću”, upozorava dr. Handl.
Naglašava da je veliki korak ako oboljelima društvo skine sramotu i učini ih ravnopravnim članovima, a ne taocima predrasuda.
Uz dr. Handla, kod nas su još dva istaknuta stručnjaka: psihijatar Darko Marčinko, ravnatelj Zavoda za personologiju i poremećaje hranjenja KBC-a Zagreb, koji se bavi osobama s teškim somatskim oboljenjima kao posljedicama poremećaja i s djevojkama čiji je indeks tjelesne mase ispod 15.
Njegovim pacijentima potrebna je hospitalizacija. Tu je i Ivan Begovac, dječji i adolescentni psihijatar, koji se bavi osobama mlađim od 18 godina. Nutricionistkinja Maja Žanko radi kao vanjski suradnik u psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan”. Žanko je magistrirala na PBF-u i potom završila specijalizaciju iz poremećaja prehrane na medi- cinskom fakultetu u talijanskoj Firenzi, a u spomenutu Dnevnu bolnicu kod dr. Handla dolazi dva puta tjedno. Program uključuje predprogram (priprema pacijenta), rehabilitacijski program u trajanju od 3 mjeseca gdje pacijent dolazi svaki dan, 8 sati dnevno i na koncu postprogram u trajanju od 3 mjeseca, kada pacijent dolazi jednom tjedno.
“To nije dovoljno da se čovjek izliječi od anoreksije ili bulimije, ali ipak je nešto. Osobe s anoreksijom su pothranjene, njima je indeks tjelesne mase ispod 18. Normalni ITM je između 20 i 25. Kod bulimije nema pothranjenosti. Bulimija uključuje faze prejedanja, a onda slijedi kompenzacijsko ponašanje: povraćanje, uzimanje diuretika, odnosno laksativa ili opsesivno bavljenje sportom”, tumači Žanko.
U grupi ima 12 do 15 punoljetnih osoba. Nije pobornik dijeta jer često izazovu suprotan efekt. Ljudi izgube deset, a potom dobiju 15 kilograma, i tako u pakleni krug. Pacijente uči da je važna umjerena tjelovježba te da ne postoji podjela na “dobru” ili “lošu” hranu.
“Ne propisujem jelovnik nego osoba razvija zdrav odnos prema hrani. Nije presudno da je prehrana uvijek isključivo super-zdrava, znači povremeno može koji slatkiš i fast food, dapače. Cilj rehabilitacije, između ostalog, jest uspostaviti uravnoteženu prehranu: tri glavna obroka i dva ili tri međuobroka. Ne vrti se sve oko broja na vagi. Također, mnogo pacijentica zna iz vlastitog iskustva da pothranjenost uzrokuje izostanak menstruacije ili osteoporozu. Ljudsko tijelo je vrlo inteligentno i kad je pothranjeno gleda gdje će uštedjeti energiju. Često je to slučaj s menstruacijom koja ovisi o spolnim hormonima koji, pak, jako ovise o udjelu masnog tkiva.
Podučavamo ih koliko povraćanje uništava jednjak, zube, dovodi do niske razine elektrolita te je time ugrožen i rad srca. Kroz vođenje dnevnika prehrane pacijenti se uče samopromatranju vlastitih misli, emocija i ponašanja. Radimo na razbijanju prehrambenih mitova poput ‘ne smijem ništa jesti poslije šest popodne’ ili ugljikohidrati debljaju”, tumači Žanko.
U sklopu programa odu na ručak negdje vani; u muzej ili zajednički šoping. Za mnoge pacijente je to izazov: da imaju društveni život, da pojedu nešto novo vani i pritom ne povrate. Uz to, pacijenti imaju i psihoedukaciju, grupnu psihoterapiju pod vostvom dr. Handla, radnu i obiteljsku terapiju.
“Nemamo iluzija da će se osoba nakon tri mjeseca potpuno izliječiti, put je dug, ali imamo naznake izlječenja”, kaže nutricionistkinja.
Iz Dnevne bolnice na Jankomiru poručuju da je velika novost radionica koja se organizira ovog srpnja za roditelje i članove obitelji oboljelih. Radionica će trajati mjesec dana, tri puta tjedno savjetovat će polaznike kako se nositi s tako složenim poremećajem u obitelji te kako pomoći oboljeloj osobi. “Zainteresirani se mogu javiti na kontakte na našoj web stranici. Primit ćemo oko 36 osoba koje žive s oboljelim i probati im pomoći kroz četiri tjedna srpnja. A od rujna kreće novi ciklus liječenja, tako da već sada primamo predbilježbe za predprogram, da bi se nastavio u program koji traje 3 mjeseca i postprogram koji individualno traje i do šest mjeseci”, najavio je dr. Handl, naglašavajući da je poremećaj hranjenja bolest modernog doba s vrlo zabrinjavajućim uzlaznim trendom I mogućim smrtnim završetkom.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
