Našle smo se u kafiću u njezinu novozagrebačkom kvartu. Ima skoro godinu i pol dana da se zbog depresije koju nije prepoznala i nije liječila pokušala ubiti. Pristala je govoriti o tome, anonimno i uz uvjet da promijenimo po koji za priču nebitan detalj njezine biografije. “Ako pomogne makar i jednom koji pročita moju priču, onda ima smisla govoriti o tome. Skoro sam se ubila jer si nisam znala pomoći, a pomoć se, ako tražiš, na koncu uvijek nađe”, dlanovima se primi za podlaktice.
Nakašlje se pa nastavi: “Meni se sad, hladne glave, krv ledi u žilama kad pomislim da sam mogla već biti pokojna... Ne umire mi se. Makar sam tad baš htjela otići. Ne bih više dala svoj život”, nasmiješi se. “Imam i kćer koju volim najviše na svijetu. Ne mogu zamisliti da cijeli život živi s činjenicom da sam se ja ubila, da se hrva s time. Moje samoubojstvo, da se dogodilo, bilo bi zatrovalo i živote mojeg muža, mojeg brata...”
Suicid je pokušala u zimu 2014. godine. Tabletama. Bili su, kaže, sasvim prosječna radnička obitelj. “Živjeli smo mirno, rekla bih uobičajeno stabilno. Onda sam se ja promijenila. Ne znam točno kad. Odjednom više noćima nisam mogla spavati. Zaspala bih relativno lako, ali bih se budila nakon samo dva sata te tako satima čekala jutro. Vječito umorna, nisam se mogla koncentrirati ni na što. Nisam znala jesam li posolila juhu, zaboravila bih na zakazani pregled kod zubara, zaboravila bih čestitati bratu rođendan... Postala sam bezvoljna, pripisivala sam to klimakteriju, menstruaciju sam polako gubila, imala sam i ostale simptome. Više me nisu zanimale ni stvari koje su me uveseljavale cijeli život. Kuma i ja prije smo se vozile biciklima oko Jaruna, voljela sam peći kolače, imala sam nekoliko prijateljica s kojima bih se još od srednje škole redovito čula i viđala. Sve sam to polako micala iz svog života. Nisam ni primijetila kako mi se to dogodilo.”
Potom je postala “tehnološki višak” i još jedno ime na Zavodu za zapošljavanje. “S 50 godina, od toga 27 godina radnog staža i bez ikakve realne šanse da se ponovno negdje zaposlim!” navuče preko ramena ovlaš prebačeni baloner pa nastavi: “Slala sam ja molbe, puno njih, no baš nitko me nikad nije pozvao ni na razgovor. Osjećala sam se nepotrebnom, nekorisnom. Udaljila sam se tad i od supruga, prije smo imali dobar odnos, no i to je počelo pucati.”
Brinula ju je i situacija s kćeri. “Niti ima posao niti završava fakultet. Nekad je sve ispite s godine čistila u ljetnom roku, a sad govori da je bolje što dulje zadržati studentska prava jer posao u struci ionako neće naći. Sve mi se skupilo, preplavilo me i jedan dan sam potpuno svjesna progutala tablete”, kaže suznih očiju.
Nakon što su joj pružili pomoć u Vinogradskoj bolnici, upućena je u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Prvi put u životu našla se pred psihijatrom.
“Doktoru je odmah nakon iscrpna razgovora sa mnom bilo jasno da patim od depresije i da to traje već neko vrijeme, ali meni je to bila sasvim nova informacija. Toliko se priča i piše o depresiji, no nikad sebe nisam upitala jesam li i ja možda bolesna. Bila sam vječito bezvoljna, nezainteresirana za bilo što i uvijek umorna, i ne znam kako to da nisam otišla makar kod doktorice opće prakse tražiti kakvu pomoć. Ta depresija me skoro odvela u smrt. Kad su mi u Vrapču rekli da je to depresija i da se dade liječiti, pamtim kako sam pomislila: 'Daj, Bože, da je to što govorite točno, ali ja i dalje nemam energije za udahnuti, a kamoli se nadati izlječenju.'”
Nije imala izbora pa je prihvatila liječenje. Nakon mjesec dana uzimanja antidepresiva počela se osjećati bolje, odmah je krenula i na psihoterapiju. “Poslije dva mjeseca kao da se počela razilaziti magla koja me bila poklopila. Ta magla kao da mi se bila prišuljala, zamračila mi horizont, a da toga nisam ni bila svjesna. Tek kad se to počelo razilaziti razabrala sam koliko me depresija bila shrvala i da iz toga ima puta van. Imam ja i danas loših dana, kad se prepadnem, pomislim da mi se vraća, ali zapravo sam dobro i naučila sam kako se postaviti”, govori.
Suicidalnost nije duševni poremećaj, u psihijatrijskoj klasifikaciji ne stoji kao zasebna bolest. No psihološka autopsija što ju naprave liječnici analizirajući i tragajući za uzrocima svakog pokušaja suicida pokazuje da nitko ne diže ruku na sebe zbog samo jednog događaja u svom životu, ma kako težak bio.
“Površno gledajući ljudi kažu - ubio se jer mu je umrla žena ili zato što je izgubio posao. Takvi su događaji samo okidač, oni nisu razlog suicidu. Razlozi su puno dublji i obično datiraju odavno. Suicidalne osobe imaju preosjetljivost, kroz život se razviju u tip ličnosti koja se na neadekvatan način suočava sa životnim stresovima. Mi tražimo što je to ispod, u ličnosti, u obitelji, u načinu kako je netko živio ili živi, koji su to faktori bili koji su djelovali i stalno smanjivali nečiju emocionalnu kapacitiranost... Mora postojati neka predispozicija koja onda, uz određeni događaj koji posluži kao okidač, dovede do suicida ili pokušaja suicida, jer da nije tako - svi bi ljudi koji izgube posao ili prođu kroz razvod braka imali suicidalne ideje. No mnogi izgube posao ili budu ostavljeni pa nikada i ne pomisle na suicid, dok netko to 'odmah' napravi”, govori dr. Petra Brečić, psihijatrica koja dvadeset godina radi sa suicidalnim pacijentima na zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Vrapče.
Doktori upozoravaju da je suicidalnost uvijek simptom koji ide iz nekog duševnog poremećaja. “Uzrok tome da netko odluči sam sebi oduzeti život je beskrajno složen, puno je faktora koji dovode do takve odluke. Nema te suicidalnosti koja iza sebe nema neku psihijatrijsku dijagnozu ili simptom, bilo da je u pitanju poremećaj ličnosti, bipolarni poremećaj, depresija... I duševno zdrav čovjek u nekoj akutnoj situaciji, ako ga preplavi nevjera, kredit, teška bolest može pokušati suicid. U tom je slučaju riječ o poremećaju prilagodbe ili akutnom stresnom poremećaju...”, objašnjava dr. Ante Silić, psihijatar u Klinici za psihijatriju Vrapče.
Dr. Darko Marčinko, pročelnik Zavoda za poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja pri Klinici za psihijatriju na zagrebačkom Rebru, o suicidologiji je, u suradnji s grupom autora, napisao udžbenik. Pet je godina proveo u Centru za krizna stanja na Rebru i kao mlad liječnik, svakodnevno razgovarajući s ljudima koji imaju ponavljajuće suicidalne ideje, shvatio da mnogi u podlozi imaju smetnje ličnosti, pa i poremećaj ličnosti.
“Puno je djevojaka s dijagnozama anoreksije i bulimije, među kojima bude često i onih sa suicidalnim mislima, koje u podlozi imaju smetnje ličnosti. Poremećaj ličnosti iznimno je čest, raširen je među čak 10-15 % populacije. Problem je što je vrlo često neprepoznat i neliječen. Dosta je čest narcistični poremećaj ličnosti. Društvo u kojem vlada kult perfekcionizma i gdje se već od malih nogu forsira kvantitativno mjerljivi uspjeh i glorificiraju petice, može pomoći potenciranju narcističnih obilježja ličnosti. Današnja kultura potiče narcisoidne obrane, stalno se čuje: budi savršen, budi jak... Narcizam ima dva lica – jedno je grandioznosti ili superiornosti i perfekcionizam, a drugo je lice vulnerabilnosti ili osjetljivosti, bespomoćnosti, dovodi do totalnog obezvređenja sebe i drugih. Iz te bespomoćnosti i nemoći ide i suicidalnost. Laici ne povezuju da narcisi, unutar svoje ličnosti, imaju i jedno i drugo obilježje, i to oscilira ovisno o fazama. Patološka narcisoidnost vrlo često vodi u drugu krajnost, u autodestrukciju i suicidalnost. Dio suicidalnih ljudi će reći - ako nije sve po mome, ako nije savršeno, bolje da me nema. U podlozi suicida je vrlo često ta dihotomija perfekcionizma i nemoći.”
Dr. Marčinko sa skupinom je suradnika prošle godine proveo istraživanje na uzorku od 234 pacijenta više zagrebačkih bolnica koje “pokazuje da patološki narcizam vodi u jak osjećaj srama koji pogoduje depresiji, a depresija otvara put za suicidalno ponašanje. Utisnuto je to i u narodne poslovice poput - Propao sam u zemlju od srama. Ili - Stid i sram te bilo. I to su svojevrsne pedagoške poruke, uvriježene u društvu, koje dijelom pomažu stvaranju kulture srama”, objašnjava referirajući se i na poznatog američkog povjesničara i kulturalnog sociologa Christophera Lascha koji je još 1979. u svojoj antologijskoj knjizi “Narcistična kultura” dobro predvidio sadašnju situaciju, da porast narcističnih obrana na razini društva pogoduje nastanku suicida.
Više mi je puta u razgovoru naglasio koliko mu je kao liječniku bitno da ljudi i iz ovog članka shvate da se poremećaji ličnosti i hranjenja koji često vode i do suicidalnosti mogu uspješno liječiti. Važno ih je što prije dijagnosticirati i pronaći motivaciju za terapiju i kod oboljelih i kod članova njihovih obitelji. Obitelj je bitna karika, i paralelno s liječenjem oboljelog često je u terapiji i cijela obitelj.
“Analiziramo obiteljske odnose ne bismo li bolje razumjeli nastanak smetnji kod pacijenta. Nikako pri tome ne moraliziramo i ne tražimo krivca, nego pomažemo da svi nauče kvalitetnije komunicirati”, dodaje.
45-godišnja inženjerka pokušala je samoubojstvo ubrzo nakon razvoda što ga je inicirao njezin suprug. Brak se, kaže, dobrim dijelom raspao zbog svađa oko novca. Rata kredita je rasla, a njihove plaće s godinama opadale. Nakon neuspješnog suicida, nikad liječena kod psihijatra, hospitalizirana je i utvrđeno je da boluje od bipolarnog poremećaja.
“Da me je netko pitao, rekla bih da sam se odlučila ubiti jer mi se raspao brak. Kasnije sam, liječeći se, rekonstruirala kako se u mojem životu već dugo smjenjuju manične i depresivne faze, karakteristične za bipolarni poremećaj. U tim maničnim fazama sam puna energije, volje za životom, osjećam kao da nema problema koji ne mogu riješiti, stižem realizirati gomilu stvari. I stvarno, uhvatila bih se u koštac sa stvarima za koje bih, kad sam u normalnom periodu raspoloženja, rekla da su objektivno iznad mojeg kapaciteta. U jednoj takvoj fazi sam pokrenula projekt koji nije opstao, investirala sam u nerealne ciljeve. Suprug me nije mogao spriječiti, makar me odgovarao. Nije ni on mislio da sam bolesna, nego su svi oko mene doživljavali to kao moju karakternu crtu, da sam ishitrena. Bilo je i dugih depresivnih faza. Razvod je došao u jednoj takvoj fazi moje bolesti i činilo mi se da više dalje ne mogu.”
Dok priča vedra je i otvorena, jedna od onih ljudi koji znaju cijeniti životne prilike.
“Ako ima išta dobro u tom mom pokušaju suicida, onda je to činjenica da me odveo psihijatru i da sam se počela liječiti. Kamo sreće da sam odavno doktoricu tražila da me pošalje psihijatru!”
Učestalost suicida izražava se kao broj počinjenih samoubojstava na 100 tisuća stanovnika godišnje. U Europi je samoubojstava najviše u zemljama bivšeg SSSR-a (Litva, Rusija, Estonija, Latvija, Bjelorusija), a visoko su na skali rangirani i hrvatski susjedi - Slovenija i Mađarska. Makar je stopa suicida u Hrvatskoj visoka, liječnici ističu da se ona od 2005. smanjuje.
“Devedesetih je bila stopa između 23 i 25, danas između 15 i 18, ovisno o godini. S jedne strane to je moguće tumačiti prestankom rata, s druge boljim prepoznavanjem i liječenjem psihičkih poremećaja”, kaže dr. Marčinko.
Živimo u doba kad je odlazak psihijatru ili psihoterapeutu sve manje stigmatiziran, makar u većim i urbanijim sredinama. Sjever zemlje, Zagorje, Međimurje, dijelovi Slavonije po broju su samoubojica bliži Mađarskoj i Sloveniji, a jug, posebice Dalmacija, Italiji. Tri do četiri puta je veća stopa suicida u Krapinsko-zagorskoj županiji nego u Splitsko-dalmatinskoj. Bilo je godina kad je u Zagorju stopa suicida išla čak i do 40, a u Dalmaciji je bila između 10 i 12. Nema sigurnog objašnjenja zašto su tako velike razlike, ne samo u Hrvatskoj nego i globalno. Spekulira se da je to vezano uz specifičnost podneblja, količinu svjetlosti, način života, religioznost...
Samoubojice često pri krajnjem činu koriste alkohol, čak više od 60 posto njih. To čine i ljudi koji alkohol inače ne konzumiraju, jer ih ohrabruje na radikalni potez. I alkoholizam je u podtekstu mnogih suicida. Pokušavajući protumačiti razlike u visokoj stopi samoubojstva u Zagorju, prema znatno nižoj u Dalmaciji, kažu da je riječ o načinu na koji ljudi piju. U Dalmaciji se pije svakodnevno, ali se rijetko opija, za razliku od Zagorja gdje se alkohol konzumira manje kao ritualno sredstvo socijalizacije, a više kao teški opijat s kojim se bježi od realnosti. Za prvog razgovora s psihijatrom, pri uzimanju psihičkog statusa, liječnik će uvijek upitati je li u bližoj ili daljoj obitelji bilo suicida.
“Ako se netko u obitelji pokušao ubiti ili se ubio, djeca uče da se na taj način reagira na neki jaki stres. Tako je i s alkoholizmom, osim što i za njega postoji genetska predispozicija, i tu su također bitni i naučeni obrasci ponašanja. Ako dijete gleda da roditelj pije i da se na taj način nosi sa životom, i to dijete će, moguće, krenuti istim mehanizmom”, kaže dr. Silić dodajući da postoji i genetska podloga suicida koja nije odlučujuća, ali je treba biti svjestan i uzeti u obzir kao rizični faktor.
“Nećemo pacijentu koji je akutno bolestan reći da je pod još većim rizikom jer su mama ili tata, možda teta, stric počinili samoubojstvo. No kad čovjek kaže da je bolje, kad se opravi, a najkasnije kad je vrijeme za otpust iz bolnice, pitam ga gdje se vraća, u kakvu atmosferu, kakvi su mu životni planovi i objasnim mu da zbog genetike ima pojačani rizik za suicid.”
Ako je suicidalnost dio obiteljske anamneze, što je prevencija? “Svaki dan viđam ljude nakon pokušaja suicida ili one koji razmišljaju o tome. Ne mogu reći da će čovjek, ako ima pozitivnu obiteljsku anamnezu, dobiti intenzivniji tretman od drugog pacijenta s istom dijagnozom i sličnim simptomima koji nema suicidalnosti u obitelji, ali ćemo to uzeti u obzir i u terapiji – u medikamentima, i u psihoterapiji i u mogućoj obiteljskoj terapiji..., ovisi od pacijenta do pacijenta, svaki je slučaj poseban”, objašnjava dr. Silić.
Na biološkoj razini poremećena razina određenih neurotransmitera, primjerice serotonina, također može biti predisponirajući faktor. Suicidalnost je teško istraživati, to su obično postmortem studije, gledaju se mozgovi samoubojica, i rezultati su nerijetko oprečni. No zadnja istraživanja ukazuju da postoji poremećaj u radu hipofize, hipotalamusa...
“Netko genetski ne mora biti predisponiran za suicid, no bitan je i utjecaj vanjskih nepovoljnih faktora koji mogu, kad se epigenteski gleda, utjecati na genetiku. Primjerice, ako je u ranom odrastanju, čovjek koji možda nema genetsku predispoziciju za suicidalnost, prošao različite vrste zlostavljanja, psihičko, fizičko, seksualno ili je proživio rana odvajanja, smrt roditelja, ponekad bolni razvod roditelja - to sve može djelovati epigenetski i stvarati predispoziciju za suicidalnost”, upozorava dr. Brečić.
Ljudi će nerijetko kod psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta izbjeći kazati da su suicidalni, možda neće ni spomenuti da je netko u obitelji nekoć izvršio samoubojstvo. “Suicid u obitelji svima je teret i nevoljko govore o tome. Baš ih zato treba pitati, jer ako ih ne pitate, neće vam sami ni reći. I kad ih pitate nije sasvim sigurno da će o tome iskreno govoriti, jer suicidalnost je uvijek podložna moralističkim procjenama. Kad netko ima upalu pluća, onda tu nema moraliziranja, a kad netko proba izvršiti suicid, onda tu ide - ti si kriv, ovaj je kriv, onaj je kriv...”, ilustrira doktorica.
Dr. Silić dodaje: “Treba provjeriti postoji li suicidalnost i tamo gdje je na prvi pogled nema. Uvijek učim specijalizante i studente da pitaju. Mladi specijalizant na samom početku prakse rijetko će pacijenta pitati je li suicidalan, je li netko u obitelji pokušao suicid, jer i liječnik ponekad u početku osjeća nelagodu postaviti takva pitanja. Iz neke svoje početničke perspektive pretpostavlja da suicidalnosti nema i zna se tako dogoditi da nam ona promakne. Isti je stav vezan i uz simptome shizofrenije, pitanja tipa - imate li glasove, mislite li da vam netko čita misli, mislite li da vas progone. Ako polazimo od sebe, pretpostavit ćemo da su ta pitanja čudna, stigmatizirajuća, bilo bi nam čudno da nam ih netko postavi. No to kao psihijatar morate pitati i pritom nećete ni antagonizirati ni preplašiti pacijenta. Ljudi odgovore s 'da' ili 'ne', ne mora ni biti da su sasvim iskreni, da će reći istinu, ali dobiješ neki dojam, makar i o tome skrivaju li ili prenaglašavaju simptom, jer ponetko će i lagati da ima određene simptome ne bi li iz toga izvukao neku sekundarnu korist...”
Većina nakon pokušaja suicida svojevoljno pristaje ne liječenje, pa i na hospitalizaciju ako je potrebna. Puno je i onih koji, makar doktori procjenjuju da je hospitalizacija nužna i rizik za samoubojstvo visok, odbijaju bolnicu.
“Imate pacijenta koji otvoreno kaže: 'Hoću se ubiti i nećete me spriječiti.' Odbija bilo kakvu pomoć. U tim slučajevima ga zadržavamo na klinici prisilno. Tako je regulirano i Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Njih se opservira i tretira na odjelu intenzivne psihijatrije, gdje ih fizički moraju spriječiti da dignu ruku na sebe”, opisuje postupak dr. Brečić.
Takvi pacijenti u Vrapču borave u jednom od desetak boksova ograđenih providnim pleksiglasom. U središnjem dijelu prostorije 24 sata su medicinske sestre i drugo osoblje, u svakom trenutku vide pacijente, i po potrebi promptno reagiraju. Neki tu borave dan, dva, poneko i po tjedan dana. Kad liječnik procijeni da više nisu u velikom riziku, šalje ih, ovisno o dijagnozi, na druge odjele klinike. Oni kod kojih je pokušaj suicida reakcija na akutni stres i koji nemaju prethodnih psihijatrijskih dijagnoza, ne zadržavaju se dugo na klinici.
Što radi liječnik kad primi pacijenta koji je netom pokušao izvršiti suicid?
“Uza sve medikamente, a ima i pacijenata kojima ništa od lijekova nije potrebno, ključno je razgovarati, slušati čovjeka, biti strpljiv, miran, ne proturječiti, treba pokazati sućut, ali ne i sažaljenje. To pacijenti jako dobro osjećaju. Kasnije mu pokušati anticipirati budućnost na pozitivan način... Bitno je dati mu važnost, ne žuriti se, prihvaćati to što kaže i u onoj mjeri u kojoj je to primjereno danoj situaciji dati mu pozitivne inpute. Uvijek je važno gledati ga u kontinuitetu vremena, ne prilijepiti se samo za taj akutni problem i samo za tu jednu situaciju. To je u neku ruku zanat, no u psihijatriji je osim zanata i znanja jako važna i intuicija i naša vlastita emocionalnost.”
Dr. Brečić upozorava na porast broja suicida kod mlađih, ljudi između 25 i 30 godina.
“Nevolja današnjeg života je profiliranje krajnjeg individualizma u kojem se čovjek može osjećati iznimno usamljen. Posebno je to slučaj kod mladih, ne njeguje se iskazivanje emocija i emocionalna toplina što izvire iz obiteljskog gnijezda, jer obitelj se promijenila, roditelji nisu kući, ne provode vrijeme sa svojom djecom, djeca su orijentirana sama na sebe, na internet, elektroniku, žive potpuno drukčijim načinom života od onoga što bi bilo potrebno emocionalnu biću, jer čovjek jest ne samo racionalno nego i emocionalno biće. To su duboki problemi, paradoks je da danas sve više ljudi pati od usamljenosti, a imamo toliko sredstava komunikacije.”
U svakom je suicidalnom pokušaju, kažu liječnici, osim želje da se prekine patnja i okonča život i apel za pomoć. Kod nekih pretegne želja za definitivnim odlaskom, a kod drugih potreba da pokažu koliko im je silno teško. “Pokušaj suicida može biti i način komunikacije s okolinom. Čovjek, osim što poručuje da mu je teško i tako skreće pozornost na sebe, jer to drukčije ne umije reći i iskazati, ponekad hoće time i kazniti nekoga iz svoje okoline. Hoće da se netko, zbog njegova pokušaja samoubojstva, osjeća krivim. Psihološki tu svašta može biti u podlozi”, kaže dr. Silić.
Što napraviti ako imate suicidalne ideje?
“Spomene li to pacijent liječniku opće prakse, svaki ga doktor treba uputiti psihijatru. Konačno ljudi se i sami mogu, ako su u prijekoj potrebi, javiti psihijatru u dežurnu službu. Postoje hitne psihijatrijske ambulante za koje ne treba uputnica niti unaprijed dogovoreni termin. Takve ambulante u Zagrebu rade pri klinici Vrapče, psihijatrijskoj bolnici Jankomir, na Rebru, u Vinogradskoj bolnici, bolnici Dubrava. U svim većim mjestima po zemlji u bolnicama postoji dežurni psihijatar. Nemojte odustati od života, uvijek postoji rješenje, čak i onda kad se čini da je to nemoguće”, angažirano poručuje dr. Petra Brečić.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
