Nedjelja navečer vrijeme je kad obično počinju moje muke. Onaj neugodan osjećaj mučnine u želucu, pa onda ono tupo kuckanje u sljepoočicama i neka neopisiva nervoza u cijelom tijelu. Nedjelju ne volim jer poslije nje slijedi ponedjeljak, a to za mene znači samo jedno: ponovni odlazak na posao.
Ne želim više ići onamo, ne želim, bubnjalo je i te nedjelje u mojoj glavi. Svaka stanica u mome tijelu opirala se pri samoj pomisli da ću ponovno morati kročiti u onaj užasan ured, u kojem svatko kao da jedva čeka zabiti drugome nož u leđa!
Zaustavila sam lončarsko kolo na kojem sam iz komada gline upravo oblikovala lijep trbušati ćup, obrisala ruke o pregaču i zagledala se kroz prozorsko staklo u mrak. Kako bi bilo divno kad više ne bih morala ići na posao, kad bih mogla po cijele dane samo izrađivati predmete od gline i živjeti od toga.
No, modeliranje gline oduvijek je bilo samo moj hobi, za koji sam na žalost uvijek imala malo vremena. Ali, kad bih se time mogla baviti, možda otvoriti trgovinu glinenim predmetima, posuđem, raznim ukrasima, nakitom, to bi bio raj!
Neko sam vrijeme ovako sanjarila, a onda zatresla glavom. Ma to je nemoguće! Tko još može u današnje vrijeme, kad su svi sretni da uopće imaju nekakav posao, živjeti od umjetnosti. Ili možda ipak?
Bacila sam pogled na sat. Iako je već bilo prošlo pola noći, Krešo još nije došao doma. Naš prešutni dogovor glasio je da nedjeljom popodne ja "glinarim", a on igra karte sa svojim muškim društvom, no to nipošto nije podrazumijevalo da on ostaje vani do sitnih jutarnjih sati.
Prije nego što sam se uputila u kupaonicu, sjela sam još malo za kuhinjski stol i nalaktila se. Ponovno sam pomislila na posao i želudac mi se istog časa zgrčio. Kakav je to moj život? Sretan zasigurno nije. Jesam li uopće ikad bila sretna, pitala sam se. Pritom mi za sreću nije bilo potrebno mnogo. Samo malo osjećaja da sam voljena i cijenjena.
U mom poduzeću nikad nisam bila istinski cijenjena, to je bilo sigurno. Bila sam vrlo lako zamjenjiva. Narudžbe koje sam preuzimala i dalje prosljeđivala mogao je preuzimati i prosljeđivati bilo tko. Svatko drugi bi vjerojatno bio i zadovoljniji tim poslom od mene, jer ja ga nisam nikad voljela. Usprkos tome, već punih devet godina sjedila sam u velikom uredu s desetak drugih kolega, nadajući se da ću se jednoga dana naviknuti.
Međutim, to se nije nikad dogodilo. Umjesto toga, moja odbojnost prema mom poslu iz godine u godinu sve je više rasla. Iako to nisam željela priznati ni samoj sebi, a kamoli nekom drugom, ovaj posao doslovce me ubijao! Negdje sam pročitala da žene mogu čak oboljeti ako nisu u mogućnosti izraziti svoju kreativnost. Kakvoj sam se budućnosti onda ja trebala nadati, s poslom u kojem nisam pronalazila ni trunku kreativnosti?
Točno u jedan ujutro začula sam ključ u bravi. Bio je to Krešo, pripit i vrlo dobre volje. Kad se bacio na trosjed u dnevnom boravku, počeo je zbijati šale, ali meni nije bilo do toga.
- Hej, što ti je? - pogledao me začuđeno, a onda se ponovno nacerio. - Izgledaš kao da je netko umro!
Možda je bio u pravu. Možda je netko zaista umro. Možda sam to bila ja! Dragi Bože, pa čovjek se ne može godinama savijati onako kako to drugi žele! Kad-tad nešto mora puknuti u njemu! Kod mene se to upravo dogodilo.
- Nisam sretna - rekla sam svom pripitom mužu.
- Jesam li ja kriv? - upitao me podigavši tako visoko obrve da su mu se u čelu urezale dvije duboke bore. - Jer ti se nisam javio?
Strašno, pomislila sam malaksalo. On očito ništa nije shvaćao.
- Ne, nisi ti kriv. Radi se o mom poslu - objasnila sam mu najprije kratko. - Ali, to već znaš. Već sam ti to bezbroj puta rekla. No, danas se osjećam baš izuzetno loše. Čim pomislim na posao, prevrće mi se želudac! I znaš što? Mislim da ne želim više ovako dalje živjeti.
- A što ćeš učiniti? Ubiti se? - Krešo se ponovno zahihotao. Njega je ovaj razgovor očito zabavljao.
- Dat ću otkaz, pa što bude! - u grlu mi se ispriječila velika knedla i nisam više mogla dalje govoriti.
- Ma daj, pa sigurno nije tako strašno - sad se moj muž konačno malo uozbiljio. - I meni ponekad dođe voda do grla i svega mi je dosta, ali onda opet stvari krenu nabolje i sve se vrati u normalu.
- Krešo, ja već devet godina čekam trenutak da osjetim tu normalu. Ali, on ne dolazi! Na tom poslu nikad i neće doći. Znaš, puno sam o svemu razmišljala i došla do jednog zaključka.
Krešo je zijevnuo.
- Hoće li to tvoje izlaganje dugo trajati? - upitao me. - Mrtav sam umoran, a sutra imam neke obaveze zbog kojih moram ranije ustati.
Ovakvo njegovo nemoguće ponašanje bilo je samo točka na "i" koja je zaokružila moje nezadovoljstvo. Naravno da sam htjela čuti njegovo mišljenje, razgovarati s njim, jer se moj otkaz ticao nas oboje, ali sada odjednom više nisam imala volje za objašnjavanjem.
- Dat ću otkaz i pokrenuti vlastiti posao! - prasnula sam. - Otvorit ću dućan u kojem ću prodavati vlastite proizvode. Možda neku vrstu suvenirnice.
Krajičkom oka ulovila sam Krešina širom otvorena usta, no nisam uspjela vidjeti cijeli izraz njegova lica jer sam izišla iz sobe prije nego što je stigao išta reći. Kad je došao za mnom u spavaću sobu, pravila sam se da spavam. Legao je šutke pored mene i upalio noćnu lampu na svojoj strani kreveta. Neko je vrijeme u sobi vladala tišina, a onda sam ga čula kako duboko uzdiše.
- Znam da ne spavaš - rekao je. - Čujem po tome kako dišeš. Htio sam ti samo reći da mislim kako je to glupa odluka, ali da ću biti uz tebe. Ako nećeš više raditi, ne moraš.
Potom se okrenuo na bok i zaspao. Njegove su riječi malo umirile moj puls koji je galopirao poput podivljalog konja i neka toplina mi se raširila grudima. To je sad to, pomislila sam s osjećajem neopisive sreće. Od sutra će moj život konačno izgledati drugačije. Od sutra ću biti slobodna i sretna!
Sutradan sam na poslu radila s nevjerojatnom lakoćom. Primijetila sam da se začuđeni pogledi zaustavljaju na meni, no nitko me nije ništa pitao. Nitko još, naravno, nije znao za moje planove, a ja sam konačno vidjela svjetlo na kraju tunela.
Dok sam obavljala svakodnevne poslove, u mislima sam razrađivala plan za budućnost. U blizini našeg stana nalazio se jedan mali lokal koji se iznajmljivao. Iz dana u dan buljila sam u taj mali izlog oblijepljen novinskim papirom i komad kartona na kojem je bio ispisan broj telefona vlasnika.
Tog popodneva konačno sam odlučila krenuti u akciju, moleći se u sebi da još uvijek nije prekasno. I nije bilo: prostor je još uvijek bio slobodan! Dok sam dogovarala sastanak s najmodavcem, osjećala sam u žilama strahovitu navalu adrenalina.
Prostor se sastojao od jedne veće prostorije i jedne manje u stražnjem dijelu, koja je služila kao ured. Nekad je to bio frizerski salon, ali je ženi koja ga je godinama imala u najmu navodno postao pretijesan.
- Položaj je izvrstan - rekao je vlasnik. - Preko puta je samoposluživanje s velikim parkiralištem. Idealno, ako mene pitate! To će vam sigurno donijeti puno mušterija. Možete useliti već sutra, ako želite!
Najamnina je bila povoljna, prostor ni prevelik ni premalen, sve u svemu: fantastično! Obuzeta euforijom, potpisala sam ugovor.
- Nećete požaliti - rekao je muškarac i uz smiješak mi stisnuo ruku.
Nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Sve je bilo gotovo u trenu! O Bože, pa ja sam unajmila trgovinu, razmišljala sam na putu prema doma. Sad sam se samo morala pobrinuti da je nečim i popunim! No, to nije trebao biti problem. Na kraju krajeva, imala sam pun podrum lijepih predmeta od pečene gline koje sam godinama izrađivala i s kojima nisam znala kamo.
Prema mojoj zamisli, trebala je to biti neka vrsta trgovine poklonima. Preko interneta sam već pronašla i dobavljače preko kojih sam namjeravala upotpuniti svoj asortiman. Ništa mi se nije činilo teško. Bila sam spremna raditi danonoćno samo da bih postavila ovu trgovinu na noge i pokrenula je.
Kad je sljedećeg jutra budilica kao i obično zazvonila u šest sati, ustala sam lagana kao ptica i nikad odmornija krenula na posao. Bila sam to sasvim nova ja dok sam se s osmijehom na licu probijala kroz jutarnju gradsku gužvu do posla. Pritisak u glavi i grč u želucu sada su za mene predstavljali prošlost.
Pisanje otkaza bilo je čisti užitak. Moja ga je šefica primila prilično ležerno. Samo je slegnula ramenima i primijetila svisoka da će već naći zamjenu za mene. Čak me i ova njena izjava ostavila mrtvom hladnom. Ta je žena punih devet godina potkopavala moje samopouzdanje. Sad sam konačno ja bila ta koja se nalazila u povoljnijem položaju. S osmijehom na licu mogla sam joj reći zbogom i to je bio neprocjenjiv osjećaj!
U danima koji su uslijedili bila sam zaokupljena jedino i isključivo trgovinom. Kad je stigla roba koju sam naručila, bila sam dirnuta do suza. Police su se počele popunjavati.
Pri uređenju su mi pomagali prijatelji, rodbina, a najviše je potegnula moja sestra.
- Toliko sam sretna da mi se samo plače - rekla sam uzbuđeno Kreši kad je sve bilo gotovo. Pomagači su se nakon kratke zakuske razišli svojim domovima, a mi smo ostali sami u dućanu.
- Nadajmo se da cijeli ovaj trud nije uzaludan - rekao je prelazeći zabrinutim pogledom preko lijepo uređenog prostora.
- Eto, ispunio ti se san! No sad slijedi ono najvažnije: pokretanje biznisa. Nemoj me razočarati. I nemoj zaboraviti da smo u ovo ulupali brdo love!
Tijekom prvih dana rada dućan je bio pun. Ljudi su sa znatiželjom ulazili i razgledavali što se to nudi. Međutim, rijetko tko je nešto i kupio. Prodala bi se tu i tamo koja glinena zdjela, pokoji sitni ukrasni predmet, poklončić, i to je bilo to.
U čemu je bio problem? Jesam li bila preskupa? Provjerila sam na internetu i zaključila da i drugi imaju takve cijene. Konačno, meni i nije bilo najviše stalo do zarade. Jedino što sam željela bilo je živjeti od posla koji će me ispunjavati, pa makar i krajnje skromno.
A onda, umjesto da stvari krenu nabolje, vrlo brzo je uslijedilo potpuno mrtvilo. Odjednom više nije bilo čak ni povremenih znatiželjnika. Kad se vrata nisu otvorila po cijeli dan, postalo je dramatično. Morala sam nešto poduzeti, to mi je bilo jasno, no nisam znala što. Možda proširiti ponudu?
Moj je muž prijedlog dočekao sa zgražanjem.
- Pa ne možeš i dalje trošiti a da ništa ne zarađuješ! Neću to dopustiti! - vikao je.
Bio je bijesan jer posao nije donosio nikakvu dobit. No, poznajući Krešu, to sam trebala predvidjeti.
- Ne moraš se uzrujavati, neću ništa više investirati! Sama ću sve napraviti! Ako treba, neću ići ni spavati, ali poboljšat ću ponudu!
- Ma, ništa tu neće pomoći! - ljutito je odmahnuo rukom. - Ako si mislila voditi ovakav dućan, nisi ga trebala otvoriti u ovakvom kvartu. Pogledaj samo tko se zadržava oko samoposluživanja preko puta. Uglavnom pijanci i propalice! Ako si mislila držati trgovinu s poklonima, trebala si je otvoriti u centru!
Odjednom sam osjetila kako mi tijelo oblijeva val vrućine. Krešo je bio u pravu. Ovdje trgovina poput ove jednostavno nije mogla opstati!
- Sanja, napravila si veliku pogrešku. Nisi uopće razmišljala glavom, nego si samo gledala kako će ti biti jednostavnije. Htjela si raditi blizu kuće, ali zato sad, eto, nemaš mušterija! A situacija se neće poboljšati, vjeruj mi!
Njegov je glas bio pun predbacivanja. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali i kako u meni raste ljutnja. A tako dakle, sad sam odjednom ja bila kriva za sve! Kako to da on nije predvidio da dućan neće imati mušterija, kad je to bilo tako očito! Umjesto da kaže nešto na vrijeme, pustio me da potpišem ugovor o najmu na tri godine! Sad sam se doslovce nalazila u klopci.
- I što bih ja sad po tvom mišljenju trebala napraviti? - uzvratila sam mu jednako nabrušenim tonom.
Ono što je potom uslijedilo nalikovalo je pravom bombardiranju s jedne i druge strane. I meni i njemu kao da je netko spustio crvenu krpu pred oči. Radilo se o našem novcu, o našoj zajedničkoj ušteđevini. Više nije bilo mjesta za optimizam.
- Sve je to bilo prenagljeno. Ali, ti si morala glavom kroz zid! Tako preko noći dati otkaz na sigurnom poslu i uletjeti u nešto ovako nepromišljeno, to nije moglo dobro završiti!
Dragi Bože, pomislila sam preplavljena očajem, zar naša ljubav ne može podnijeti jedan običan poslovni poraz? I kakva je to onda uopće ljubav?
Dućan je nastavio raditi, ali tek tu i tamo bi netko nešto kupio, uglavnom naši prijatelji i rodbina. Od početnog optimizma nije ostalo ni "o", a Krešin pesimizam prešao je poput ružne hunjavice na mene.
A onda, jedne večeri, već dobrano poslije pola noći, zazvonio je telefon. Bila je to policija. Kad me službeni glas upitao jesam li vlasnica trgovine poklonima, pretrnula sam.
- Što se dogodilo? Je li netko provalio? - upitala sam. Bila je to prva pomisao koja mi se nametnula, iako mi nije bilo jasno tko bi provalio u trgovinu čija je blagajna vječito bila prazna.
No, nije se radilo o provali. Kako mi je policijski službenik objasnio, pukla je vodovodna cijev u zgradi i sad su se prostorije u prizemlju nalazile do koljena pod vodom.
Nešto kasnije, Krešo i ja stajali smo zgranuti ispred uništene trgovine. Kad smo stigli, vatrogasci su već počeli ispumpavati vodu. Moja je trgovina bila potpuno uništena. Ono što se nije razbilo, sad je neupotrebljivo plutalo na vodi. Moj san o samostalnom poslu bio je nepovratno uništen. Morala sam se spustiti sa svojih oblaka i pomiriti s okrutnom stvarnošću. No, nisam to željela.
- Pronaći ću drugi prostor! - mrmljala sam kao u transu u bradu. - Trogodišnji ugovor sad je ionako propao. Zapravo je ovo najbolje što mi se moglo dogoditi!
Krešo je samo odmahivao glavom. Nije mogao vjerovati da zaista ne namjeravam odustati. Konačno je samo rekao:
- Tebi nema pomoći. Ulijećeš iz jednog promašaja u drugi!
Ne, on definitivno nije vjerovao u snagu mog duha, u životni optimizam koji je konačno zaiskrio u meni. Kod Kreše su se stvari morale pokazati odmah kao dobre, u suprotnom nisu bile vrijedne trudna. Strašno koliko smo se nas dvoje razlikovali. Još strašnije bilo je to što sam to uvidjela tek nakon toliko godina braka!
Nekoliko dana kasnije, dok smo hodali gradom u potrazi za rođendanskim poklonom za moju sestru, odjednom mi je za oko zapeo natpis na jednom malom izlogu. "Iznajmljuje se", stajalo je na komadu papira, a ispod toga broj telefona i ime vlasnika.
Ne razmišljajući ni trenutka, posegnula sam rukom u torbu za mobitelom, no presjekao me oštar Krešin glas.
- Da ti nije palo na pamet! Imala si priliku ostvariti svoj glupi san, ali si je uprskala! Što sad hoćeš? Spiskati i ostatak našeg novca na isto takvu glupost? Hajde, makni se odatle dok još netko nije pomislio da te zanima ova rupa i nagovori te da opet potpišeš neki mutan ugovor!
Hvatala sam zrak poput ribe na suhom. Kako li je on to razgovarao sa mnom? Prolaznici na ulici jasno su mogli čuti svaku njegovu riječ. Okretala sam glavu pred znatiželjnim pogledima, stideći se zbog njega i sebe. Ovaj put je zaista otišao predaleko! To da je imao izvjesne dvojbe vezano uz moje poslovne planove, to sam još mogla shvatiti. No, da mi je to nabijao na nos pred svima u javnosti, to mu nisam mogla oprostiti.
Šutke smo nastavili hodati ulicom. Poklon za moju sestru odjednom je bio zaboravljen. Kroz glavu mi je prolazila stalno jedna te ista misao: razvest ću se od njega!
Kad je Krešo ljutitom kretnjom otvorio vrata automobila i strovalio se na vozačko mjesto, ja sam ostala stajati vani.
- Što je sad? Što čekaš? - zafrktao je na mene otvorivši iznutra suvozačka vrata.
Zurila sam tupo u njega, nesposobna pomaknuti se. Moji udovi kao da su se ukočili dok mi je u glavi kuhalo.
- Ići ću pješice - odgovorila sam mu suho.
Gotovo istog trena začuo se tresak vratima, a onda je Krešo odjurio.
Padala je slaba kišica. Ne znam koliko sam još stajala na parkiralištu. Vrijeme ionako više nije igralo nikakvu ulogu.
Što li je uopće još bilo važno? Izgubila sam sve: i muža, i posao, no najteže mi je padao gubitak mojih snova…
- Oprostite - začula sam glas iza sebe i trgnula se. - Nisam vas htio prestrašiti.
Osvrnula sam se i ispred sebe ugledala muškarca u tamnom baloneru koji ga je vjerojatno činio starijim nego što je uistinu bio, dok mu je prosijede pramenove kiša zalijepila uz glavu. Svejedno nije izgledao loše.
- Maloprije sam svjedočio razgovoru između vas i gospodina.
- Oh! - nehotice sam se nasmijala. - Teško da bi se to moglo nazvati razgovorom!
Osmjehnuo se, a na licu mu se pojavila simpatična jamica.
- Tražite prostor za najam?
U nekoliko riječi sam mu opisala svoju situaciju.
- Trgovina s poklonima i glineni predmeti, to zvuči dobro - klimnuo je glavom. - Osim ovog prostora, imam još jedan u samom centru koji bi možda bio prikladniji za takvo što.
- Oprostite, ali to si sigurno ne mogu priuštiti.
- Pogledajte najprije prostor pa ćemo razgovarati. Sve se možemo dogovoriti. Mogu li vam dati posjetnicu? Nazovite me ako se odlučite.
Njegova neusiljena ljubaznost bila je zapanjujuća. Bacila sam pogled na posjetnicu i osjetila kako mi je u trbuhu nešto zatreperilo.
- Gospodine Zvonimire!
Smjesta je zastao i okrenuo se. Kao da se nadao da ću ga zazvati. Polako mi je prišao i jedno drugome smo se nasmiješili. On je isto tako sam kao i ti, pomislila sam. Bila sam sigurna da ne griješim.
- Rado bih odmah vidjela taj prostor koji ste spomenuli. Naravno, ako nemate ništa protiv - rekla sam.
U očima mu se pojavio sjaj. Jedna kapljica kiše kliznula mu je s obrve na obraz.
- Možda ne bi bilo loše da najprije popijemo kavu da se zagrijemo. Evo, tamo u kafiću preko puta. Što kažete?
Kiša se pojačala i sad je već bubnjala po asfaltu. Unutra je bilo ugodno i toplo. Sjedili smo za stolom za dvoje pokraj prozora i čavrljali poput starih znanaca. Ne znam točno u kojem smo trenutku prešli na "ti", ali cijeli razgovor je bio toliko prisan da nije dugo trebalo pa da praktično neznancu otvorim svoje srce.
Zvonimir me pažljivo slušao, pa ipak nisam mogla biti sasvim sigurna čini li to iz puke pristojnosti ili ga zaista zanima moja životna priča. Nakon same pomisli na to, smjesta sam se vratila na razgovor o trgovini. Kroz glavu su mi i dalje prolazile nedoumice. Ako je prostor o kojem je govorio bio na tako dobroj lokaciji, mogao ga je iznajmiti bilo kome. Zašto je onda izabrao baš mene? Odgovor sam dobila i ne stigavši postaviti pitanje, no moram priznati da me pogodio poput uboda nožem.
- Taj sam prostor naslijedio od djeda. On je nekad vodio u njemu urarsku radnju. Ja sam ga namjeravao prodati, ali nisam to učinio jer ga je moja žena htjela zadržati.
Njegova žena! Pri pomisli na to da je Zvonimir oženjen osjetila sam gorak okus u ustima.
- Natalija je u njemu držala butik s dječjom robom. Posao je išao izvrsno, pretpostavljam velikim dijelom upravo zbog odlične lokacije.
Na trenutak je zastao i progutao knedlu.
- Pije tri godine Natalija je smrtno stradala u prometnoj nesreći. Od tada je prostor prazan. Nisam imao srca dati ga nekome nepoznatom u najam. Sve dosad…
Pogledi su nam se sreli. Gledali smo se dugo, šutke. Osjećala sam kako mi srce ubrzano kuca. Jedva sam izdržala da mu nešto ne kažem, ali uspjela sam se suzdržati. On je sad morao dovršiti rečenicu koju je započeo. Kao da shvaća što želim, nastavio je.
- Kako da objasnim ono što zapravo ni sam ne razumijem. Kad sam danas svjedočio neugodnoj svađi između tebe i tvoga muža, nešto se u meni pokrenulo. Odjednom sam znao: ovoj bih ženi bez ikakva problema mogao dati prostor.
Njegova ruka nježno je poklopila moju. Leđima su mi prošli trnci.
- Sviđaš mi se, jako mi se sviđaš.
Moja hrabrost da nešto izmijenim u životu se isplatila. Razvela sam se od Kreše i danas sam u sretnoj vezi sa Zvonimirom. O svojoj ljubavi prema njemu mogla bih ispisati cijele stranice! Konačno imam uza se muškarca koji me bezuvjetno voli takvu kakva jesam i koji je spreman donositi meni za ljubav i neobične odluke. Kad sam krenula u potragu za poslom koji će me ispunjavati, nisam ni slutila kakvu ću sreću pronaći!