U središtu hrvatske javnosti već se neko vrijeme nalazi pitanje uporabe pozdrava “Za dom spremni!”. Kao povjesničar iz Rijeke i kao katolik osjećam potrebu da hrvatskoj javnosti, prigodom obilježavanja 70. godišnjice pripajanja Rijeke i Istre Hrvatskoj, kao i 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora kojima je osnovana današnja Europska unija, ukažem na neprihvatljivost uporabe identitetskih sastavnica NDH. Uzrok nesposobnosti u suočenju s tim pitanjem leži u nacionalizmu kojega se hrvatsko društvo danas ne uspijeva na zadovoljavajući način osloboditi. Ostavljajući sociolozima analizu uzroka koji generiraju nacionalizam, pokušat ću ostati na terenu povijesti, odnosno crkvene povijesti.
Europska unija, kojoj Hrvatska pripada od 2013., utemeljena je na tragičnom iskustvu Drugog svjetskog rata. Njezin nastanak dugujemo vizionarskom stavu tadašnjih europskih političara, među kojima su se isticali katolici poput Roberta Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea De Gasperija. Nije slučajno da su neki od njih rođeni u višenacionalnim graničnim područjima Europe i kao takvi su bili svjesni pogubnosti nacionalizma. Schuman se rodio u Luksemburgu, na graničnom području Njemačke i Francuske. U mnogočemu obilježen francuskom i germanskom kulturom, nije bio zatvoren u vlastitoj nacionalnosti već je boljitak susjeda smatrao i vlastitim interesom.
Bio je uvjereni katolik. Nije svoju vjeru skrivao, ali je nije pretvarao u ideologiju. Kao ministar, svaki je dan prisustvovao svetoj misi, a svoju je duhovnost temeljio na kontemplaciji i čestim posjetama benediktinskim opatijama. Kao francuski ministar vanjskih poslova nakon Drugog svjetskog rata znao je da se vanjska politika njegove Republike ne može temeljiti na osveti već na pomirenju. Samo pet godina nakon kapitulacije Njemačke, bivšemu neprijatelju ponudio je da na jednakopravnoj razini sudjeluje u novom europskom organizmu. Bio je svjestan da je garancija mira u Europi pomirenje dvaju europskih naroda, Francuza i Nijemaca, čije je neprijateljstvo uzrokovalo više ratova. Uslijedio je 1957. Rimski ugovor, kojim se utemeljuje Europska ekonomska zajednica koja 1993. postaje Europskom unijom.
Nema budućnosti
Na tragu onoga što su nakon svršetka Drugog svjetskog rata učinili spomenuti europski političari i iz iskustva života u Rijeci i proučavanja njezine prošlosti, hrvatskoj javnosti želim ukazati na pogubnost nacionalizma na kojemu se ne može graditi budućnost.
Umjesto vrednovanja činjenice da je u nas hitlerovska koalicija, za razliku od ostatka Europe, pobijeđena domaćim snagama, hrvatsko je društvo došlo u situaciju da ne uspijeva odbiti rehabilitaciju ustaškog pozdrava. Mnogo je osuda koje su papinstvo i Katolička crkva izrekli o nacizmu i njegovim saveznicima. Ovdje ću prenijeti riječi Benedikta XVI. izrečene u Auschwitzu 2006. kada je naciste prozvao kriminalcima koji su preuzeli vlast u ime lažnih ideala o dostojanstvu naroda i obećanja o prosperitetu, posredstvom zastrašivanja i teroriziranja, zloporabeći narod na temelju žeđi za vlašću i destrukcijom. Isti je papa, dolazeći u posjet Hrvatskoj 2011. godine, jasno osudio NDH kao Hitlerovu saveznicu koja je prevarila Hrvate i njihovu težnju za neovisnošću.
U prigodi 70. godišnjice pripajanja Istre i Rijeke Hrvatskoj istaknuo bih da u današnjem hrvatskom suočavanju s prošlošću nedostaje uviđavnost istarskog hrvatskog svećenstva koje je u Drugom svjetskom ratu i nakon njega poduprlo rad na pripajanju Istre i Rijeke Hrvatskoj. Osobe poput svećenika Bože Milanovića ili nadbiskupa riječko-senjskog Josipa Pavlišića nisu propuštale javno iznositi tvrdnje o narodnooslobodilačkoj borbi kao važnom pokretu koji zaslužuje spomen u Crkvi i društvu.
Ljubav prema vlastitoj domovini, jeziku i pismu ne izgrađuje se u oporbi prema drugim narodima. Garancija mira za Hrvatsku je pomirenje sa susjedima, a ne antagonizam. Dobrosusjedski odnosi i pomirenje unutar hrvatskog naroda ne mogu se graditi na temelju pozdrava iz ustaškog režima. Riječ je o nacionalizmu, a ne o domoljublju! To je ono što je između dvaju svjetskih ratova osudio papa Pio XI. govoreći o neumjerenoj ljubavi prema vlastitu narodu. On je rekao da se kriterij dobra i zla nalazi u objektivnoj moralnoj normi, a ne u izopačenom uvjerenju da je moralno i dopušteno sve ono što koristi vlastitoj državi i vlastitu narodu.
Kao povjesničar koji istražuje prošlost Rijeke, posebice riječke Crkve, mogu reći da je ovo sredina u kojoj su Hrvati zajedno živjeli s Talijanima, Mađarima i Austrijancima. Ljudi su se sporazumijevali na raznim jezicima, a u Crkvi se koristio staroslavenski i latinski jezik. Stanovnici ovih krajeva uspjeli su sačuvati vlastiti hrvatski nacionalni identitet u tolerantnom suživotu s drugima i drugačijima. Nažalost, nacionalizam u 20. stoljeću poremetio je osjetljivo pitanje nacionalne i jezične ravnoteže, ne samo u civilnoj sferi, nego i unutar Crkve.
Nije to bio slučaj samo u nas već i drugdje u Srednjoj Europi nakon raspada Austro-Ugarske, primjerice u dijelovima Poljske naseljenim Nijemcima itd. Nacionalizam je veliko zlo 20. stoljeća. Nacionalizam su osudile pape tijekom Prvog svjetskog rata i u poraću, izričući prosudbe o nepravednom versajskom miru ili braneći misije Katoličke crkve u Africi i Aziji od nacionalizma europskih kolonizatorskih sila. No diljem Europe nacionalizmu se mnogi nisu uspjeli niti znali oduprijeti, uključujući i dio katolika.
Božji narod
Slično tomu, radikalizirajući domoljublje mnogi danas upadaju u nacionalizam. Nacionalizam je negacija istinskog domoljublja. Zazivati danas pozdrav “Za dom spremni!” znači rehabilitirati ustaški pozdrav. Kao povjesničar i katolik u savjesti osjećam obvezu ukazati na pogubnost nacionalizma. Nacionalizam je protivan kršćanstvu. Naime, smatrati patriotizam apsolutnom vrednotom znači pretvarati ljubav prema domovini u svoju suprotnost. Spojen s pretprosvjetiteljskim (i u katoličkom kontekstu pretkoncilskim) zazorom prema osobnoj slobodi građanina (i personalnoj slobodi vjernika), nacionalizam ponovno stvara kolektivizam u kojem pojedincu daje iluziju sigurnog utočišta. Na taj način nacionalizam ponizuje osobu, a religiju politizira i retradicionalizira.
Kršćanstvo se ne može poistovjećivati ni s jednom nacijom jer je, kako piše najveći hrvatski teolog 20. st. Tomislav Janko Šagi-Bunić, kršćanstvo stvarnost višeg reda koja transcendira sve narode, sabire svoje članove iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo je, naime, vjera koja nadilazi rase i nacije. Dakako, kršćanstvo se utjelovljuje u povijesti, u konkretnim narodima. No to je samo partikularni identitet jer kršćanstvo stvara Božji narod kojemu domovina nije na zemlji, nego prema njoj putuje.
*autor je doktor znanosti i asistent na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci. Diplomirao je na studiju teologije u Rijeci 2002. godine, a licencijat je postigao na Papinskom Sveučilištu Gregoriana 2004. godine