RIMOVANJE

Papa u Egiptu: Dijalogom protiv fanatizma

Pope Francis leads the weekly audience in Paul VI hall at the Vatican January 18, 2017. REUTERS/Max Rossi
REUTERS

Dijalog kao protuotrov protiv fanatizma - to bi, možda, moglo biti geslo posjeta poglavara Katoličke crkve pape Frane Egiptu. Taj je posjet dogovaran, zapravo “ugađan”, poprilično dugo i poprilično pipavo, pa je Sveta Stolica reagirala sa stanovitom dozom nervoze, zapravo neuobičajene, kada je prije nekoliko dana Papina najava da se o tome dogovara u nekim obavijesnim sredstvima malo “nabrijana”: da je to već dogovoreno. Ispod žita se nazirao strah da se - u bilijarskoj taktici ciljanja između rupa i čunjeva, ne naleti na “minu” koja bi sve dogovore opet dovela u pitanje.

Uostalom, dovoljno je vidjeti formulaciju kojom je Sveta Stolica obznanila datum posjeta: “Prihvaćajući poziv predsjednika Republike, biskupâ Katoličke crkve, njegove svetosti pape Tawadrosa II i velikog imama džamije Al Azhar šejha Ahmeda Mohammeda el-Tayyiba...”.

Trebalo je, dakle, uz svjetovnu vlast - koja je najmanji problem - posložiti u jednu vrstu i različite, katkad sukobljene religijske realitete 90-milijunskog Egipta. A njihova važnost - i statistička, i politička - upravo je obrnuta od redoslijeda po diplomatskom preseansu kojim su navedeni pozivatelji katoličkog Pape. Islam obuhvaća oko 90 posto egipatske populacije, Al Azhar je glavni vjerski autoritet svega sunitskog islama (koji nije jednodušan ni u Egiptu, dapače, da se ne govori o svemu muslimanskome svijetu), oko 9 posto su Kopti čiji je vjerski poglavar papa Tawadros, a sve ostale kršćanske denominacije (među kojima je nekoliko katoličkih) obuhvaćaju tek oko 1 posto (a i ta se “sitnica” u mnogoljudnom Egiptu broji kao milijunčić).

Tu valja biti oprezan kao po jajima, jer u Egiptu vjerske razlike ne baš rijetko služe kao pokriće za odvratne terorističke atentate, jer je i Egipat jedna od domaja sunitskih fanatika koji su zahirili u terorizam. Egipćanin je sadašnji vođa al-Qa’ide Al-Zawahiri; na Sinaju “Islamska Država” dovodi u pitanje kontrolu teritorija sa strane egipatskih snaga reda; u Egiptu je ponikla teroristička organizacija Gamaa al-Islamiya, koja je organizirala prvi i zasad jedini džihadistički teroristički atentat u Hrvatskoj, svojedobno u Rijeci. I uspon i pad bivšeg predsjednika Morsija bio je i te kako religijski obojen, makar samo izvana, kao i Muslimanska braća koja su ga iznijela na vlast. Šejha Al-Azhara imenuje egipatski predsjednik, pa je tako on - iako nužno visoko rangiran eksponent uleme i prije imenovanja - neka vrsta kompromisa između svjetovne države, kojom (opet) dominiraju Oružane snage, i civilnoga muslimanskog društva, koje se orijentiralo bitno drukčije čim su mu prvi put (a zadugo i posljednji) bile popuštene režimske uzde. Stoga i El-Tayyib mora biti oprezan.

Dijalog kao protuotrov treba i El-Tayyibu među njegovima, i Tawadrosu čiji su žrtve terorizma, a dobro dođe i egipatskom predsjedniku Al-Sisiju, iako se terorizmom bavi i njegov državni aparat (među njegovim egipatskim žrtvama našao se i jedan Talijan, oxfordski doktorand Giulio Regeni, otet, mrcvaren i ubijen jer je uletio u škripac između mafijaških sindikalaca i uredno paranoičnih špijuna).

Uredne, čak dobre veze između Al-Azhara i Vatikana uspostavljene su, na sreću, prije negoli je “arapsko proljeće” zloupotrebljeno za terorističku aberaciju populizma na levantinskom razmeđu Afrike i Azije. Al-Azhar je, još 2000, pohodio i sv. Ivan Pavao II, koji je raskrilio vrata dijalogu s islamom. Papa Frane uzvraća posjet i El-Tayyibu, koji je u Vatikan prispio lani, i Al-Sisiju, kojega je primio u audijenciju 2014, kada je prvi put kao predsjednik došao u Italiju.

El-Tayyibov dolazak u Vatikan označio je otopljenje nakon dva vala zahlađenja. Prvi je neoprezno izazvao papa Benedikt XVI citirajući 2006 anakrono bizantskog cara Manuila II Paleologa i njegovo svođenje Muhammeda “samo na sablju” u magistralnoj lekciji u Regensburgu, a drugi je bio neminovan pošto se Sveta Stolica javno angažirala zahtijevajući međunarodnu zaštitu za Kopte poslije krvavih atentata u kairskoj crkvi i drugih napada 2013 (u seriji progona, “najgorih od XIV stoljeća”, srušeno je ili zapaljeno 40 crkava, a još 23 su teško oštećene - što možda ne fascinira u usporedbi s brojem uništenih ili oštećenih kršćanskim i muslimanskih bogomolja u Hrvatskoj i Bosni devedesetih, ali za civilizirani Egipat to je bilo nečuveno).

Zaštita Kopta (ravnopravnih po egipatskom Ustavu, ali ne baš i u praksi - zvuči poznato) bit će jedna od Franinih tema u razgovoru s Al-Sisijem, doznajemo u Vatikanu.

Nitko nema iluzija da će Papino apostolsko putovanje u Egipat donijeti neko bitno poboljšanje. Ipak, u uvjetima ispreplitanja višestrukih kriza, pozitivno će biti ako insistiranje na dijalogu i politika otvorenih vrata pridonesu da ne bude pogoršanja ili barem da se smanji rizik.

ELIPSO

Izdvajamo