Prošlotjedna polemika između predsjednice i premijera na temu rasta ili pada zaposlenosti u Hrvatskoj pokazala je snagu statistike kao političkog oružja. Oboje su koristili iste brojke iz istog izvora, Državnog zavoda za statistiku, oboje su njima željeli naglasiti vodeći trend (ili problem) u današnjoj Hrvatskoj. I oboje su u pravu, ovisi samo kroz čiju leću gledate.
U Hrvatskoj, zaključujemo li po postotku udjela u radno sposobnoj populaciji, nezaposlenost se protekle dvije godine smanjuje, a zaposlenost raste. Prema riječima predsjednice - to je zato što se značajan broj ljudi iselio iz Hrvatske ili iz manjih sredina prema urbanim područjima.
Prvo je točno. Od 2015. i otvaranja tržišta rada za Hrvate u većini zemalja EU, iz zemlje se iselio značajan broj radno sposobnih građana, ne samo onih u početnom razdoblju karijere. Migracije unutar zemlje, za razliku od iseljavanja, samo su dokaz da je domaće tržište rada ipak živo.
I premijer je u pravu jer osim u postotku, pozitivna promjena može se iščitati i u apsolutnom broju zaposlenih, koji je ove godine veći nego lani, kada je statistika bila bolja od preklanjske. Trend rasta znači postoji, ali nije toliko snažan kao kada se izražava postotcima.
Povećano iseljavanje stanovništva kada zemlja ulazi u političku integraciju s velikim, znatno bogatijim tržištem, nije nešto što se događa samo Hrvatskoj. To se dogodilo svim mladim članicama Europske unije.
Estonija, zemlja čija je ekonomija često pokazni primjer uspjeha, doživjela je od svojeg ulaska u EU (2004.) dva velika egzodusa. Prvi odmah nakon ulaska u EU, kada je iz zemlje "nestalo" gotovo pet posto radno aktivne populacije, a drugi na samom početku velike krize 2009., kada se ukupna brojka iseljenih popela blizu deset posto.
Čak devet posto litavskog radno aktivnog stanovništva svoj je poslovni put nastavilo samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je u postotku (iako ne i u apsolutnim brojkama, jer Litva je mala zemlja) čak nadmašilo legendu o "nadirućim poljskim vodoinstalaterima" koji su prijetili s predizbornih plakata u Velikoj Britaniji i u jednom trenutku odigrali važnu ulogu u formiranju referendumske odluke o Brexitu.
Mađarski mediji nedavno su podigli uzbunu objavom šestogodišnje statistike koja je pokazala da se iz zemlje dnevno iseljava troje liječnika i dvije medicinske sestre. I Češka udruga liječnika još prije godinu dana objavila je dramatičan apel državi koju poziva da spriječi iseljavanje liječnika prema Zapadu EU, jer za njima ostaje pustoš u češkim bolnicama. Britanska statistika pokazuje da se broj čeških specijalista u britanskim bolnicama od 2012. do 2016. povećao sa 1079 na 1269. i da njihov priljev ne prestaje.
Češka je prema svim pokazateljima danas najbogatija zemlja nove Europe i jedna od najpoželjnijih država za useljavanje. Tamo, međutim, danas ne stižu useljenici iz drugih europskih tranzicijskih država, nego Amerikanci, Britanci, Nijemci, Austrijanci... Njima odgovara istočnoeuropska opuštenost (daleko manje izražena u Češkoj nego u Hrvatskoj) u okruženju koje raste i gdje su ambicije znatno veće nego na već pomalo dekadentnom Zapadu.
Hrvatskoj iseljavanje u inozemstvo nije došlo s tranzicijom. Val odlazaka u Njemačku, kada su na odlazak građane pozivali veliki plakati na ruralnim cestovnim križanjima, spasio je zemlju od krize nezaposlenosti sredinom prošlog stoljeća, kada je omogućio priljev novca obiteljima.
Ono što danas u Hrvatskoj smatramo iseljavanjem, unutar razvijenog dijela EU zdrava je migracija rada i stanovništva. Samo što Günther iz Frankfurta, kao ni Michael iz Londona, ili Massimo iz Milana ne odlaze u London ili Pariz da bi radili na gradilištu, sva trojica će vjerojatno završiti u top ešalonu financijske industrije (ili u marketingu), kao i Jean iz Francuske, Markus iz Austrije...
Opasan odljev mozgova događa se kada zemlja zbog velikog iseljavanja ostane bez obrazovane radne snage. Od toga najviše trpe zemlje u razvoju, koja obrazovani sloj stanovništva napušta u potrazi za boljim plaćama.
Do proširenja EU ta se pojava najviše povezivala sa siromašnim državama Azije, Afrike i Kariba, danas je ta statistika proširena na zemlje bivšeg socijalističkog područja Europe. Nimalo čudno, kada je tržište rada otvoreno, a prosječna plaća liječnika početnika u Mađarskoj je 393 funte (3200 kuna), u Hrvatskoj oko 7000 kuna (850 funti) dok će u Britaniji za isti posao dobiti 2000 funti (nešto više od 16.000 kuna). Razlike u plaćama u usporedbi sa Zapadom i dalje su dramatične, dok se troškovi života približavaju brzo.
Predsjednica je u pravu u jednome - pozitivna statistika ne može se, barem ne još, pripisati radu Vlade Andreja Plenkovića. Rast zaposlenosti, kao i rast BDP-a, i dalje su tihi odjek pozitivnog ekonomskog ciklusa u susjedstvu. Odlična turistička sezona, koja je već nekoliko godina zaredom snažan izvor prihoda, nije proizvod nijedne od dosadašnjih politika, nego je prije svega riječ o "modnoj" promjeni destinacije. Želimo li zadržati rast BDP-a, zaposlenosti, a onda i životnog standarda, to nam ne može biti dovoljno.
Znat ćemo da smo uspješni kada nam problem postane pritisak useljenika na hrvatske granice. Ne izbjeglica, nego onih koji su krenuli na put s namjerom da život nastave u Hrvatskoj.
Usput: Hrvatska je početkom godine OECD-u uputila pismo o namjeri da se pridruži toj organizaciji. OECD ima trenutno 35 država članica, gospodarski najrazvijenijih država svijeta. Hrvatska to zasad nije. To što su OECD na to upozorile i Slovenija i Mađarska, u tom je kontekstu otkrivanje tople vode, ali i signal narušenih odnosa među državama. To je ozbiljan problem.