ZAGREB - Ima puno radikalnih i riskantnih djela i performansa na izložbi “Ljubav prema riziku”, no najradikalniji je onaj Nizozemca Basa Jana Adera. Umjetnik je 1975. krenuo u potragu za čudima, u istoimenom performansu, “U potrazi za čudima”. U toj se potrazi izgubio i nikad više nije viđen.
Francuski umjetnik Lucien Pelen živ je i zdrav, iako je njegova umjetnost izuzetno riskantna: fotografije ga prikazuju kako sjedi na rubu stolice na rubu planine (ciklus Lozere), a nije riječ o fotomontažama.
Pokretačke snage
Montažom bi se, kaže , “izgubila težina istinitosti pojedinih emocija ili atmosfera koju pokušava zabilježiti”.
Djela 33 umjetnika za veliku su izložbu, koja se sprema za 24. travnja u Muzeju suvremene umjetnosti, posuđena su iz bogatih zbirki petnaest francuskih Muzeja suvremene umjetnosti (FRAC), a troje kustosa izložbe, Leila Topić, Pascal Neveux i Emmanuel Latreillea, preispituju ljubav i rizik kao pokretačke snage umjetnosti.
Poput svetice
Umjetnine su već stigle u Zagreb i upravo se otvaraju. A na otvaranje izložbe dolazi francuska umjetnica Orlan. Ona u radu “Reinkarnacija svete Orlan” radi niz plastičnih operacija, kako bi imala bradu poput Boticellijeve Venere ili čelo kao Da Vincijeva Mona Lisa, a neke su od tih operacija prenošene uživo u vodećim galerijama i muzejima svijeta.
Što su sve umjetnici u stanju riskirati kako bi izrekli ono što žele u svojoj umjetnosti? Donosimo vam pet priča, u očekivanju ove intrigantne izložbe.
Bas Jan Ader, “Bez naziva (Čajanka)”
Umjetnik odjeven u tamno odijelo i bijelu kravatu sjeo je na piknkik u travu na brežuljku, gdje ispija čaj iz porculanskih šalica, u kasno popodne. Nad njime je oslonjena na drveni štap, velika kartonska kutija. Ima šest uzastopnih fotografija, predanih u stupac, pa pratimo kako kutija naposlijetku pada na umjetnika, i zatvara ga u stupicu.
Rizik mu nije stran. U seriji filmskih radova “Pad” umjetnik je sniman kako pada s krova, ili s krošnje stabla, u amsterdamski kanal…
Također, Bas Jan Adler nije se sramio svojih emocija, bilo u performansu koji se zvao “Molim te, nemoj me ostaviti”, bilo da sjedi pred kamera i neprekidno plače, u radu koji se zove “Previše sam tužan da bih rekao”. A o njemu pišemo o njemu u prošlom licu jer je Bas Jan Adler krenuo 1975. godine u performans koji se zvao “U potrazi za čudima”. I nakon toga je nestao. Performans se trebao sastojati od umjetnikove plovidbe Atlantikom. No, izgubljen je. Brod je pronađen 10 mjeseci kasnije (nakon toga je bio ukraden), a umjetnikovo tijelo nije pronađeno nikad.
Njegovi radovi i danas utječu na nove generacije umjetnika ( Christopher Williams: Buket za Bas Jan Adera), a na izložbi ćemo vidjeti i “Na putu za novi neoplasticizam”: četiri fotografije pokazuju u crno odjevenog umjetnika kako leži na sredii ceste koja vodi prema svjetioniku, što je inspirirano Mondrianovim esejom o apstrakciji.
Dominique Gonzalez-Foerster, “Ann Lee in anzen zone”
“Neće biti sigurne zone/Nestat ćeš u svojem ekranu/Obećat ću ti - obećajem ti/Obećajem na glavama mojih klonova i naše ljubičaste planete...” govori glas lik Ann Lee u videu francuske umjetnice. Nakon što do kraja izgovori svoju poruku, nestaje i ostavlja nas pred crnim ekranom na kojemu počne padati gusta kiša. Riječ je o jednom od radova koji su nastali u sklopu projekta “Nema duha, samo ljuska” franuskih umjetnika Philippe Parrena i Pierre Huyghea, koji su u Japanu otkupili prava na lik Ane Lee. Naime, U Japanu postoje brojne agencije koje kreiraju animirane likove za izdavačke kuće specijalizirane za manga stripove. Složeni likovi su skupi i imaju veliku vjerojatnost postati protagonisti stripova i tako si osigurati opstanak. Ostali likovi prodaju se po povoljnim cijenama budući da imaju malu vjerojatnost preživljavanja u svijetu mangi, i osuđeni su na to da brzo nestanu. Dvojica umjetnika, nakon cjenkanja, što je također dio projekta, otkupili su prava na Ann Lee, sporedni lik u kojemu su vidjeli potencijal za daljnu razradu priče. Na njihov poziv, mnogi su važni umjetnici današnjice nastavili virtualni život Ann Lee, pa tako i Dominique Gonzalez-Foerster, francuska umjetnica koja je među ostalim poznata po tome da je pretvorila Turbine Hall iz Tate Modern u sklonište s krevetom za izbjeglice, i nadzornim kamerama. U njezinom projektu Ann Lee je melankonična: svjesna je kako njezin lik nije bio dovoljno složen i značajan da bi ostvario daljni život.
Larry Clark, Bez naziva (Čovjek u krevetu s djetetom), 1960.
Mladi muškarac leži na krevetu i puši, gleda u daljinu, potpuno nezainteresiran za fotografa, ali čini se i za dijete koje drži u ruci. Ali, zato djete, svojim živahnim i prodornim pogledom dopire u potpunosti do promatrača.
Osim ove, vidjet ćemo i fotografiju “Billy Man” iz 1963. godine, koja prikazuje dječaka, golog do pasa kako vozi auto, iako je očigledno premlad za to. Fotografije iz Clarkovog rodnog grada, Tulse, koje svjedoče o izgubljenosti cijele jedne generacije, lansirale su u zvjezdanu orbitu i dale mu kultni status. U rad američkog fotografa (rođen je 1942. godine) kunu se Martin Scorcese i Gus Van Sant koji kažu kako je upravo Clark izvršio vizualni utjecaj na njihove filmove. I sam je Clark snimio kasnije kultni film “Kids”.
U Tulsi je, dakle, živio s tinejdžerima ovisnima o drogi i fotografirao ih, prikazivajući ih pri tom bez imalo sentimenta ili empatije. I u svojim se kasnijim radovima nastavio baviti tinejdžerima: “Tinejdžerska požuda” iz 1983. (dosta eksplicitne scene seksa među tinejdžerima) te “Savršeno djetinjstvo“ iz 1991.”.
Utjecao je na cijelu jednu generaciju filmaša, a njegove crnobijele fotografije bilježe maloljetničko nasilje, seks, drogiranje, disfunkcionalne obitelji, zadrtost...
Paul McCarthy, Čovjek-špageta, 1993.
“U radu “Čovjek-špageta”, odabranom za izložbu “Ljubav prema riziku”, iza nevinog motiva lika iz dječjeg svijeta proviruje seksualna aluzija koja pobuđuje promatračevu podsvijest” kaže kustosica izložbe Lejla Topić. Nevini motiv iz dječjeg svijeta je lik zeca, a dugački špageti proviruju iz onoga što bi trebalo biti njegovo spolovilo. Disneyevi likovi koji više nisu tako naivni, i inače su česti protagonisti njegovih radova, kao i kauboji koji više nisu beskopromisno hrabri, ili ljudi koji se ponašaju poput svinja.
U Los Angelesu, gdje živi i radi (u njegovim je radovima česta estetilka ovog grada) nazivaju ga “zločestim dečkom”. A da su dječji motivi riskanto područje McCarthy shvatio je i u Europi, točnije u Rotterdamu, gradu koji ga je pozvao da im napravi Djeda Božičnjaka (drži u ruci nešto što nalikuje velikom spolovilu), što je izazvalo izuzetno burnu reakciju građana. Bunili su se da će ova skulptura “svojom dvosmislenošću uzdrmati uobičajeni blagdanski duh”. Sam umjetnik kaže: “zanimaju me objekti proizašli iz svakodnevnice i nereda, kojeg sam generiram”.
Erwin Wurm, Jednominutne skulpture, 80-te do danas
U performansu austrijskog umjetnika sudjelovat će i posjetitelji koji žele, i po njegovim uputama glumiti skulpture, sve u trajanju od jedne minute. Naime, ciklusom svojih radova koje je započeo još osamdesetih godina, ovaj umjetnik posjetitelje svojih izložbi postavlja u posve nemoguće situacije, i oni u te situacije idu svojom voljom: drže glavu u psećoj kućici, leže na cesti jedno na drugome, dube na glavi sa stolicom na nogama, leže na leđima držeći na svakoj nozi po jednu šalicu kave, stoje na tankom štapu u galerijskom prostoru, drže poveću žensku torbu u zubima, penju se goli po zidovima...
Njegovi radovi, dakle, ponovno definiraju poimanje skulpture.
Odluku je Wurm donio osamdesetih: upotrebljavat će skulpture koje je fotografirao i izložio: “Zanima me svakodnevica. Svi materijali i objekti koji me okružuju mogu biti zanimljivi, jednako kao i teme suvremenog života. Moj rad govori o cjelovitosti ljudskog bića: o tjelesnom, duhovnom, psihičkom ili političkom. Smatram da se istinama o društvu i ljudskoj egzistenciji može pristupiti na drugačiji način. Ne mora se uvijek biti smrtno ozbiljan. Sarkazam i humor pomažu da se pojave sagledaju u drukčijem svijetlu”.