Moram priznati da me hiperrealizam nije uzbuđivao dok nisam uživo vidjela rad Rona Muecka. Riječ je o divovskom dječaku, tinejdžeru, stiješnjenom između poda i stropa te stupova golemog Arsenala u Veneciji. Bilo je to 2001. godine kada je tema Venecijanskog bijenala bila "Plato ljudskosti", a kustos i našoj publici dobro poznat Harald Szeemann. Fizički sam osjetila ovu skulpturu kao simboliku povremenog osjećaja skučenosti, čak i klaustrofobije, koju čovjek u tinejdžerskim godinama često zna osjetiti. Mueck je, čitala sam tada, samouk, iz obitelji koja se generacijama bavila izradom lutaka. Njegov prvi umjetnički rad bio je hiperrealistički portret mrtva oca, a slijedila je skulptura majke i djeteta povezanih pupčanom vrpcom te ona divovskog novorođenčeta. Ako ste imali sreće vidjeti njegove skulpture uživo, što je meni uspjelo nekoliko puta, teško da ćete ih zaboraviti. Stakloplastika, silikon i akril su materijali koji se najčešće koriste za ovu vrstu umjetnosti.
Mueck je Australac, kao i Patricia Piccinini čija hibridna, klonirana bića, istodobno krhka, ranjiva i zastrašujuća, upozoravaju na budućnost te pokuse koji znaju prijeći granicu. Bioetika i njezine moguće, neočekivane posljedice često su tema ove umjetnice. Patricia Piccinini svojedobno je bila uvrštena među najpoznatije umjetnice svijeta, no u posljednje vrijeme za nju nisam čula i ne vidim je toliko u medijima.
Diplomirani autori
Uz rijetke, ovdje nabrojane iznimke te njih još nekoliko, hiperrealizam je još prilično daleko od toga da ga prihvati kritika. Legitimno je svakako pitanje što ove skulpture razlikuje od toga da ste, na primjer, došli u Muzej voštanih figura u Londonu. Sve me to potaknulo da posjetim Galeriju SC-a i pogledam izložbu "Hyperrealism" autora Karla Klena u sklopu projekta "Oni dolaze", a koja predstavlja mlade, netom diplomirane umjetnike s Likovne akademije. O njemu prethodno nisam znala ništa, pročitala sam da je prije dvije godine diplomirao kiparstvo te da je u jednoj od kategorija proglašen najboljim studentom. Moram priznati da me je privukla i prilično životna najava izložbe u kojoj se čistačica na Akademiji toliko prepala skulpture da je pokušala razgovarati s njom, a tek je potom shvatila da nije riječ o biću pa sve ispričala mladom umjetniku. A riječ je o gospođi, vjerujem, koja dulje vrijeme tamo čisti i ima iskustva. Takve će najave često i publici približiti umjetnost.
Takav je hiperrealizam rijedak kod nas.
Izložba je nastala na temelju umjetnikova diplomskog rada "Lice čovjeka". Tehnička je vještina mladog autora impresivna, no priča u popratnom katalogu nije me toliko uvjerila u koncept. No, to ne znači da neću ubuduće pratiti rad ovog autora, dapače čini mi se da će ponuditi mnogo toga zanimljivog, no za sada je to sjajno izveden rad, uz nešto "tanju" koncepcijsku podlogu.
Moram priznati da sam se i ja prepala izložene skulpture umjetnika u bijeloj kuti nasred prostora, iako sam znala što me očekuje. Na paleti je mnoštvo pomiješanih boja, no na platnu ispred njega nema ama baš ničega. Ta me nelogičnost nije prepala, već to koliko iznimno strog izraz lica ima. I moram dodati i ovu, najbanalniju rečenicu: ne možete vjerovati koliko nalikuje stvarnom čovjeku! Uz tu se skulpturu nalazi i jedna žene s tamnim sunčanim naočalima, zaklonjena od svijeta, u povećem baloneru, koja kreće na put. Objašnjenje ove skulpture, navedeno u predgovoru koje potpisuje Lucija Jelić, najviše me uvjerilo.
Figura djevojke
Figura djevojke s putnim kovčegom personifikacija je nemoći i nemira prvenstveno mladih, podsjetnik na njihovu poziciju u odnosu na uvjetovane ciljeve. Ono o čemu pjeva i Baby Lasagna: "Ayy, I‘m a big boy now/I‘m ready to leave, ciao, mamma, ciao/Ayy, I‘m a big boy now/I‘m going away and I sold my cow/Before I leave, I must confess/I need a round of decompress. There‘s no going back!" Upravo tu opisanu vrstu nemira koju izaziva odlazak vidim u spomenutoj skulpturi Figura djevojke s putnim kovčegom. Najmanje mi se svidjela skulptura koja dominira prostorom, dramatična figura na splavi, uz koju se tumači "da zrcali zaustavljeni trenutak u vremenu, nerazjašnjeni svršetak scenarija kroz koji se neprekidno provlači sveprisutna misao o konstantnoj promjeni ili slutnji kraja".
Izložena je i bista Clinta Eastwooda s krupnim plavim očima te nekoliko sitnijih figura izrađenih od poliestera i silikona, koliko sam primijetila.