Velika izložba crteža Nives Kavurić-Kurtović u Kabinetu grafike HAZU iz više razloga nije tek jedna u nizu njezinih izložaba. U proteklih pedeset godina imala ih je mnogo, što samostalnih, a preko tisuću skupnih. Ova je izložba posebna prije svega zato što njome autorica, ali čini mi se i sam Kabinet grafike, žele obilježiti lijep jubilej: pedeset godina otkako je upravo ovdje Nives K-K imala svoju prvu izložbu. Tom je izložbom 1963. godine mlada umjetnica pobudila iznimno zanimanje i kritike i publike.
Krhotine bića
Uslijedile su nove izložbe, brojna visoka priznanja i u domovini i na velikim svjetskim izložbama, a tako se i nastavilo. Javila se u vrijeme kada je apstrakcija i u hrvatskoj umjetnosti i vani doživljavala svoj uzlet, a njezina figuralika, često dopunjena riječima i rečenicama koje su s prizorom činile neraskidivu cjelinu, nije bila nimalo disonantna pojava. Štoviše, njezine slike i crteži na kojima je prevladavala bjelina, a linije se izvijale vođene iz dubina umjetničine imaginacije, ostavljale su obrise ljudskih figura i predmeta potpuno nepoznatoga podrijetla.
Prije da je bilo riječi o spontanom nadiranju krhotina bića iz podsvijesti, nego slikaričine želje da prikaže nešto što pripada izvanjskome svijetu. Figure koje su se ovdje pojavljivale svjedočile su rasap, a drhturavi ispisi riječi samo su potvrđivali da događaji sa slike ne pripadaju vidljivoj, konkretnoj stvarnosti. Prizivao se pritom nadrealizam, neko automatsko pismo koje je u djelu ove umjetnice teklo u dva smjera - kroz riječi i kroz figure dovedene, baš kao i riječi, na stupanj razgradnje, rastakanja.
Bliži srodnici
Uvijek sam, međutim, bio sklon umjetnost Nives Kavurić-Kurtović vidjeti kao dio jednoga drugoga svijeta: svijeta koji su prije nje stvarali umjetnici poput Alberta Giacomettija i Germaine Richier, a prije svih Wols i Antonin Artaud, zatim Sartre, Genet i nadasve Beckett. Tražimo li bliže srodnike, mislim da je tu Ljubo Ivančić možda najbliži ovome svjetonazoru, a na neki način i Gabrijel Stupica.
Ovoga velikog slovenskog slikara spominjem u kontekstu Nives K-K prije svega zbog bjeline koja je vladala formatima njegovih slika i crteža. To je suha, krečna bjelina ugasle svjetlosti, baš kao što će takve biti i plohe slika naše slikarice. Dakako da se u tako sveobuhvatnoj bjelini figure što iz nje izranjaju doimaju krajnje krhkima. To su figure lišene tjelesnosti, njih opisuje krivudava, nesigurna linija koja ih i oblikuje i rastvara.
Aktualna izložba crteža u Kabinetu grafike predstavlja na neki način vrhunac jednog iznimnog stvaralačkoga puta. Ovdje figure na papirnatoj podlozi nastaju iz gustog spleta tankih crnih linija koje tvore mrežaste nakupine iz kojih se ukazuju fragmenti lica, osobito ruku, zatim riječi i rečenice. Sve što slikarica prikazuje nema ekvivalenta u vanjskome, vidljivome svijetu. Izmrvljena lica nakaza, zatim ruku, ne pripadaju realnome i opipljivome svijetu.
Njihovu nestvarnost još više pojačavaju nakupine crtovlja (“gvalje crta”, kako na jednome mjestu ispisuje umjetnica). Nije teško prepozanti podrijetlo vokabulara u koji poseže Nives K-K kada ispisuje riječi u crtežima. Praznina, tjeskoba, prolaznost, uzaludnost, nemoć, ništavilo, crno ništa... ponavljaju se ispisane drhturanim linijama, a na sjajan način dopunjuju slikovni dio. Na jednome crtežu čitamo “Zastor je raskriljen!! Što je ostalo pogledu// tako puno ništa!”
Opori tematski krug
Rečenicu “Ništa nije stvarnije od ničega” nije napisala Nives Kavurić-Kurtović. Izrekao ju je Malone u knjizi Samuela Becketta “Malone umire” (1956), međutim ta rečenica dio je i njezina svijeta, točnije istoga shvaćanja svijeta naše suvremene slikarice. Puno je razloga koji upućuju na to da bi ovo djelo trebalo razmotriti u tome oporom, apsurdnom koliko i tragičnome tematskom krugu.
Izložba kojom je obilježeno pola stoljeća nazočnosti ove velike slikarice, nadasve velike crtačice na našoj umjetničkoj sceni, možda više nego ijedna ranija potvrđuje duboke srodnosti njezine umjetnosti i one koja se mnogo godina ranije formirala u krugu egzistencijalizma, štoviše apsurda. Ne znam niti jednu drugu osobnost u našoj umjetnosti koja je temu apsurda, ništavila, šutnje, beznađa uspjela izraziti takvom preciznošću i jasnoćom kao što je to uspjela Nives K-K. Pola stoljeća izlaganja, a upravo navršenih sedamdesetpet godina života potvrđuje umjetničinu zrelost u najljepšem smislu te riječi.