Poznata slikarica Dubravka Lošić u svom je novom ateljeu u bivšoj tvornici tekstilnih proizvoda Trikop d.o.o. u Blatu na otoku Korčuli upravo otvorila izložbu "U tranziciji/Depo" na kojoj je predstavila tri dosad neizlagana ciklusa. Prema riječima autora izložbe, povjesničara umjetnosti i ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija, izabrani ciklusi predstavljaju je kao umjetnicu koja je početkom devedesetih godina tradicionalni koncept štafelajne slike proširila na područje slike-objekta, sintezu slikarstva i kiparstva.
Za Jutarnji list umjetnica govori o novoj izložbi te otkriva i zašto je za radni prostor, nakon što je godinama stvarala u bivšoj uljari u Gružu, odabrala upravo Korčulu.
Ovih dana otvorili ste prvu izložbu u svom novom radnom prostoru. Kakav je osjećaj?
- Uvijek je jednak osjećaj odgovornosti prema publici i prema sebi, prema svima koji su uz mene na novim projektima: stručnim suradnicima, prijateljima koji me prate i pomažu te, svakako, obitelji. To je često na određeni način, pa i ovaj put, avantura. No, volim promjene i volim početke jer mi donose novu energiju i inspiraciju.
Kako ste uopće dospjeli na Korčulu, u prostor bivše tvornice?
- U potrazi za depoom i novim radnim prostorom došlo je do dogovora s vlasnikom bivše tvornice tekstilnih proizvoda Trikop u Blatu na Korčuli. Prostor sam prvi put vidjela prije nekoliko mjeseci i odmah osjetila njegovu energiju. Neočekivano, zavrtio se krug vezan uz daleku suradnju, šezdesetih godina, obiteljske radionice mojih roditelja, uz koju je dio mojega rada vezan, i tvornice Trikop. To je bio sjajan znak da odaberem ovaj bivši industrijski prostor koji se nalazi na periferiji Blata na Korčuli za novi atelje. Vrlo je inspirativan. Otvorile su se nove i nove mogućnosti. U prostoru bivše tvornice želim razvijati izložbeni prostor i platformu za razna događanja u Blatu.
Možete li reći nešto o samim radovima koje izlažete?
- Na izložbi predstavljam tri dosad neizlagana ciklusa: ‘Suton‘ (2021.), ‘Tondo‘ (2020. - 2022.) i ‘Uspavanka‘ (1992. - 2023.). Oni su poveznice i nastavljaju se na ranije cikluse: ‘Alba Albula‘, ‘Kiše Pariz‘ i ‘Uspavanka (Rozarij)‘. Pokušavam napraviti odnos sa zatečenim stanjem dijela tvornice gdje su još uvijek strojevi i ostali elementi koji su nekoć služili u proizvodnji, a danas nisu samo tragovi i svjedoci, imaju drugi život...
Je li vas i na koji način novo okruženje, otok, prostor u kojem radite, nadahnulo u radu?
- Korčulu sam površno poznavala, Blato samo u prolazu. Sve ovo vrijeme bila sam potpuno zaokupljena pripremama za preseljenje radova iz Dubrovnika, ali česta putovanja od Dubrovnika do Blata, na određeni način, mogućnosti su za drukčiji protok misli i osvježenje gledanja. Sve je nadahnuće… Blato i Korčula postaju moja stvaralačka oaza gdje mogu mirno i opušteno raditi. Veselim se svemu što dolazi.
Kako izgleda vaš život nakon selidbe atelijera, kako uspijevate raditi na Korčuli, a živjeti u Dubrovniku? Koliko često putujete?
- U Dubrovniku mi je obitelj i tamo radim određeni dio projekata. Nepravilan ritam mojih putovanja postao je prihvatljiv i jednostavan i njima i meni.