Izvjestan pogled (Certain regard) službeni je, ali popratni program canneskog festivala kojeg je 1978. osnovao tadašnji i dugovječni festivalski direktor Gilles Jacob. Isprva osmišljen kao svojevrsni salon odbijenih, Certain regard se s vremenom pretvorio u možda najbolji canneski program. To je program u kojem selektori ne robuju imenima, ne haju na minuli rad, nego uvrštavaju filmove novih ili nepoznatih režisera i režiserki samo zato jer su naprosto dobri.
Ući u taj program je počast. A još veća- biti film otvaranja. A ove godine ta je počast dopala jednom filmu koji s ima majušnu vezu i s Hrvatskom.
Riječ je o filmu „Kad svane dan“ islandskog režisera i koscenarista Runara Runarssona. Runarssonov je film hrvatska manjinska koprodukcija. Koproducirali su ga zagrebački producenti Igor Nola i Majda Pilat, nalazi se u katalogu hrvatskog HAVC-a, a na filmu je- mahom u dijelu koji se tiče zvuka- radilo i ponešto hrvatskih profesionalaca. Ali- to nije razlog zašto filmu ovdje dajemo takvu važnost. Razlog je što je „Kad svane dan“ stvarno dobar film, jedan od najboljih koji su dosad prikazani u Cannesu.
„Kad svane dan“ počinje prizorima dvoje mladih koji se ljubakaju uz morsku obalu. Oboje su mladi, oboje su studenti umjetničke akademije, vole se i planiraju budućnost. Postoji samo jedna zapreka. On je iz malog grada u provinciji i tamo ima dugogodišnju vezu. Razilaze se s čvrstim planom. On će autom otići do rodnog grada, razvrgnuti staru vezu i vratiti se u Reykjavik.
Ali, putem se dogodi nesreća- eksplozija u tunelu- i mladić gine. Glavna junakinja Una (Elin Hall) usisana je u vrtlog žalovanja, sućuti, misa i uvriježenih rituala. Svi se žaluju obitelji, bratu, dotadašnjoj djevojci. Prikazuju preko laptopa stare fotografije na kojima je- posvuda- njegova dugogodišnja ljubav. Une tu nema nigdje, za svih je ona tek jedna od pokojnikovih dobrih znanica. Nitko ne zna da je ona najveći ožalošćeni, da joj je život skršen. No, kako dan ide dalje uz nju se počne lijepiti pokojnikova bivša. Dvije se djevojke povežu, a nekako stalno imate prešutni osjećaj da i ona druga zna više no što je izrekla.
Režiser Runarsson pomnijim poznavateljima art-produkcije nije nepoznat. „Kad svane dan“ mu je četvrti dugi film, a najviše uspjeha imao je s „Vrapcima“ (2015), suptilnom dramom o adolescentskom otkrivanju homoseksualnosti koja je prošla svu silu festivala i igrala kod nas u Motovunu. U novom filmu Runarsson se iskazuje kao nikad zreliji režiser. Mudro je odlučio da s filma sljušti sav višak i ogoli ga na najbitniju srčiku. Cijeli se film zbiva u 36 sati, od sumraka do druge zore. Ni jednog trenutke ne napušta glavnu junakinju. Tu junakinju glumi islandska pjevačica Elin Hall- žena neobičnog, upečatljivog, pomalo androginog lica koje kamera cijeli film ne ispušta iz vida. „Kad svane dan“ govori stotinu jezika dok je Hall u krupnom planu.
„Kad svane dan“ spada u one filmove koji su tako jednostavni da vam se katkad čini da se film sam napravio. Ali kao i obično- i ne nužno samo u filmu- upravo ta jednostavnost skriva najveće majstorstvo, najpomniji znalački rad. Runarssonov je film kao haiku, kao akvarel: najljepši jer je pun bjelina, jer ima malo, a to malo je tako točno.