Uoči otvaranja, tri su se neprijatelja urotili protiv ovogodišnjeg canneskog festivala. Bili su - ne tim redom - oblačno nebo, feministice i sindikati. Netom prije samog početka festivala, sindikat zaposlenih na festivalu priprijetio je direkciji da će krenuti u štrajk ako festival ne riješi njihov trajno prekarni status. Da se to dogodilo, deseci bi tisuća akreditiranih gostiju prvi put saznali kako to izgleda kad canneski festival ostane bez stotina ruku anonimnih radnika koji omogućuju da taj nauljeni stroj funkcionira. Nedugo prije početka festivala, u francuskim su se novinama pojavili istraživački članci koji su razotkrili skandalozna seksualna uznemiravanja unutar francuske filmske industrije. Da stvar po Cannes bude gora, u aferama su se pojavili i kreativci čiji su filmovi ove godine probrani za festivalski program. Da nevolja ne bude premalo, nad Azurnom se obalom tog utorka natmurilo još i kišno nebo.
Na koncu se festival otvorio, pa, gotovo kao normalno. Sindikalna i rodna pitanja zakratko su pometena pod tepih, jedino je festival i plažu Croisette u večer otvaranja oprala dosadna kiša. Festival je otvoren, dodijeljena je Zlatna palma za životno djelo Meryl Streep, a prikazan je i prvi film, komedija „Drugi čin“ domaćeg režisera Quentinu Dupieuxa. Da sve bude ironično, film je otvaranja metakomedija iz filmskog svijeta koje se dobrim dijelom zafrkava – pa upravo s političkom korektnošću.
Quentin Dupieux (1974.) čovjek je koji u Cannesu nije tuđinac: dosad su mu skoro svi filmovi igrali ovdje na festivalu. Ipak, poznavatelji su bili nemalo iznenađeni kad je direkcija objavila da će baš film 50-godišnjeg Parižanina otvoriti Cannes. Jer, Dupieux je svojevrsni filmski marginalac čiji puknuti, bizarni filmovi imaju specifičnu, fanovsku, ali ipak malu i marginalnu sljedbu.
Quentin Dupieux po svojoj je izvornoj profesiji - elektronski muzičar. Ljubitelji elektronske muzike poznaju ga po pseudonimu Mr Oizo pod kojim je tijekom 90-ih i ranih nultih objavio podosta glazbe i dospio visoko na europske top liste. Dupieux se potom okrenuo filmu, snimajući niskobudžetske, apsurdne komedije sa često bizarnim „high concept“ polazištima. Njegova „Jelenja koža“ tako za junaka ima ubojicu koji ima fetiš na jakne od kože, a u filmu „Mandibles“ (Krajnici, 2020) dva junaka protuhe zarobe u gepeku muhu veličine manje ovce i pokušavaju zarobljenog insekta utrenirati da za njih u letu - krade. I Dupieuxov novi film slično je nesvakidašnji, samo što ima jednu kvalitetu koja pomaže da dođete na crveni tepih: naime, pun je slavnih glumaca. U filmu igraju tri u ovom trenu možda najveće francuske filmske zvijezde: Lea Seydoux, Vincent Lindon i Louis Garrel.
Njih troje - te četvrti Raphael Quenard - glume četverac glumaca koji nastupaju u neimenovanom niskobudžetnom filmu. Premisa filma je jednostavna: momak i cura se sastaju u kafeu uz cestu, ona dovodi na spoj oca da upozna njenog dragog, a dragi prijatelja za kojeg se nada da će je zavesti jer mu je dodijala. Tek nakon nekog vremena doznamo i to da je film napisala i režira umjetna inteligencija koja glumce vodi s laptopa kojeg u ruci drži indiferentni asistent. Sve to Dupieuxu služi kao labavo polazište za metafilmski humoristički esej o filmskom svijetu. Dupieux se zeza s politički korektnim rječnikom, s „cancel- kulturom“, s karijerizmom, homofobijom, hijerarhijskim odnosima na setu. U jednoj od scena mlada se glumica tako jada da joj je teško, i to mami koja upravo u tom času operira srce, a vremešnog glumca (Lindon) usred monologa o tome kako film više nema ama baš nikakva smisla prekida poziv: dobio je prestižnu holivudsku ulogu. Humor seže od verbalnog do brutalnog slapsticka, a sve to skupa je skucano na štedljivih 80 minuta. Da nema povorku zvijezda na špici, i ovaj bi Dupieuxov film vjerojatno završio u zakutku kojeg od off-programa kao simpatična marginalija. No, ovako je Cannes dobio humorni i nepretenciozni uvod, i k tomu crveni tepih pun domaćih zvijezda.
