Pred Pula film festivalom nije blistava budućnost. Otkako je postao međunarodni a ne nacionalni, hrvatski filmovi koji pretendiraju na veće festivale zaobilaze ga jer se u svijetu traže samo premijere, radije pričekaju godinu dana i nakon eventualnog gostovanja u Cannesu, Berlinu ili Veneciji njegovi se autori poklone i u pulskoj areni.
S filmovima koji pretendiraju na uspjeh u kinima drugi je problem: Vinko Brešan prvi je demonstrirao da je puno bolje najprije pred publiku, a tek zatim u Pulu, tako je bilo s “Maršalom”, a pogotovo sa “Svećenikovom djecom”. Poslije mu se fućkalo hoće li dobiti neku Zlatnu arenu ili ne, bitno je da je potvrdio svoj status hitmejkera. U oba slučaja poruka je samo jedna, Pula sve više postaje reprizni festival na kojem ima sve manje uzbuđenja oko dodjele nagrada. Nisu samo važna priznanja, i gledatelji u Areni radije će hrliti na film koji stiže s reputacijom kino hita.
Start u kinima
Ove godine malo je tko očekivao da će se u pulskom programu naći prvijenac Igora Šeregija “ZG80”, govorkalo se da još nije gotov, međutim, gle čuda, nepunih mjesec dana nakon što je festival završio film je osvanuo u Sarajevu, izvan konkurencije za nagrade, i kako mediji javljaju dočekan je ovacijama. Dobra reklama za start u hrvatskim kinima koji je upravo počeo, točno uoči nove školske godine. Srednjoškolcima i onim nešto starijima zasigurno će imponirati djelce koje najavljuju kao prednastavak “Metastaza” Branka Schmidta, ali manje mračan. Što bi bilo da se film ipak pojavio u Puli? Ne bog zna što, možda bi se zalomila neka sporedna Zlatna arena, ali kako nije u pitanju ostvarenje koje dobiva poene na umjetničkom dojmu, odluka producenta i distributera bila je itekako mudra da se premijera u Areni izbjegne po svaku cijenu.
Neuklapanje u kategoriju art filma ne znači da je riječ o nezanimljivom ostvarenju, štoviše, Šeregi je obavio prilično zahtjevan posao u kojem se možda ne bi snašao ni iskusniji redatelj. Ponajprije, tu nema pravog glavnog protagonista, dobro tu je Krpa iz “Metastaza”, svojevrsni antijunak kojem je publika pljeskala čak i kad je tukao vlastitu ženu i kada se u svakoj drugoj prilici ponašao kao huligan, međutim, to je lik bez gradacije, o njemu ne doznajete ništa osim da predvodi grupicu nogometnih fanatika - pripadnika kako Bad Blue Boysa tako i Torcide - na putu u Beograd, gdje se u jesen 1989. na Marakani igra utakmica Crvena zvezda - Dinamo. Znaju da će tamo dobiti batine od protivničkih Delija, ali nema veze, bitno je da pokušaju upasti na stadion s Dinamovom zastavom i pokazati u metropoli tko je najveći frajer.
Pogrešno bi shvatili da je “ZG80” film o nogometu, tamo nema nijednog kadra spomenute utakmice, to je film o navijačima koji vole uzbuđenja, pogotovo kad se nađu na tuđem terenu gdje ih mogu premlatiti na svakom koraku. Scenaristi Ivo Balenović (napisao roman “Metastaze”) i Robert Cukina (nekoć žestoki Bad Blue Boy) te redatelj Šeregi istakli su kao svoj uzor “Ratnike podzemlja” Waltera Hilla, u kojem se omladinska banda probija iz središta New Yorka do svog terena na Coney Islandu, ostavljajući za sobom desetke neprijateljski nastrojenih batinaša iz okolnih kvartova.
Završni obračun
Tako i u “ZG80” nakon što završi utakmica na Marakani (pojma nemamo kojim rezultatom, ali u stvarnosti je bilo neriješeno), hrvatske navijačke skupine moraju stići do beogradskog glavnog kolodvora i izbjeći horde Delija koje im prijete. Tu i tamo odjeknu glazbeni akordi poznate teme iz “Ratnika podzemlja”, tek da ne zaboravite odakle je sve to poteklo, a Šeregi vješto razigrava radnju razbijanjem svojih junaka u manje skupine i korištenjem paralelne montaže.
Nema tu govora o antisrpskom naboju, vođa Delija (vrlo dobri Miloš Timotijević) naprosto želi pokazati “ustašama” tko je gazda u Beogradu i poniziti ih (možda i polomiti poneku ruku, nogu pa i lubanju), on je čisti pandan Krpi (karizmatični Rene Bitorajac) i nimalo slučajno samo njih dvojica vode na kolodvoru završni obračun, međutim, najzanimljivija je situacija u kojoj su jedan Bad Blue Boy (Domagoj Mrkonjić) i jedan Delija (uobičajeno odlični Nikola Rakočević) vezani lisicama i zajedno moraju potražiti spas (kao u filmu “Bijeg u lancima” s Sidneyjem Poitierom i Tonyjem Curtisom): hrvatsko-srpska trvenja nikad nisu zabavnije izložena nego u tim scenama.
Mizoginija
Šeregi i njegovi scenaristi prilično su intrigantno izložili atmosferu skorog raspada Jugoslavije, tu i tamo spomene se predstojeći rat, Kuća cvijeća u kojoj je sahranjen Josip Broz Tito već tada nije bila nikakvo svetilište, refren neformalne himne “Jugoslavijo” Krpa izvodi na krajnje prostački tekst, a frizure i odjeća dočarani su bez greške. Film je politički krajnje nekorektan, nisam baš siguran da će se dopasti gledateljicama jer je u njemu mizoginija najnormalnija stvar, a spominjanje velike i male nužde valjda je najčešći motiv, dakako, uz opijanje i batinanje. Ipak, sve to u dramskom sklopu vrlo suvislo funkcionira, nisu to junaci na koje ćete se ugledati nego tipovi zbog kojih najčešće prelazite ulicu, no tako je bilo i u “Ratnicima podzemlja”.
“ZG80” nesvakodnevan je hrvatski film, krcat je akcijom i zabavan, fotografija Svena Pepeonika je besprijekorna, glumci su uvjerljivi unatoč tome što za mnoge nikad niste čuli (sitna primjedba - među navijačima je nekolicina koji su prije statisti negoli likovi), u cjelini to je vrlo dobar rad koji bi trebao imati odjeka u kinima.