Dimitrije Vojnov, scenarist velikog srpskog hita “Šišanje”, rekao mi tijekom našeg razgovora prošlog tjedna u Beogradu kako su ga kolege upozorile na neki zanimljiv hrvatski film: “Mislim da se redatelj zove Vitez.” Naravno, u pitanju je “Šuma summarum”, prvijenac Ivana Gorana Viteza, koji polako stvara reputaciju u regiji kao legitiman izdanak pravca što ga je Dalibor Matanić okrstio kao “neo noir”: tu spadaju “Život i smrt porno bande” Mladena Đorđevića, “Srpski film” Srđana Spasojevića, a začetnik bi im mogle biti Matanićeve “Fine mrtve djevojke”. “Šuma summarum” nije tako ekstreman kao srpski naslovi, no u njemu zbilja ima svašta. Kada ste vidjeli u hrvatskom filmu da netko iz pištolja upuca bebu koju je majka privinula na grudi? Ili da brat dobije priliku za incestuozni seks tek kada mu sestra više ne daje znakove života? Luckasta je i scena u kojoj jedan zaštitar objašnjava drugome koje su prednosti klistiranja, a toliko eksplicitne pornografije - istina, u drugom planu - nikad nije prokuljalo iz nekog domaćeg filmskog proizvoda.
Festivalsko ignoriranje
To je tek djelić onoga što nudi Vitezov film: na Puli je izazvao različite ocjene, od potpunog ignoriranja do konstatacija da je to najbolje ostvarenje festivala. Jedno je sigurno: na jutarnjim novinarskim projekcijama jedino je tijekom tog filma odjekivao neusiljen smijeh. Na Zagreb Film Festivalu uvršten je u službeni program, a i tu je navodno bilo natezanja, unatoč tome što je redatelj svojim polusatnim igranim filmom “Posljednja pričest” prije četiri godine pobijedio u jednom od pratećih programa. Na sve tri festivalske projekcije bilo je dosta gledatelja, međutim Vitez sa zebnjom očekuje kinodistribuciju početkom sljedećeg mjeseca. Smeta mu što film nije mogao pred publiku odmah nakon ZFF-a, što se trošak kopija morao namiriti od ionako mizernog budžeta filma i što može samo sanjariti o količini televizijskih spotova koju je imao hollywoodski tinejdžerski hitić “Step Up 3-D”.
Niskobudžetni spektakl
Ipak, jednim može biti zadovoljan. On i njegova producentica Ankica Jurić-Tilić za samo dva milijuna kuna snimili su film koji se u cijelosti odigrava na lokacijama, ima 19 ravnopravnih likova i nemali broj specijalnih efekata. Za sve što nisu mogli izvesti, morali su smišljati trikove i služiti se iluzijom, a to je ispalo itekako uvjerljivo. Je li to horor-komedija? Samo donekle. Humorni triler? Također donekle. Priča o grupi marketinških stručnjaka na team-buildingu u zabačenoj šumi djeluje poznato (Vitez je britanski horor “Severance”, s kojim njegov film ima tematskih sličnosti, pogledao tek nakon Pule, a prije početka snimanja on i direktorica fotografije Tamara Cesarec još su se jednom podsjetili na “Oslobađanje” i “Južnjačku utjehu” kako bi izbjegli dodirne točke), no kad se njegovi junaci susretnu s obitelji šumskih divljaka (socijalno povremeno dosta prodornih, jer pater familias - koga igra Goran Navojec - na zidu ima fotografiju s Franjom Tuđmanom), pa im se još putovi ukrste s parom zagriženih aktivista, nastaje kaos kojem će poklonici žanrovskih bizarnosti teško odoljeti. Unatoč trajanju od dva sata i očitoj pretrpanosti, cjelina funkcionira upravo zato što je takva. Vitez je odabrao glumce koji ne nastupaju često na filmu (svi su odreda izvrsni), a najpoznatije ime - Vili Matula - gotovo nije pristao na ulogu jer se ne voli gledati na ekranu. Ovdje je sjajan, jer izgovara kratke rečenice i svojom pojavom superiorno dominira mnogočlanom glumačkom ekipom.
Najnadahnutiji trenutak filma je Matulin govor protiv kapitalizma, u kojem objašnjava zašto korporacije ne vole trudnice i pametne ljude uopće. Tirada je vrlo sočna i očito je napisana “od srca”.
Zanima me što Vitez ima protiv tranzicijskog ekonomskog sustava. Pa kao asistent je radio na četrdesetak filmova, spotova i serija (bez tog iskustva teško da bi snimio tako kompliciran filma i s tako skromnim budžetom - njegovi kolege koji su od Ministarstva kulture dobili sličan novac još su u potrazi za dodatnim financijerima), a neki od njih bili su i koprodukcije sa stranim partnerima. Radio je i na “Lovu u Bosni” s Richardom Gereom, ali se posvađao i otišao. “Stranci trebaju naše ljude samo da bi se na njima iskaljivali. Ako nešto pođe po zlu, oni su krivi. A stranac pritom ne donosi nikakvu odluku, ne zna što hoće.” Isto je i na našim komercijalnim televizijama koje su u stranom vlasništvu. Nagledao se priučenih producenata i producentica koji su do jučer radili u šminki ili garderobi.
Filmski počeci
Vitez je prvi kontakt s filmom imao je kao petogodišnjak, angažirao ga je 1981. Branko Schmidt u svom televizijskom prvijencu “Rano sazrijevanje Marka Kovača”, a roditelje su mu igrali Mira Furlan i ujak Zlatko Vitez (često se dogodi da mu potonjeg proglase ocem, što uostalom piše i na blogu “Poznate face”, no njegov je otac novinar Kemal Mujičić). “Bio sam strašno živ pred kamerama, kada sam poslije gledao film, nisam mogao vjerovati da sam to ja.” Igrao je i u “Steli” Petra Krelje, no tada je već imao 13 godina i zanimale su ga druge stvari osim filma. Upisao je “Ruđer”, igrao nogomet (“na žalost, nikad profesionalno, što mi je danas jako žao: kolike pare ti tipovi zarađuju!”), bio dobar matematičar, ali je istodobno za sebe pisao priče, drame, scenarije. Kada ga nisu primili na Kroatistiku na Filozofskom fakultetu, upisao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti (“vjerojatno je presudilo što sam se odmalena kretao u tom svijetu”) i ubrzo zatim asistirao pokojnom Zoranu Tadiću na filmu “Treća žena”. Trebao je diplomirati 2000., ali to se izjalovilo jer je njegov film “Pomor tuljana” dobio samo trojku (ocijenjen je kao zanatski solidan, ali moralno problematičan film), s čime se ne može završiti Akademija. Protagonist filma je yuppie (Vili Matula) koji skrivi prometnu nesreću, no kad za nju optuži postarijeg mehaničara (Zvonko Torjanac) i još ga pritom i izvrijeđa, potpisuje smrtnu presudu ne samo sebi nego i svojoj obitelji. U vrijeme snimanja tog filma oružja je još bilo po tisućama zagrebačkih stanova, no profesori Akademije nisu shvatili “Pomor tuljana” kao snimku stanja duha u hrvatskoj prijestolnici, nego kao nešto drugo.
Vitezov izvrstan dokumentarac “Male ruke” također nije bolje prošao. Redatelj je procijenio da mu se na pulskom festivalu 2001., jednoj od najlošijih smotri u povijesti te manifestacije, nudi odličan materijal. Stigao je u Pulu s dvije kamere i u vlastitoj režiji snimio iznimno zabavan film u kojem slučajni prolaznici sriču sadržaj pulskog kataloga, a gnjevni redatelji poput Brune Gamulina ne pristaju odgovarati na Vitezova pitanja. Pula je tada bila na samom dnu, nove inicijative (program stranih filmova na Kaštelu) još nisu počele privlačiti gledatelje, predsjednik Mesić napravio je skandal zbog pretraživanja gledatelja ispred Arene, a nitko nije postavljao ni problem kako članica žirija Jagoda Kaloper može nastupati u jednom od filmova u konkurenciji. Vitez je ponudio jednosatni film HRT-u, tamo su isprva bili zainteresirani, ali su poslije procijenili da bi tako nešto zgranulo publiku naviklu na beskrajno dosadne kronike pulskog filmskog festivala.
Iako mu je donio nekoliko prestižnih domaćih nagrada, igrani film “Posljednja pričest” također nikad nije emitiran na HRT-u budući da su njegovi protagonisti bijesni mještani koji su odlučili likvidirati svećenika pedofila. Zašto je ulogu svećenika dao Ivanu Glowatzkom koji se oblači poput frajera i vozi motocikl? “Zato što sam vidio puno takvih svećenika po manjim mjestima. Ne zanimaju me stariji župnici koji pipkaju djecu jer im više ništa drugo ne preostaje, htio sam prokazati one koji postaju svećenici zato što su time zaštićeni, mogu bez straha upražnjavati svoje pedofilske sklonosti.”
Filmski troublemaker
Vizetov jedini “srednjostrujaški” angažman je režiranje brojnih epizoda serije “Bitange i princeze” (“ipak, i tu sam tjerao po svome”), no u njegov profil puno se više uklapa serija “Zakon” - po scenariju Zorana Lazića i Tončija Kožula (s njima je surađivao i na “Bitangama”) - koja se odigrava u nekoj provincijskoj policijskoj stanici, gdje šef (Stojan Matavulj) i njegov zamjenik (Robert Ugrina) u ćeliji do njihovih pisaćih stolova drže zatvorenika (Nenad Cvetko), koji bježi od žene pa mu je tu super. Serija je na HRT-u izdržala čitavu sezonu, emitirane su sve 24 epizode, unatoč tome što je entuzijastičnog urednika zabavnog programa Dražena Siriščevića smijenila manje entuzijastična Lada Džidić, a trebalo je otrpjeti i to što nitko ne reagira na uistinu provokativne situacije (“naduvani” murjaci, cjelokupna radnja u “Ekipi za očenaš”), a buni se zbog bezazlenih zafrkancija (poster Josipa Friščića među idolima sotonista, na pozdrav “za dom” nekog skinheada junaci samo poskoče “spremni!”). Otkvačeni “Zakon” (mnoge epizode možete skinuti s interneta) bio je putokaz za jednu drukčiju televiziju kakva u nas vjerojatno nikad neće zaživjeti.
Uživa li Vitez u svom statusu “troublemakera”?
“Ne doživljavam sebe tako. Samo ne želim raditi stvari koje su po crti. Recimo, u ‘Šumi summarum’ nisam baš bio oduševljen scenama infanticida ili nekrofilije, no to je proizlazilo iz situacije. Ne možeš se povući od nečega što ti sam materijal nalaže. Evo, sad svi u nas žele imitirati rumunjske filmove, a to je potpuno pogrešno. Bolje da pripazimo na to kakav nam bofl prodaju rumunjski vlasnici na Novoj TV. Bar ih je Hajduk kaznio tamo gdje su najranjiviji.”