U jednom kratkom razdoblju - na prijelazu 60-ih u 70-e - srpska kinematografija bila je jedna od najzanimljivijih na svijetu. Vrvjela je modernističkim, politički provokativnim filmovima koje su domaći političari pejorativno nazivali crni val, ali su se zato svjetski festivali za njih otimali.
Producirale su ih uglavnom male kompanije u kojima nije bilo režimske kontrole, pa nije slučajno što Antun Vrdoljak svoj polemični dugi ratni prvijenac “Kad čuješ zvona” nije snimio u zagrebačkom Jadran filmu, nego je potražio pomoć u Beogradu.
Na Danima srpskog filma, najvećoj smotri te kinematografije u samostalnoj Hrvatskoj, koja se od ponedjeljka pa do petka održava u zagrebačkom kinu Tuškanac, i sadrži ukupno 14 filma (katkad ih je i po tri na dan, na žalost, bez repriza), osim “Plastičnog Isusa” nedavno preminulog Lazara Stojanovića, svojevrsnog nadgrobnog spomenika crnom valu (nakon njega uslijedile su tzv. olovne godine), nema nijednog predstavnika tog trenda. Razlozi su razumljivi, od “Buđenja pacova” i “Ranih radova” do “Ljubavnog slučaja”, sve su to i previše dobro poznati naslovi, neprestano ih možete vidjeti na kablovskom kanalu Klasik TV, pa su Dani srpskog filma potražili druge adute i našli ih u povijesnim razdobljima koje slabije poznajemo.
Melodrama iz 1930.
Srpska kinematografija, naime, jedina u regiji posjeduje dobro sačuvana ostvarenja nastala u razdoblju do 2. svjetskog rata. Možete to provjeriti na DVD-ima i blu-ray diskovima koje redovno izdaje beogradska Jugoslovenska kinoteka, taj uistinu fascinantan uvid u daleku prošlost plod je pomnog pretraživanja zbirki starih filmova privatnih kolekcionara i dobre suradnje sa drugim svjetskim kinotekama.
Nimalo slučajno što su na Danima srpskog filma najdragocjeniji naslovi upravo iz tih godina. Najvažniji je “Karađorđe” (ili punim naslovom “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa”), snimljen 1911. i smatra se prvim cjelovečernjim igranim filmom na Balkanu. Režirao ga je Čiča Ilija Stanojević, glumac, pisac i boem, u pitanju je povijesni spektakl koji je na razini prestižnih zapadnoeuropskih produkcija toga vremena, a otkriven je 2003. u Bečkom filmskom arhivu. Filmski materijal je povremeno jako oštećen, ali u cjelini vrlo dobro dočarava taj pionirski pothvat.
Melodrama “Grešnica bez greha” iz 1930. nastala je u produkciji, režiji i po scenariju Koste Novakovića (on je bio i jedan od direktora fotografije), filmskog poduzetnika koji je imao nekoliko beogradskih kina u zakupu i djelovao u razdoblju od 1925. do 1941.
Za razliku od koncepta tabloa u “Karađorđu”, ovdje već prevladava moderniji vizualni prosede, s naglašenom montažom, a istaknute uloge imaju jedna od najvećih srpskih glumica Žanka Stokić (njoj su nakon 1945. zabranjeni nastupi zbog “kolaboracionizma”, što ju je dotuklo) i legendarni Viktor Starčić, koji je tada nastupao u zagrebačkim kazalištima. “Nevinost bez zaštite” iz 1942. prvi je srpski zvučni film s dijalozima, snimljen je u gotovo amaterskim uvjetima, ali ga je u vrijeme premijere vidjelo 80 tisuća Beograđana. Tvorac mu je svestrani akrobat Dragoljub Aleksić, koga je poslije proslavio Dušan Makavejev, kada je gotovo čitav njegov film strpao u svoj nadahnuti modernistički kolaž istog naslova, nagrađen 1968. Srebrnim medvjedom na berlinskom festivalu.
Razdoblje socijalizma
Iz razdoblja socijalističke Jugoslavije uvrštena su tri filma, najpoznatiji je svakako “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana iz 1982., po scenariju i kazališnom komadu Dušana Kovačevića, i danas nevjerojatno popularan: bit će ga zanimljivo vidjeti nakon istoimene predstave u zagrebačkom Kerempuhu jer se film od nje dosta razlikuje.
Goran Marković je zastupljen s dva filma, diplomac praške filmske akademije FAMU debitirao je 1977. “Specijalnim vaspitanjem”, dramom o delinkventu (Slavko Štimac) u popravnom domu, dosta zapaženoj te godine u Puli, no njegovo je najozbiljnije ostvarenje kultna “Nacionalna klasa”, crna komedija o automobilistu (sjajni Dragan Nikolić) koji pokušava izbjeći služenje vojnog roka: virtuozno režiran, film je bio veliki hit u kinima. Njegova je generacija dosta utjecala na razbijanje sivila nastalog nakon sloma crnog vala.
Novi srpski film: Poglavlje o kojem vrlo malo znamo
Najviše je filmova iz ovog desetljeća, s razlogom, jer srpska kinematografija kao da je otvorila novo poglavlje, a o njemu jako malo znamo. S ovog popisa gledali smo jedino “Tilva Roš” Nikole Ležajića iz 2010., jedno od važnijih ostvarenja europskog filma posljednjeg desetljeća, pobjednika festivala u Sarajevu i Motovunu: prikaz besciljne mladeži rijetko je kad bio tako radikalan i vizualno intrigantan.
Sve druge nove srpske filmove svakako se isplati pogledati, no ukoliko pravite selekciju, nipošto ne propustite “Vlažnost” Nikole Ljuce (2016.), dobitnika četiri nagrade na FEST-u u nacionalnom programu i zapaženog sudionika brojnih međunarodnih festivala: protagonist je građevinski poduzetnik koji jednog dana u stanu više ne zatiče suprugu, ali se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Zanimljiv otklon predstavlja film „Travelator“ Dušana Milića (2014.), u osnovi art krimić, ali zapravo virtualna igrarija čija je najneobičnija lokacija Las Vegas.
U tom su pogledu Dani srpskog filma važna dopuna slici novog srpskog filma koji stiže na naš repertoar, potonji je neusporedivo poticajniji no što se to da naslutiti po programu domaćih multipleksa.