Slobodan Šijan bio je vrlo zadovoljan reakcijama na svoju komediju “Maratonci trče počasni krug”, snimljenu prije 35 godina, na otvorenju Dana srpskog filma u zagrebačkom kinu Tuškanac. Mnogi su film znali samo s VHS kazeta i televizijskih emitiranja, a nešto takvo na velikom ekranu izgledalo im je puno impresivnije. Oni pak koji su vidjeli samo istoimeni kazališni komad Dušana Kovačevića u Kerempuhu bili su fascinirani kako je filmska adaptacija obogatila predložak, ubacila inserte iz starih žurnala, nabila ritam i naglasila prizore seksa i nasilja. Nimalo slučajno, “Maratonci” i danas uživaju neprikosnoveni kultni status kao jedno od najpopularnijih ostvarenja bivše Jugoslavije, što se i potvrdilo kad smo s redateljem potražili lokaciju za foto session u poduzeću In Memoriam u Gajevoj ulici. Tamo su bili oduševljeni što je tvorac filma čije je glavno mjesto radnje pogrebni zavod ušao upravo u njihov ured i stavili mu na raspolaganje svoju kolekciju raskošnih ljesova u susjednoj prostoriji. Ime Slobodana Šijana očito ništa nije izgubilo na nekadašnjoj magiji.
Nikad nije ni otišao
Šijan je došao u Zagreb ne samo zbog Dana srpskog filma. Na filmskom centru Srbije upravo mu je odobren projekt “Film o Bošku Tokinu”, producirat će ga Gargantua film Marka Paljića koji u filmografiji ima spektakularnu fantaziju “Čarlston za Ognjenku” s Katarinom Radivojević i Oliverom Vučo te hit-komedije Danila Bećkovića “Mali Budo” i “Jesen samuraja”, s novom glumačkom zvijezdom Petrom Strugarom. Tamošnji mediji raspisali su se o povratku u kinematografiju velikog srpskog redatelja, no istina je nešto drukčija, on iz te kinematografije nikad nije ni otišao, zabilježio je na desetke odbijenica na srpskim filmskim fondovima, da bi naposljetku ovaj put ipak prošao. “Producenta sam našao preko svog starog prijatelja Dragoljuba Gagija Vojnova (njegov sin Dimitrije scenarist je “Malog Bude” i “Jeseni samuraja” - op. a.), on me stalno poticao da to završimo i pomogao nam je napraviti budžet. Već smo jednom bili na fondu, pa su nas odbili, ali sad smo prošli s istim scenarijem, ali je sastav komisije bio drugi. Vojnov me natjerao da ponovno konkuriram, rekao je: ‘Imam dobar osjećaj, moglo bi to proći’. On spada u ljude koji imaju energiju i optimizam da se nešto može napraviti, bez toga se ne može biti producent. Nisam htio da tražimo puno, napravili smo najskromniji mogući budžet i dobili najmanju svotu u toj grupi odobrenih projekata, 200 tisuća eura. Bilo je i onih koji su dobili 300, ali i 350 tisuća. Imali smo neko obećanje RTS-a da će ući sa 150 tisuća eura, ali kod njih se nikad ne zna. Ipak, Nebojša Bradić, glavni i odgovorni urednik kulturno-umjetničkog programa, prilično je zainteresiran za projekt. Sa još nekih 100-150 tisuća mogli bismo početi snimati.”
Nije li to premalo novca za film čija se glavnina radnje odigrava dvadesetih godina prošlog stoljeća? “Pa i nije. Scenarij djeluje kao ‘period’, ima 50ak likova, ali u vrlo malim scenama, lako se to napravi. Ideja je da estetika bude kao kod pokojnog Timothyja Johna Byforda, autora dječjih televizijskih emisija “Neven” i “Poletarac”, kostimi iz žbunja, bez prevelikih scenografskih intervencija, da možemo s postojećim objektima uz mali ‘redressing’ napraviti atmosferu. Suština je da to bude veselo, da ima tempa, da to bude priča o mladim ljudima koji žele promijeniti svijet snimanjem filma revolucionarnog odjeka. Ta se priča prepliće s jednom drugom, poslije Drugoga svjetskog rata, kada je Boško Tokin na saslušanju i komunistički inspektor pokušava utvrditi neke podatke u vezi s njegovim aktivnostima, prije svega oko snimanja tog filma. I onda idemo paralelno, malo taj zatvor, pa prošlost koju Tokin romantizira. On se ustvari brani od tog saslušanja kroz raznorazne izmišljotine. To nije film koji je klasična biografija, to je fantazija na temu jednog života i na neki način preispitivanje sudbine intelektualaca u našim zemljama koji često doživljavaju promjene sistema i ostaju bez svega što su nekad imali, ponajprije veza i kontakata. Tokin je bio čovjek sa sjajnim pedigreom u kulturi, osim toga što je bio naš prvi filmski kritičar, pisao je i o literaturi i likovnoj umjetnosti, bio je autor i ‘Terazija’ iz 1932. koje se smatraju prvim modernim urbanim srpskim romanom, netko tko je tip francuskog intelektualca, znao je izreći sud i nije se libio da ga izrekne. To mu je stvorilo i neprilike među manje talentiranim suvremenicima, a on je to i osjećao.”
Dug interes za Tokina
Šijan se jako dugo bavi Boškom Tokinom. S njegovim se opusom upoznao 70-ih, dok je s kolegom Nebojšom Pajkićem radio na nikad realiziranom scenariju o Savi Šumanoviću (kasnije je legendarni Branko Vučićević napravio svoju verziju nazvanu “Šumanović - komedija umjetnika”, nju su za Televiziju Beograd 1987. režirali majstori videospotova Branimir Dimitrijević i Boris Miljković). Tokinu je posvetio svoj Filmski letak broj 5: bila je to neobična publicistička forma kojom se služio dok nije dobio svoj prostor u kinematografiji, poslije sabrana u knjigu “Filmski letak” u izdanju Službenog glasnika.
“Kad sad čitate njegove sudove o filmovima, vrlo rijetko ćete naći da on spominje redatelje koji su beznačajni. U ono se vrijeme nije znalo tko je dobar redatelj a tko ne, ali ih je on izdvajao. Rijetki su ljudi koji mogu tako precizno odrediti neku stvar. Mislim da to ima težinu i na svjetskoj razini. Kad sam snimao ‘Maratonce’, htio sam da film bude posvećen Tokinu, ali mi nisu dali u Centar filmu, rekli su: ‘Ne, ne, on je neprijateljski element’. I to 1982., toliko dugo su trajale te stigme. Prvu posvetu uspio sam mu napraviti 1998., kad sam napisao knjigu ‘Vrtoglavica’. I moja knjiga ‘Filmus’ koristila je njegov pseudonim kojim se potpisivao. Tokin je inače jedan od potpisnika manifesta Zenitizma, zajedno s Ljubomirom Micićem i utjecajnim njemačkim pjesnikom Yvanom Gollom, a filmske kritike je usporedno pisao s avangardnim tekstovima. Kasnije se od distancirao od Ljubomira Micića koji je bio prilično autoritarna figura i postao bliži drugim književnim krugovima. Naš film koristi i motive iz njegova romana ‘Terazije’, zatim one iz stvarnog života, ali se ničega ne drži slijepo.”
Niski budžeti
Naslov “Film o Bošku Tokinu” samo je provizoran, film će se zapravo zvati “Budi Bog s nama”, što je parafraza Tokinova filmskog projekta iz 1924., “Budi Bog s nama ili Kačaci na Topčideru”, koji je trebao režirati sa sumišljenikom Draganom Dadom Aleksićem. “Bit će to dosta zaguljeno za prijevod na engleski, pa sam predložio da tamošnji naslov bude ‘The Great Tram Robbery’, jer se film doista događa u tramvaju na Topčideru, gdje kačaci, albanski razbojnici, napadaju građane. Zafrkavali bismo se i sa scenama koje možemo prepoznati iz historije filma, baba s naočalama koja vrišti u Eisensteinovoj ‘Oklopnjači Potemkin’, tip koji puca u kameru iz Porterove ‘Velike pljačke vlaka’, no vidjet ćemo ako to bude izvedivo. Ja sam to zamislio kao krajnje fleksibilan projekt, sve će ovisiti o novcu koji budemo imali. Već imam toliko iskustva da se mogu prilagođavati kao plastelin postojećim mogućnostima. Prethodni film koji sam htio napraviti po romanu Svetislava Basare ‘Mein Kampf’ trebao se zvati ‘Diskopatija’, namjeravao sam snimati prošle jeseni, imali smo samo 60.000 eura i razna obećanja, svi smo pristali raditi besplatno, ali nije moglo bez vrhunskog glumca. Set je bio samo jedna bolnička soba. Našli smo takvoga, on je bio zainteresiran, ali prije nego ćemo početi, on se predomislio i rekao da sumnja kako se u takvim uvjetima može napraviti dobar film, da to ne treba ni meni niti njemu. Pokušao sam ga uvjeriti da će sve ispasti okej, ali nije išlo. Žao mi je.”
U snalaženju u niskobudžetnim produkcijama pomoglo mu je akademsko iskustvo. Dvije godine predavao je režiju na tek osnovanoj beogradskoj Akademiji umetnosti, a zatim nastavio na njihovoj središnjoj ustanovi, Fakultetu dramskih umetnosti. Od studenata je dosta naučio o tome kako snimiti film u “no budget” uvjetima. Uostalom, njegovi studenti 2011. napravili su zapaženi omnibus “Oktobar”, koji također nije koštao gotovo ništa.
Po najavama, prizora seksa bi u filmu “Budi Bog s nama” trebalo biti poprilično. “To je bilo vrijeme prilične slobode kod mlađih ljudi. Ljudi su se vratili iz rata, bio je manjak muškaraca, djevojke su bile slobodnije, a umjetnički krugovi su - da tako kažem - prilično divljali u svojim eksperimentima. Mislim sa smo to u scenariju dosta dobro provukli Biljana Maksić, Vladimir Mančić i ja. Maksićka je već renomirani scenarist, Mančić je dobar i duhovit pisac, njegovi studentski filmovi bili su jako duhoviti, na primjer, ‘Rakete’ o parapsihološkoj jedinici u Jugoslavenskoj armiji. Surađivao je i na “Čarlstonu za Ognjenku”. Sjajan tip koji bi trebao dobiti prostora i za vlastite duge filmove. Kada bi se nastavilo ovim tempom, dva konkursa godišnje, svi bi došli na red. Kod nas je postojala jedna generacija koja je neko vrijeme prigrabila svu vlast, ali je pritisak mladih redatelja toliki da se i oni sada osjećaju staro i ugroženo.”
Ispada da je “Budi Bog s nama” njegov prvi film koji je nakon dugog vremena regularno dobio sredstva filmskog fonda, prije toga je to uspjelo “Davitelju protiv davitelja” iz davne 1984. Za “Sirote male hrčke” (2003.) dobio je sredstva za naknadnu obradu filma, a i “S.O.S.: Spasite naše duše” iz 2007. dobio je nešto novca poslije. “Ja sam se pokušavao opet probiti u kinematografiju još početkom 2000., kad sam se privremeno vratio iz Amerike, konkurirao sam s projektom ‘Punjene tikvice i Lenjinov mozak’, po drami Sanje Domazet na koju me upozorio pokojni Jovan Ćirilov, ali su me odbili, da bih u Sloveniji dobio maksimalan broj poena. Kad sam u Ljubljani imao izložbu fotografiju “Vrtoglavica”, prišao mi je Andrej Šprah koji je bio u toj komisiji i donio mi fotokopiju njihove odluke. Nažalost, promijenila se politička garnitura i njihova odluka je poništena. Bilo im je besmisleno davati pare srpskom redatelju, bez obzira na to što je film bio na slovenskom i imao slovenskog producenta. Dušan Jovanović je to preveo i bio je oduševljen. Taj će scenarij sad izaći kao knjiga u Službenom glasniku, baš radim na tome, u njoj će biti Sanjina drama i scenarij. Da smo film tada snimili, bilo bi u njemu puno stvari koje dotad nisu viđene, pogotovo tzv. gross out humora. Čak i danas je tekst vrlo aktualan zbog te naše neizlječive ljubavi prema Rusiji. Kad smo pisali scenarij, Sanja je bila trudna, sad njena kćerka ima 20 godina, a ja još uvijek razmišljam da bi se iz toga mogao napraviti film.
Entuzijazam jenjava
Što se dogodilo s filmom “S.O.S.: Spasite naše duše”, koji se vrlo satirično bavi raspadom Jugoslavije i pobunom u Krajini 1991., a zbog tužbe scenarista Miloša M. Radovića, zbog navodno neisplaćenog honorara, nikad nije prikazan? Ipak, u njemu nastupaju najveće srpske glumačke zvijezde, od Katarine Radivojević i Lazara Riskovskog do Dragana Bjelogrlića, Slavka Štimca i Nede Arnerić? “Ne znam što je točno bilo s Radovićem, no ni meni nisu isplatili ostatak honorara, pa se zato i ne zanimam što je poslije bilo. Svi oni očekuju da ću se ja samo tako boriti za film. Hvataju te na to da je tebi stalo do filma, no meni entuzijazam u poznim godinama jenjava. Ne znam ni postoji li 35mm kopija, jer smo tada već snimali digitalno.”
Što se zapravo dogodilo s Tokinovim i Aleksićevim filmom iz 1924., zašto nije završen? “Od njega je ostalo samo 200 metara, Tokin i Aleksić bili su majstori PR-a i napravili mit od toga. Najviše vrpce su potrošili na probna snimanja sa zgodnim mladim potencijalnim glumicama, poslije su morali prekinuti. U našem filmu je to malo drukčije, ispada da su napravili ostvarenja koje je utjecalo i na svjetsku kinematografiju.”
Nova realnost
Razdobljem zenitizma bavi se i poznati film Karpa Godine iz 1980., “Splav meduze” po scenariju Branka Vučićevića. Kako namjerava izbjeći tu podudarnost? “Meni je taj film fantastičan, ali ovaj moj bi trebao biti komunikativniji za kina, ne težiti takvom dizajnu, nego će biti malo opušteniji. Nastojat ću da bude i smiješan, nisam siguran hoćemo li u tome uspjeti, ali to me zanima. Uvijek je zagonetka hoće li film zaživjeti, tajming, rad s glumcima, način na koji se to snima - to su sve jako bitne stvari. Tu sam dosta naučio od Howarda Hawksa, ali vidjet ćemo kako se još uvijek snalazim.”
Ovaj tjedan je potvrđeno da će hrvatski koproducent njegova filma Maxima film Damira Terešaka, poduzeće koje je realiziralo većinu ostvarenja Ognjena Sviličića. “S Terešakom me povezala Snježana Tribuson i nadam se najboljem na natječaju HAVC-a za manjinske koprodukcije. Uzgred, meni je ovaj Snježanin film ‘Sve najbolje’ fenomenalan, remek-djelo, to mi je kao Caprin ‘Divan život’. Strašno puno govori o dobroj atmosferi u hrvatskom filmu, gdje ti možeš progurati nešto što te osobno zanima. Kod nas tako nešto ne bi imalo šanse. Tu sam vidio nešto što karakterizira čitavu našu generaciju, volimo praviti vrlo osobne filmove koji su pritom jako zabavni za gledatelje. Paradoksalno je što sam čuo svoje studente, koji su vrlo talentirani, kako jedan drugom govore kako bi voljeli da nitko ne gleda njihov film. Njima je to bio cilj, ali po onome što se zbiva u svjetskoj kinematografiji vidite da je to realnost.”