Od početka ovog stoljeća, pejzaž američke kino-animacije sastojao se od oligopola dviju i pol tvrtki: Dreamworks, Pixara i Disneyja. Svaka od tih firmi imala je svoj specifičan kućni stil, ali nešto im je ipak bilo zajedničko: prvo, iluzionistička perfekcija, te - drugo - težnja da ironičnim, intertekstualno domišljatim filmovima budu zabavni i roditeljima i djeci.
Početkom ovog desetljeća u toj se jednadžbi pojavila nova varijabla - Illumination Entertainment. Tvrtka koju je 2007. osnovao bivši šef Foxove animacije Chris Meledandri ušla je u tržište kino-animacije pristupom koji je bio stubokom oprečan onom konkurenata. Dok su se Dreamworks i Pixar natjecali u tehnološkim divotama i iluzionističkoj perfekciji, Meledandrijev je tim procijenio da je to rat koji ne može dobiti. Dok su se konkurenti natjecali u budžetima i većim od 150 milijuna dolara, Illuminationovi su filmovi bili jeftini, s tim da to “jeftini” treba uzeti sa zrnom soli, jer je riječ o filmovima koji i dalje koštaju između 60 i 80 milijuna dolara. Dok su konkurenti težili postmoderno oštroumnim filmovima koji će funkcionirati i kod odraslih i tinejdžera, Illumination se usmjerio ponajprije na onu nišu koja je u toj “post-Shrek” revoluciji bila zapostavljena - a to su manja djeca. Njima su prilagodili teme (mahom adaptacije slikovnica), ali i vizualni stil. Illuminationovi filmovi nisu polagali na divotu hiperrealističkih tekstura, nego su bili vizualno jednostavno čitljivi, živahni i šareni. Niz takvih filmova (“Kako je Gru ukrao mjesec”, “Hop”, “Lorax”…) kulminirao je “Malcima” (Minionsima), crtićem koji je u 2015. bio najgledaniji film u Hrvatskoj.
Tijekom 2015. Illumination je u kina pustio dva filma u kojima spajaju kućni jeftini stil primarnih boja i vizualne čitljivosti s nešto ambicioznijim sadržajima. Prvi od njih bio je “Tajni život ljubimaca”. Drugi je “Sing” (Pjevajte s nama) režisera i scenarista Gartha Jenningsa.
Junak “Singa” je koala Buster, vlasnik propalog varijetea u San Franciscu. Nakon što mu banka priprijeti hipotekom, Moon se dosjeti da će oživjeti kazalište pjevačkim natjecanjem amatera. Na natjecanje mu se prijavi cijela svita dobronamjernih diletanata, koja uključuje stidljivu slonicu, majmuna čiji otac vodi pljačkašku bandu, mamu prasicu koja ima 45 djece, te girl-band japanskih maca. Sve to - dakako - ide pod ruku s puno muzike, u lepezi od Leonarda Cohena do Lady Gage. Zaplet “Pjevajte s nama” prilično je otrcan. Priču o pjevačima koji predstavom pokušavaju spasiti teatar već smo vidjeli u “Muppetima”, talent šou TV tipa već se konsolidirao kao mali filmski podžanr, a više ne možemo ni nabrojati holivudske crtiće u kojima likovi vjeruju u svoj san. Osnovni materijal “Singa” prilično je derivativan, no režiser/scenarist Jennings iz tog je podgrijanog ručka izvukao - zapravo - iznenađujuće mnogo. “Sing” kroz crtić tematizira niz ozbiljnih “odraslih” situacija - poput frustracija izraubanih majki, odrastanja u socijalno delinkventnom okružju ili trauma pretilih, predebelih djevojaka. Jennings uzima te ne-lake teme i spretno ih vodi prema melodramatskom hepiendu koji potpiruje muzičkim krešendom.
“Sing” je dosad najambiciozniji Illuminationov iskorak u teritorij koji su dosad prepuštali konkurenciji. Rezultat je - solidan.