Redatelj Nitzan Gilady sanjao je biti glumcem, završio glumačku akademiju u New Yorku, “klasični teatar, puno Shakespearea i Čehova”, opisuje.
“Nije politički korektno reći, ali glumac jemenskog podrijetla, koji izgleda ovako kako ja izgledam, crnomanjast kakav jesam, tamo je, mislili su, idealan za ulogu - terorista. To je jedino što me zapalo na svakoj audiciji.”
Odustao je od karijere “terorista” i vratio se u Izrael, do nedavno redao nagrađivane dokumentarne filmove, a sa 40 napravio svoj prvi igrani “Papirnato vjenčanje” kojim je u Zagrebu otvoren ovogodišnji Tjedan izraelskog filma. Gilady potpisuje i scenarij priče o Hagit, djevojci s lakšim mentalnim poteškoćama koja sanja o vjenčanju s kolegom s posla i teži za samostalnošću živeći pod paskom prezaštitničke majke. U zemlji snažne filmske industrije, gdje se godišnje napravi više od stotinu filmova, nije bilo lako zaokružiti budžet za igrani film čovjeku koji se dotad nametnuo kao dobar dokumentarist. “Papirnato vjenčanje” napravio je sa 200.000 dolara.
Stereotipi
Budžet je bio tanak, smije se autor, “među ostalim sam izrađivao lutke koje u filmu radi djevojka Hagit. Prvu sam lutkicu napravio slučajno, a onda je krenulo, radio sam ih i radio, preraslo je to skoro, govorili su moji prijatelji, u pravu opsesiju.”
Nerado pamti neke od susreta s potencijalnim distributerima. “Žena je rekla da nije zainteresirana za film komentirajući da je potpuno krivo da sam izabrao da djevojku s posebnim potrebama glumi - tako lijepa glumica. Bio sam potpuno zatečen, šokiran štoviše. U sekundi sam se ponadao da se samo neukusno šali. Mislim da uopće nije shvatila što je to naglas izgovorila! Puno je stereotipa u našem društvu o ljudima s posebnim potrebama, jedan je i taj da ako si osoba s posebnim potrebama mora da si ružan, ili barem fizički neprivlačan. Mi kao društvo tražimo sve staviti u točno određene ladice, napraviti nekakav poredak i ‘red’. To je artificijelno i neefikasno, jer ljude možeš jedino shvatiti kao individue. Često osjećam da mi kao društvo imamo puno više ograničenja negoli ljudi s posebnim potrebama”, govori Giladi.
S “Papirnatim vjenčanjem” u zadnjih godinu dana proputovao je svijet, doslovce, ipak kaže da ga se najviše dojmila reakcija publike u Tel Avivu, nakon što je film prikazan skupini osoba s posebnim potrebama.
“Zahvaljivali su što sam napravio ‘film o njihovim životima’, rekli da im je konačno netko dao priliku da govore o svojim ljubavnim i seksualnim životima, o tome kako roditelji reagiraju na njihova zaljubljivanja, o njihovoj potrebi da svoju djecu zaštite od razočaranja, kao da su smo i jedino predodređeni za razočaranja. ‘S nama nitko ne priča o seksu, o partneru, o odnosima...’, ponavljali su.”
Haljina od papira
Na priču o potrazi za ljubavlju osobe s posebnim potrebama ponešto ga je motivirala i vlastita obitelj, brat koji je, nakon što je proveo deset godina u vojsci, obolio od PTSP-a.
“Nije to isto stanje kao što je kod djevojke u filmu, ali ipak ima i puno sličnosti. Pamtim kako je dugo tražio ljubav, našao bi djevojku, sve je izgledalo dobro i kad bi joj povjerio da boluje od PTSP-a, niti jedna više nije željela vezu s njim. Danas je sretno oženjen, otac dvoje djece.”
Inspiraciju za priču našao je radeći performans na ulici s tri kolegice koje su odjevene u vjenčanice napravljene od rola toaletnog papira hodale gradom u potrazi za mužem. Ista je to haljina koju u filmu nosi i glavna junakinja. Osim što je vizualno dojmljiva, role toaletnog papira koje grade vjenčanicu daju se kojekako interpretirati...”
Služeći obavezni trogodišnji vojni rok godinu je dana proveo u malom mjestu u pustinji Negrev, gdje je snimano i “Papirnato vjenčanje”.
“Priroda je tamo veličanstvena, a nema puno filmova koji su ondje rađeni. To je posebno mjesto, nije lako za život, izolirano je, makar osjećaš da je tamo puno potencijala, nakon mjesec dana tamo pao sam u depresiju... No, na filmu taj moćan krajolik dobro izgleda, zato sam i stavio da se tu radnja događa.”