ZAGREB - Zlatan Vehabović vodeći je slikar svoje generacije. Ne izlaže mnogo. U Laubi mu je otvorena izložba “Prokleta posada”, jedna od najjačih slikarskih izložbi posljednjih godina. Nakon Laube, ciklus će moći vidjeti i njujorška publika u galeriji Marc Straus. Njegove su tri ilustracije na naslovnici nove knjige Miljenka Jergovića “Rod” (Fraktura). A u Laubi je Boonika pripremila i suvenire u suradnji sa samim umjetnikom. Nije hiperproduktivan, izložba od devet slika najveća mu je do sada. Na ciklusu je radio godinu i pol, a sada, kako kaže, slijedi kraće razdoblje “vakuma i horora” uz pitanje - što dalje.
Kroz osobne priče
•U doba kad se većina realizma poistovjećivala otprilike s Mihanovićem i kičem, vi ste se hrabro upustili u ove vode i uspjeli. No, na neki ste način bili i samouki, desetljećima prije valjda nije u umjetnosti bila takva razlika između generacije prije i vas rođenih početkom 80-ih?
- Nisam se, niti u ludilu, želio vezati za bilo kakvu revitalizaciju konzervativizma koji je povezan s tim pojmom. Realizam se kod mene dogodio kao posljedica istraživanja naracije u slici, što me dovelo do figuracije i na kraju nekakve vrste realizma. Poklopilo se da je taj trend uslijedio nakon toga. No, na Akademiji sam se bavio oprečnim stvarima, nema mnogo veze s onom vrstom umjetnosti koja me interesira danas.
•Uopćeno, riječ je o generaciji umjetnika koja inspiraciju traži više u filmovima, knjigama i muzici, nego u dnevnopolitičkim događajima i svakodnevici?
- Od mog dolaska na studij 2000. do negdje 2004. slikarstvo na našoj sceni nije bilo pretjerano prisutno, osim Lovre Artukovića i još nekoliko. Dominantna umjetnost mog vremena koju sam susretao bila je bazirana na naslijeđu konceptuale, novomedijske i aktivističke umjetničke prakse. Tako da je odluka o bavljanju slikarstvom meni bila subverzivna i pomalo radikalna. Koliko god to smiješno zvučalo, to je za mene bio nekakav punk u tom trenutku. Težio sam subjektivizmu, i pronašao sam nišu koja mi je imala smisla. Paralelno se dogodio Saatchi i velika izložba “Trijumf slikarstva”, u tom je trenu ponovno legitimizirano slikarstvo, kod je nas bila izložba slikarstva Zvonka Makovića, zatim tu su umjetnici iz Rončevićeve klase... No, čini mi se da generacije koje su uslijedile nekritički pristupaju tom mediju uzimajući ga zdravo za gotovo. Važno je zadržati kritičku distancu, posebno u mediju koji je pokopan sto puta.
•Potrebno je na platnu, u rukopisu, sažeti i iskustva filma i konceptualne umjetnosti, među ostalim, a ne ostaviti prostora plošnosti?
- Ima, naravno, autora koje cijenim. No, umjetnost mora imati dublju priču, ne može biti govora samo o larpurartizmu, užitku u slikanju, to nije dovoljno, treba biti puno više toga u pozadini od onog što vidiš na platnu. No, cijelu generaciju nakon nas nemoguće je gledati izvan konteksta studiranja na Akademiji; drže te pod balonom i ako tako izabereš, ne moraš imati doticaja s tim kako umjetnost vani funkcionira, možeš živjeti paralelan svijet.
Žena kitolovca
•Vas privlače te naizgled male teme, čežnja, ljubav, ono što nas pokreće...
- Upravo ono najmanje ujedno je i najkompleksnije i za mene osobno najveće; te teme koje se tiču esencije, tko smo, gdje smo, što radimo. Važno je uhvatiti se u koštac s tim, koliko god to zvučalo ogromno i nerješivo, adresirati ta pitanja, makar i pogriješiti. Vjerujem oduvijek u odgovornost umjetnosti da se bavi velikim temama.
•Kad ste prvi put čuli škotsku pjesmu “My Donal” o čežnji žene kitolovca za svojim suprugom i strahom za njega, jeste li znali da će potaknuti ciklus?
- Nisam. Jednako vremena koliko i na stvaranje u ateljeu trošim i kao konzument umjetnosti, i polako odabirem od čega ću graditi priču. Ova pjesma ispala je zahvalna i mnogo mi je davala. No, nisam radio slike koje su doslovno, fabulom, vezane za nju, već samo periferno. Potaknula je i sjećanja na literaturu iz djetinjstva, Melvilleova “Moby Dicka”, ali i Jacka Londona. Ideja čovjeka koji se snalazi izvan svog prirodnog okruženja privlačna mi je, izolacija i sve ostalo što se vezuje uz to.
•Četiri lika na slici “Prokleta posada“, usred ogromnog smaragdnozelenog mora na gumenom čamcu, zapravo ste vi?
- Što se tiče boje, radim pod hladnim neonskim svjetlom u ateljeu i jedva čekam sliku vidjeti negdje drugdje. Po pitanju lika, bilo mi je jasno da će se čitati kao poruka, i da sadržajno otvara bunar pitanja, no posrijedi je samo tehnikalija; bili su mi potrebni predlošci za sliku, i puno mi je jednostavnije bilo odraditi samom poze koje želim. Ideja je bila napraviti prikaz straha na malom prostoru čamca koji je pritisnut širinom i mrakom mora, gdje će četiri protagonista s lampama osvijetliti samo mali komadić mora i time pokazati koliko je to neizmjerno velik prostor. Dakle, pokazati taj nekakav strah od dubine, kroz element vizualnog i estetike koja mene zanima. To je u stvari Moby Dick, nešto je dolje i nešto izlazi, ali što i gdje nemam pojma. Poveznicu s Foucaultovom heterotopijom dao mi je prijatelj, nakon što sam mu pričao o konceptu.
Rudnik zlata
•Zašto dva puta slika kita?
- Dugo mi se nije dogodilo da me jedan motiv toliko privuče, ta ogromna životinja u svoj svojoj monumentalnosti, koja i u svojoj smrti izgleda veličanstveno. Jednostavno, postoje motivi koji su dominantniji od ostalih i onda postaju rudnik zlata za autora. Inače ne ponavljam motive, brzo se zasitim i dosadi mi.
•Slika “15 godina” možda se i najviše naslanja na vaš prethodni ciklus o ljubavi?
- Pjesma govori o razdvojenosti žene i muškarca koji je odsutan na moru, a predložak je bila fotografija iz 70-ih, signalizacije za brodove.
•Slika iz prethodnog ciklusa “Bijeli bizon” govori, pak, o čežnji prema osobi koja nam je nedostupna?
- Riječ je o prvoj slici koja se bavila kompliciranijim segmentom ljubavnih odnosa. Tema je većini ljudi poznata, osoba na koju si imao fiksaciju, no nikad nisi imao prilike prići joj. Zanimljiv je potencijal ljudi da u taj balon napuhuju značenja, da naprave mit, nešto s čim se ta osoba, uvijek neprisutna, korak od tebe, ne bi mogla nositi.