Žestokim, nadahnutim koncertom američkog trija The Bad Plus u četvrtak je u ZeKaeM-u završio jubilarni, 10. Zagreb Vip Jazz Festival.
Nakon, evo čak petnaest koncerata u ovoj obljetničarskoj sezoni pitao me u dvorani prijatelj Miki, koji iz Pule potegne na svaki od jazz koncerata u Zagrebu, da koja su mi tri “Kokanovićeva koncerta” u ovih deset godina bila najbolja. Carla Bley, Return to Forever i Gary Burton? - ponudio sam. A Ornette Coleman? - uzvratio je. Dobro, izbaci Gary Burtona, rekao sam, shvativši da top lista od tri neće biti laka.
Ornette Coleman me doista izbacio u orbitu. A Jack DeJohnette? Dee Dee Bridgewater, Archie Shepp, Chick Corea, Dave Holland, Sonny Rollins, Roy Haynes, Ron Carter, Pat Metheny, McCoy Tyner, Christian McBride, Kurt Elling, Joe Lovano, Cassandra Wilson, Dave Liebman, Medeski i Scofield, itd, itd? Hmm, doista se može reći da je bilo sjajnih koncerata u ovih deset godina, no ne samo to, Dražen Kokanović je, kao umjetnički direktor festivala zvao osim stamenih legendi i puno mlađih glazbenika, u usponu na svjetskoj sceni, mahom manje poznatih široj publici, kao Anat Cohen, Rudresh Mahanthapa ili Tia Fuller, da bi opet ispalo da su i ti glazbenici također dopjeli na vrhove prestižnih top lista vodećih svjetskih časopisa kao što su Downbeat ili JazzTimes.
No, zadnji koncert sezone Vip Jazz Festivala, The Bad Plus Trio pokazao je doista čudesne dosege suvremenog jazza. Trio koji čine Reid Anderson – bas, David King – bubanj i Ethan Iverson – klavir, svira kao da su sami glazbenici u drugom planu. Nema ovdje velikih isticanja, ni parada, oni pred publiku izlaze prije svega radi glazbe, a nju stvaraju u međusobnom sazvučju, prepuštanju prostora, često i jednostavnim rješnjenima, minimalizmom koji otvara neki novi prostor, prostor koji koriste za uzajamno nadopunjavanje, traženje nekog novog, nepoznatog sklada.
Tako recimo klavir svira jednostavnu, polaganu i jasnu melodiju, dok ga perkusionist korak po korak prati odgovarajućim tonovima koje izvlači iz širokog dijapazona svojih šuškalica i bubnjeva, a iz basa bruji kao da dosežu odjeci neke daleke oluje koja se približava.
Iako je The Bad Plus poznat po obradama i rock standarda i klasičarske glazbe, pa su tako proljetos objavili i “svog” Stravinskog, kojeg kritika smatra epohalnim, na zagrebačkom koncertu su do bisa na kojem je na red došla i Nirvana, svirali isključivo vlastite kompozicije, uglavnom s posljednjeg albuma “Inevitable Western”, objavljenog prije par mjeseci. A na njemu ima dosta stvari za koje bismo rekli i po ritmu i početnim refrenima da se možda radi o rock obradama, ali koje autori, međutim, kao da podvaljuju. Kao da je svejedno od čega kreću, jazz standarda, rock ili kasike, jer iz te teme uvijek kreću dalje u uobičajeno uslojavanje, rasviranjavanje i improvizacije stilom koji ih čini prepoznatljivima.
Sjajan koncert koji je predivno zaokružio izvrsnu, zaista fantastičnu sezonu!