Priča o reunionu i povratku Blura duga je gotovo koliko i sama njihova “prva” karijera, u kojoj su u 12 godina objavili 7 albuma i prošli uzbudljivo zvučno putovanje od nimalo obećavajućih baggy/madchester aspiranata, preko neočekivanih prvaka Britpopa (i notornog rivalstva s Oasisom), do ponešto hermetičnijih ali sjajnih soničnih avanturista u svojoj završnoj fazi. No nije sve to moglo proći bez žrtava, pa su putem izgubili gitarista Grahama Coxona koji je band napustio usred snimanja posljednjeg albuma “Think Tank”.
U sljedećih 12 godina tokom kojih se konstantno pričalo o reunionu, svašta se u životima i karijerama članova banda promijenilo - Damon Albarn radio je velike stvari sa Gorillazima, ali i u raznim drugim solo i inim kombinacijama (The Good, The Bad & The Queen), Coxon je objavljivao solo albume s manje ili više uspjeha (više kod kritike, manje kod publike), basist Alex James afirmirao se kao sveprisutni kulinarski kolumnist, a potom i cijenjeni prozvođač sireva, dok je bubnjar Dave Rowntree postao odvjetnik i kandidat laburista na nekoliko izbora za parlament (zasad bez uspjeha, no polako, još je mlad - tek mu je 51...).
Reunion se konačno dogodio 2008., veliki, trijumfalni koncerti u londonskom Hyde Parku i na Glastonburyu uslijedili su godinu kasnije, bilo je i par singlova (jedan od kojih, “Under The Westway” iz 2012., s lakoćom ulazi u njihov karijerni best of), no činilo se da momci nemaju daha za cijeli album novog materijala. Nakon nekoliko serija studijskih sessiona koji nisu dali opipljivog rezultata, band se u proljeće 2013. zatekao na Dalekom istoku, gdje su nakon otkazivanja nekog festivala u Tokiju imali slobodni tjedan, koji su pak iskoristili u Hong Kongu bacivši se svim snagama na novi materijal i uspjeli uobličiti 15-ak pjesama. No opet su se okolnosti umiješale, ponajprije vjerojatno Albarnov nemirni renesansni duh i stvari su ostale visiti u zraku. No onda je Coxon uz pomoć starog Blur producenta Stephena Streeta nastavio raditi na snimkama, da bi Albarn početkom godine konačno nasnimio vokale i uspio završiti povratnički album Blura.
I kakav je rezultat cijele te priče? Apsolutno vrijedan čekanja i dostojan brenda. Na prvu loptu se čini čudnim odsustvo ičega što bi ličilo na jaki hit singl i taj dojam ostaje i nakon višestrukog preslušavanja. No, poznavajući Albarna i Coxona, bit će da je to ipak namjerno - jer što bandu njihova ranga uopće više trebaju hitovi, a i vjerojatno se radi o pokušaju otpora aktualnom trendu odumiranja forme rock albuma. Zvučno su najbliži svojoj post-britpop fazi kad su zaokrenuli u američki indie i lo-fi, ali sa svojim melodioznim, tipično engleskim tvistom, a ima i dosta elektronike. Ako nema hitova, ne znači da nema jakih pjesama.
U mane albuma mogli bi ubrojiti povremeno ponavljenje starih ideja koje ni prije 20 godina nisu bile najsimpatičnije kao i izostanak bar jednog žestokog komada a la legendarna “Song 2”. No, sve je to ipak zanemarivo - ovo je i više nego dobrodošao povratak!